Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/19 (Š.H. i drugi)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3440/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3440/19, rješavajući apelacije Š. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Š. H. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 051116 17 Rev od 14. maja 2019. godine;
Aleksandra Lazarević, Miladinka Petrova, Nada Bradašević i Mira Jurošević protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 041599 19 Rev 2 od 10. jula 2019.
godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
AP-3440/19
1. Š. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 30. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 051116 17 Rev od 14. maja 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. februara 2017. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina (pobliže označenih u izreci presude) od 6. aprila 2011. godine, zaključen između apelanta, kao prodavca i „KR Promet“ d.o.o. Velika Kladuša, kao kupca (stav I izreke presude). Nadalje, određeno je da se na temelju predmetne presude u zemljišnim i katastarskim knjigama ima izvršiti brisanje upisa izvršenog na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda i organu uprave nadležnom za katastar nekretnina da uspostavi zemljišno-knjižno i katastarsko stanje kakvo je bilo prije provođenja navedenog ugovora, odnosno da se izvrši upis navedenih nekretnina na apelantovo ime, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav II izreke presude). Osim toga, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant, kao tužitelj, tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji nekretnina (pobliže označenih u izreci presude) od 6. aprila 2011. godine, zaključen između apelanta, kao prodavca i „KR Promet“ d.o.o. Velika Kladuša, kao kupca (stav III izreke presude). Također, konstatovano je da je povučena protivtužba tuženog – protivtužitelja („KR Promet“ d.o.o. Velika Kladuša) kojom je tražio da se apelant obaveže da tuženom – protivtužitelju isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. aprila 2011. godine, kao dana potpisa ugovora o kupoprodaji, odnosno isplate kupoprodajne cijene, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav IV izreke presude). Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.326,50 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav V izreke presude), dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.101,00 KM odbijen kao neosnovan (stav VI izreke presude). Apelant je oslobođen od plaćanja troškova sudske takse na tužnu i presudu u ukupnom iznosu od 1.806,00 KM (stav VII izreke presude), a tuženom – protivtužitelju naloženo je da plati troškove sudske takse na protivtužbu u iznosu od 303,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude (stav VIII izreke presude).
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 28. februara 2017. godine, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu od 6. septembra 2017. godine kojom je uvažio žalbu tuženog, te preinačio prvostepenu presudu iz stava I i II izreke i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, dok je rješenje iz stava V prvostepene presude ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Osim toga, uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda iz stava III je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Određeno je da će o cjelokupnim parničnim troškovima prvostepeni sud odlučiti u ponovnom postupku.
4. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 6. septembra 2017. godine, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je donio rješenje od 14. maja 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio. Osim toga, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, te da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant naznačio u tužbi, a to je iznos od 10.100,00 KM, kolika je i vrijednost revizijom pobijanog dijela pravosnažne presude. Budući da se tuženