Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5536/17 (G. J.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5536/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5536/17, rješavajući apelaciju Gabrijele Janković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gabrijele Janković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine i Zaključka Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12.

decembra 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Odbacuje se apelacija Gabrijele Janković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine i Zaključka Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12. decembra 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gabrijela Janković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 23. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine i Zaključka Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12. decembra 2017. godine. Apelantkinja je takođe predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 28. aprila 2017. godine i Zaključka tog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5536/17 od 17. januara 2018. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i P. D., F. D., Dž. D., D. D. i H. D. (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja) zatraženo je 17. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud i tražioci izvršenja su odgovore na apelaciju dostavili 24. maja 2019. i 6. juna 2019. godine.

5. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Tražioci izvršenja su protiv apelantkinje na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine (kojom je apelantkinja, inter alia, obavezana da im na ime naknade štete isplati iznos od 22.261,17 KM sa zakonskim zateznim kamatama) 13. maja 2013. godine podnijeli prijedlog za izvršenje, inter alia, prodajom apelantkinjine nepokretnosti – sprat (stambeni dio) poslovno-stambene zgrade u Zvorniku, dvorišta površine 7 m i kuće i zgrade površine 78 m , ukupne površine 85 m .

8. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 28. maja 2013. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 24. oktobra 2013. godine odbijen je apelantkinjin prigovor protiv rješenja o izvršenju.

10. Postupajući po apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 83 0 I 018414 13 Gž od 19. decembra 2013. godine kojim je djelimično preinačio rješenje o izvršenju od 28. maja 2013. godine u dijelu odluke o troškovima postupka.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 29. decembra 2015. godine određeno je da se predmetni izvršni postupak obustavlja.

12. Postupajući po žalbi tražilaca izvršenja, Okružni sud je Rješenjem broj 83 0 I 018414 16 Gž 2 od 7. juna 2016. godine ukinuo rješenje od 29. decembra 2015. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelantkinjino pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti utvrđeno na posredan način, dopisom Ministarstva finansija Republike Srpske iz kojeg proizlazi da je apelantkinja obveznik poreza na kući ukupne površine 85 m , od čega je primarna upotreba „stanovanje“ 43 m ; rješenjem Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 28. septembra 2015. godine iz kojeg slijedi da je apelantkinja nosilac prava svojine s dijelom od 1/1 na dvosobnom stanu upisanom u podulošku privremenog lista nepokretnosti koji se odnosi na iste nepokretnosti; dopunskim rješenjem od 8. oktobra 2015. godine na osnovu koga je na predmetnoj nepokretnosti unesena zabilježba rješenja o izvršenju na posebnom dijelu nepokretnosti, tj. dvosobnom stanu koji je u apelantkinjinoj svojini, iz kojeg rješenja proizlazi da je izvršeno etažiranje objekta na koji se zabilježba izvršenja prvobitno odnosila, te da ona sada postoji samo na posebnom dijelu objekta koji je u apelantkinjinoj svojini. Okružni sud je naglasio da je tačno da je, shodno odredbi člana 70 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), tražilac izvršenja dužan uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika. Međutim, istakao je da je to osnovno pravilo u dokazivanju izvršenikovog prava svojine na predloženim nepokretnostima, te da se ono može dokazati i drugim dokazima. U vezi s tim je istakao da se izvršenje na nepokretnostima može sprovoditi i kad izvršenikova svojina nije upisana u zemljišne knjige, što je propisano odredbama člana 113 ZIP-a. Pri tome je naglasio i da je apelantkinja stekla pravo svojine na osnovu odredbe člana 324 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu tog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu da budu predmet svojine.

13. Zaključkom o prodaji nepokretnosti broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 23. avgusta 2016. godine određeno je prvo ročište za prodaju apelantkinjine poslovno-stambene zgrade u Zvorniku u površini od 43 m² i utvrđena je vrijednost navedene nepokretnosti u iznosu od 19.617,03 KM prema procjeni izvršenoj od Poreske uprave Zvornik (u daljnjem tekstu: Poreska uprava).

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 26. septembra 2016. godine odbačen je kao nedozvoljen apelantkinjin prigovor protiv zaključka o prodaji od 23. avgusta 2016. godine.

15. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 018414 16 Gž 3 od 25. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđeno je Rješenje broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 26. septembra 2016. godine. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je sud rješenjem od 14. avgusta 2014. godine odredio vještačenje po vještaku građevinske struke radi utvrđivanja tržišne cijene predmetne nepokretnosti, na što apelantkinja nije prigovarala, te da je apelantkinja onemogućavala vještaku pristup predmetnoj nepokretnosti, nakon čega je imenovani vještak obavijestio sud o nemogućnosti sprovođenja vještačenja. Zatim, vještak nije mogao da pristupi predmetnoj nepokretnosti niti uz prisustvo sudskog izvršioca, a što proizlazi iz zapisnika sudskog izvršioca od 26. i 27. februara 2015. godine, te je sud zaključkom od 21. maja 2015. godine odredio utvrđivanje tržišne vrijednosti predmetne nepokretnosti pribavljanjem podataka o njenoj vrijednosti od Poreske uprave, shodno odredbi člana 80 stav 4 ZIP-a. Takođe je naveo da je sud dostavio procijenjenu vrijednost predmetne nepokretnosti strankama u postupku i dopisom od 24. juna 2015. godine ih pozvao da se o njoj izjasne. Istakao je da su stranke navedeni dopis primile istog dana, te da se apelantkinja nije izjasnila na procijenjenu vrijednost.

16. Zaključkom o prodaji nepokretnosti broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 8. februara 2017. godine određeno je prvo ročište za prodaju apelantkinjine poslovno-stambene zgrade u Zvorniku u površini od 43 m i utvrđena je vrijednost navedene nepokretnosti u iznosu od 19.617,03 KM prema procjeni koju je izvršila Poreska uprava.

17. Zaključkom o ispravci broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 14. februara 2017. godine ispravljen je zaključak o prodaji nepokretnosti broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 8. februara 2017. godine na način da je kao predmet prodaje označen sprat (stambeni dio) poslovno-stambene zgrade u Zvorniku, dvorišta površine 7 m i kuće i zgrade površine 78 m , ukupne površine 85 m .

18. Zaključkom Osnovnog suda od 24. marta 2017. godine utvrđeno je da su nepokretnosti prodate Ž. P. kao najpovoljnijem ponuđaču, koji je u predviđenom roku platio prodajnu cijenu.

Osporene odluke

19. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 28. aprila 2017. godine predmetna nepokretnost je dosuđena ponuđaču Ž. P. i određena je predaja nepokretnosti navedenom licu kao kupcu, te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove, PJ Zvornik (u daljnjem tekstu: RUGIP) da nakon pravosnažnosti rješenja izvrši promjenu prava svojine u javnim evidencijama tako da se umjesto apelantkinje kao nosilac prava na nepokretnostima upiše Ž. P. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Ž. P. bio najpovoljniji ponuđač, koji je u predviđenom roku platio prodajnu cijenu u iznosu od 28.000,00 KM. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 93 ZIP-a propisano da sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu nakon polaganja cijene (stav 1), da sud rješenjem određuje da se nepokretnost preda kupcu, te nadležnom organu naloži da izvrši promjenu upisa prava svojine, upravo onako kako je odlučeno u dispozitivu rješenja (stav 2).

20. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, te je odbijen i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

21. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je u toku postupka utvrđen apelantkinjin vlasnički status na nepokretnostima koje su predmet izvršenja, te se u vezi s tim pozvao na obrazloženje svoje ranije donesene odluke u toj pravnoj stvari od 7. juna 2016. godine (vidi tačku 12 ove odluke). Nadalje je naveo da je prvostepeni sud na zakonom propisan način, shodno odredbi člana 80 ZIP-a, utvrdio vrijednost predmetne nepokretnosti, te da je apelantkinji omogućeno da se izjasni na utvrđenu vrijednost. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na obrazloženje svoje ranije donesene odluke u toj pravnoj stvari od 25. januara 2017. godine (vidi tačku 15 ove odluke). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključkom od 8. februara 2017. godine odredio prvo ročište za prodaju stambenog dijela predmetne nepokretnosti usmenim javnim nadmetanjem za 24. mart 2017. godine, sa sadržajem zaključka kako to propisuje odredba člana 82 ZIP-a i dostavio zaključak na način propisan odredbom člana 80 stav 6 ZIP-a. Zatim je naveo da je 14. februara 2017. godine, postupajući po dopisu tražilaca izvršenja, Osnovni sud donio zaključak o ispravci zaključka od 8. februara 2017. godine. Nadalje je naveo da je na prvom ročištu za prodaju predmetna nepokretnost prodata najpovoljnijem ponuđaču Ž. P. za iznos od 28.000,00 KM, te da je zaključkom od 24. marta 2017. godine utvrđeno da je predmetna nepokretnost prodata navedenom licu kao najpovoljnijem ponuđaču, koji je u predviđenom roku platio prodajnu cijenu umanjenu za uplaćeno obezbjeđenje. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 93 stav 1 ZIP-a propisano da sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu nakon polaganja cijene, te da se istim rješenjem određuje da se nepokretnost preda kupcu i nalaže nadležnom organu da izvrši upis promjene prava svojine. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje pravno valjano, a apelantkinjina žalba neosnovana. Takođe je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da su kao ponuđači pristupili sin punomoćnika tražilaca izvršenja i da je kupac predmetne nepokretnosti njegov kum, s obzirom na to da navedena lica ne ulaze u krug lica iz člana 88 ZIP-a kojim je propisano ko ne može da bude kupac. U konačnici, Okružni sud je naveo da nije posebno raspravljao o apelantkinjinim ostalim žalbenim navodima jer su već bili predmet raspravljanja pred tim sudom povodom njenih žalbi, te je uputio na obrazloženje tih odluka.

22. Zaključkom Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12. decembra 2017. godine apelantkinji je naloženo da u roku od 15 dana isprazni predmetnu nepokretnost i preda je u posjed kupcu i o tome obavijesti sud, jer će se u suprotnom izvršenje sprovesti prinudnim putem.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je Osnovni sud, prije održavanja javnog nadmetanja zakazanog za 24. mart 2017. godine, donio zaključak o ispravci od 14. februara 2017. godine kojim je ispravljen zaključak o prodaji nepokretnosti od 8. februara 2017. godine samo u pogledu površine nepokretnosti koja je označena kao predmet prodaje, na način da je umjesto površine od 43 m određena prodaja nepokretnosti u ukupnoj površini od 85 m .

Takođe navodi da postupak identifikacije sporne nepokretnosti za površinu od 85 m nikad nije sproveden, te da sud nije od Poreske uprave zatražio podatak o procjeni vrijednosti nepokretnosti za površinu od 85 m , što smatra proizvoljnim postupanjem suda o ključnim pitanjima relevantnim za predmetni izvršni postupak. Nadalje navodi da osporeno rješenje Okružnog suda od 13. novembra 2017. godine ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu ključnih razloga koji su naglašeni u apelantkinjinoj žalbi od 12. maja 2017. godine, te se u vezi s tim pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2560/14 od 1. decembra 2016. godine. Apelantkinja navodi da u predmetnom postupku nikada nije na zakonit način izvršena identifikacija nepokretnosti koje su predmet izvršenja, niti je na zakonit način utvrđena njihova vrijednost. U vezi s tim, navodi da je zemljište na kojem se nalazi predmetna nepokretnosti u društvenoj, odnosno u državnoj svojini, dok je na objektu upisano pravo svojine u apelantkinjinu korist, te da je u konkretnom slučaju izvršenje određeno i na nepokretnosti koja nije u apelantkinjinoj svojini. Nadalje navodi da Rješenja RUGIP-a od 28. septembra 2015. godine, sa dopunskim rješenjem od 8. oktobra 2015. godine, na osnovu kojeg je sud odredio izvršenje na predmetnim nepokretnostima, nisu pravosnažna s obzirom na to da je apelantkinja na njih izjavila žalbu i pokrenula upravni spor, te da iz presude Okružnog suda od 27. oktobra 2017. godine proizlazi osnovanost navoda o nedosljednosti sadržaja privremenog lista za predmetne nepokretnosti koje je apelantkinja isticala. Apelantkinja navodi da utvrđivanje vrijednosti predmetne nepokretnosti nije izvršeno u skladu s odredbom člana 80 ZIP-a s obzirom na to da sud nije donio zaključak u smislu navedene zakonske odredbe. Navodi da joj nikada nije dostavljeno rješenje od 14. avgusta 2014. godine kojim je određeno vještačenje po vještaku građevinske struke s ciljem utvrđivanja vrijednosti predmetnih nepokretnosti, na koji način joj je uskraćeno pravo da na ravnopravan način učestvuje u postupku. Takođe navodi da je sud donio zaključak od 21. maja 2015. godine kojim je određeno da će se tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti odrediti pribavljanjem podataka od Poreske uprave, što je u suprotnosti s odredbom člana 80 ZIP-a, jer rješenje od 14. avgusta 2014. godine nikada nije stavljeno van snage. Nadalje navodi da Poreska uprava nikada nije dostavila podatke o vrijednosti predmetne nepokretnosti u površini od 85 m , te da je ona prodata „u bescijenje“ po vrijednosti procijenjenoj za 43 m .

b) Odgovor na apelaciju

24. Osnovni sud je iznio hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te istakao da je rješenje o dosudi od 28. aprila 2017. godine doneseno nakon postupka sprovedenog u skladu sa odredbama ZIP-a, nakon što je izvršena procjena vrijednosti predmetne nepokretnosti i njena prodaja najpovoljnijem kupcu. U pogledu zaključka od 12. decembra 2017. godine, Osnovni sud je naveo da je taj zaključak donesen u skladu sa odredbama člana 111 ZIP-a. U konačnici je naveo da osporava navode iz apelacije i predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

25. Tražioci izvršenja su naveli da je apelantkinjin vlasnički status na predmetnoj nepokretnosti nesporan, te da su u izvršni spis uloženi prepis posjedovnog lista i zemljišnoknjižni izvadak na apelantkinjino ime. Takođe su naveli da je apelantkinjino pravo svojine utvrđeno i Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 23. decembra 2012. godine, koja je potvrđena odlukama Okružnog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske i Ustavnog suda Odlukom broj AP 3279/15 i koja u predmetnom postupku ima svojstvo izvršne isprave. Nadalje su naveli da su neosnovani i apelantkinjini navodi da procjena predmetne imovine nije izvršena u skladu s odredbom člana 80 ZIP-a. U vezi s tim, naveli su da je sud odredio vještačenje s ciljem utvrđivanja vrijednosti predmetne nepokretnosti, te da je vještak dopisom od 29. septembra 2014. godine obavijestio sud da nije mogao da izvrši vještačenje jer ga je i pored više pokušaja u tome ometala apelantkinja, zbog čega su tražioci izvršenja predložili da sud putem sudskog izvršioca omogući vještaku pristup predmetnoj nepokretnosti. Naveli su da je nakon toga sud 13. januara 2015. godine pozvao vještaka, apelantkinju i tražioce izvršenja da 26. februara 2015. godine pristupe na lice mjesta radi uzimanja podataka za utvrđivanje vrijednosti predmetne nepokretnosti, na koje apelantkinja nije pristupila, pa je sud vrijednost nepokretnosti utvrdio primjenom odredbe člana 80 stav 4 ZIP-a, pribavljanjem podataka od Poreske uprave. Takođe su naveli da je apelantkinja u toku cijelog postupka bila u prilici da isplati obaveze prema njima, te da je predmetna nepokretnost u konkretnom slučaju prodata po više nego povoljnoj cijeni. U konačnici su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

26. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18).

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dokaz o svojini izvršenika Član 70.

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjiškog stanja.

Način utvrđivanja vrijednosti Član 80.

(1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o izvršenju. Ako je to potrebno, sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa strankama.

(2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupiće se nakon što rješenje o izvršenju postane izvršno, ali i prije toga ako tražilac izvršenja to predloži, unaprijed obezbijedi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i u slučaju da izvršenje bude obustavljeno.

(3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodiće se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje.

(4) Umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. ovog člana, sud može dostavljanje podataka o vrijednosti nepokretnosti zatražiti od nadležnog organa poreske uprave.

[…] Zaključak o prodaji Član 82.

(1) Nakon sprovođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti kojim se utvrđuje vrijednost nepokretnosti i određuju način i uslovi prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

[…] (6) Zaključak o prodaji dostavlja se strankama, licima koja imaju prvenstveno pravo namirenja ili pravo namirenja istog ranga kao i tražilac izvršenja, licima koja imaju upisano ili zakonsko pravo preče kupovine i nadležnom organu Poreske uprave.

Ko ne može biti kupac Član 88.

Kupac ne može biti sudija ili drugo lice koje službeno učestvuje u postupku prodaje, njihov supružnik i s njima povezana lica (preci, potomci, braća i sestre i njihovi supružnici), izvršenik i njegov supružnik, a ni lice koje po zakonu ne može steći nepokretnost koja je predmet izvršenja.

Predaja nepokretnosti kupcu Član 93.

(1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišno knjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor ali se može izjaviti žalba.

(4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli.

Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.

28. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US).

29. Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324.

(1)Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

[…] VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

32. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

34. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantkinja ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. U konkretnom slučaju, osporene odluke su donesene u izvršnom postupku koji su pokrenuli tražioci izvršenja na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „apelantkinjina nova građanska prava i obaveze“, već da su ona ranije utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine i Zaključak Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 12. decembra 2017. godine. Ustavni sud podsjeća da su apelacioni navodi kojima se osporavaju zaključci u izvršnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da se radi o procesnim odlukama kojima se ne odlučuje o imovinskim pravima (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4991/18 od 22. maja 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U konkretnom slučaju se, međutim, radi o pravnom jedinstvu osporenog rješenja od 13. novembra 2017. godine i zaključka od 12. decembra 2017. godine jer je u obje osporene odluke određena predaja predmetnih nepokretnosti u posjed kupcu, te stoga Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom po tom osnovu. Dalje, kako protiv osporenih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su osporene odluke donesene 13. novembra 2017, odnosno 12. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

39. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud podsjeća da se predmetnom apelacijom osporavaju rješenje o dosudi i zaključak kojim je naložena predaja predmetne nepokretnosti, koje odluke su donesene u završnoj fazi izvršnog postupka, odnosno nakon donošenja rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine u kojoj je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: „[…] Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) […] Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti da li je u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelantkinjinog prava na imovinu, te da li je prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…“ (vidi tačku 48 navedene odluke, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati da li je osporenim odlukama došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu.

42. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantkinja „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Shodno praksi iz predmeta broj AP 5522/15, Ustavni sud ukazuje na specifičnost konkretnog slučaja u kojem apelantkinja osporava rješenje o dosudi kojim je konstatovano da se predmetna nepokretnost (bliže katastarske oznake i površina navedeni u izreci rješenja), koja je do tada bila u njenoj svojini, dosuđuju Ž. P. kao kupcu, odnosno najpovoljnijem ponuđaču, te se određuje da mu se ona preda u posjed. Slijedom navedenog, proizlazi da apelantkinja nesporno ima imovinu koja potpada pod obim zaštite iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg interesa.

45. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da je do miješanja u apelantkinjinu imovinu došlo donošenjem rješenja o izvršenju (vidi tačku 41 ove odluke), te će dalje ispitati da li je prodaja apelantkinjine imovine u konkretnom slučaju bila u skladu sa standardom zakonitosti, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Ustavni sud ukazuje da je miješanje u apelantkinjinu imovinu sprovedeno na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nepokretnosti. Navedeni zakon objavljen je u službenim glasilima i njegove odredbe, koje se odnose na izvršenje na nepokretnostima, dovoljno su jasne i precizne, pa kao takav nesporno ispunjava uslove zakonitosti u smislu Evropske konvencije. Ustavni sud nadalje zapaža da apelantkinja smatra da u predmetnom postupku nije na zakonit način izvršena identifikacija nepokretnosti koje su predmet izvršenja, odnosno da su rješenjem o izvršenju obuhvaćene i nepokretnosti koje nisu njena svojina, niti je na zakonit način utvrđena njihova vrijednost u smislu odredbe člana 80 ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenom rješenju broj 83 0 I 018414 17 Gž 4 od 13. novembra 2017. godine, pozivajući se na obrazloženje odluke od 25. januara 2017. godine, iznio jasne i precizne razloge iz kojih proizlazi da je apelantkinjino pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet izvršenja utvrđeno na posredan način. Naime, Okružni sud je ukazao da se pravo svojine ne utvrđuje samo zemljišnoknjižnim izvatkom i istakao da apelantkinjino pravo proizlazi iz rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 28. septembra 2015. godine, te da je apelantkinja to pravo stekla i na osnovu odredbe člana 324 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. U vezi s apelantkinjinim navodom da su presudom Okružnog suda od 27. oktobra 2017. godine (donesenom u upravnom sporu protiv dopunskog rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 8. oktobra 2015. godine) utvrđene nedosljednosti u pogledu sadržaja privremenog lista za predmetne nepokretnosti, Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom Okružnog suda uvažena apelantkinjina tužba zato što u spisu predmeta nije postojala apelantkinjina žalba, pa sud nije mogao da ispita zakonitost osporenog rješenja. Pored toga, iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je apelantkinjina žalba protiv prvostepenog rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima trebala biti odbačena s obzirom na to da je njen sadržaj bio suprotan odredbi člana 86 Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske.

47. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja smatra da je vrijednost predmetnih nepokretnosti utvrđena suprotno odredbi člana 80 ZIP-a, ističući da joj nikada nije dostavljeno rješenje kojim je određeno vještačenje vrijednosti predmetnih nepokretnosti, na koji način joj je uskraćeno pravo da na ravnopravan način učestvuje u postupku. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke od 25. januara 2017. godine, na koje se Okružni sud pozvao u osporenom rješenju, proizlazi da je apelantkinja u više navrata onemogućavala vještaka da izvrši procjenu predmetne nepokretnosti, te da se nije odazvala pozivu suda da pristupi na lice mjesta s ciljem utvrđivanja vrijednosti predmetne nepokretnosti, pa je sud vrijednost utvrdio pribavljanjem podataka od Poreske uprave shodno odredbi člana 80 stav 4 ZIP-a. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi i da je sud dopisom od 24. juna 2015. godine pozvao apelantkinju da se izjasni o procijenjenoj vrijednosti predmetne nepokretnosti, što apelantkinja nije učinila. Slijedom navedenog, proizlazi da se propuštanjem da koristi procesne mogućnosti osporavanja utvrđene vrijednosti predmetne nepokretnosti apelantkinja sama stavila u neravnopravan položaj (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13 presuda od 12. jula 2016. godine, tačka 113, dostupna na www.mhrr.gov.ba). Slijedom navedenog, proizlazi da je miješanje u apelantkinjinu imovinu u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom.

48. Odgovarajući na pitanje da li je kontrolisanje korišćenja apelantkinjine imovine bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima (tražiocima izvršenja) na osnovu rješenja koje je postalo pravosnažno i izvršno. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantkinjinu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je sprovođenje zakonom propisanog postupka za prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, odnosno zaštite tražilaca izvršenja i kupca nepokretnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 43; Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13 presuda od 12. jula 2016. godine, tačka 99, dostupna na www.mhrr.gov.ba).

49. Ustavni sud nadalje mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantkinjinu imovinu bilo u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite njenog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).

50. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja navodi da je vrijednost predmetne nepokretnosti utvrđena za površinu od 43 m , a da je de facto predmet prodaje bila nepokretnost površine 85 m , te da je njena imovina prodata u bescjenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se predmetna nepokretnost sastoji od dvorišta sa kućom i zgradom ukupne površine 85 m , te da je predmet prodaje u konkretnom slučaju bio posebni dio objekta koji je u apelantkinjinoj svojini (sprat (stambeni dio) poslovno-stambene zgrade površine 43 m ), kako je to određeno rješenjem o izvršenju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je procijenjena vrijednost predmetne nepokretnosti bila u iznosu od 19.617,03 KM, a da je prodata za iznos od 28.000,00 KM, dakle za veći iznos od procijenjenog. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je prodajom apelantkinjinih nepokretnosti uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njenog prava i zahtjeva od javnog interesa, odnosno da je zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

53. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5536/17 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio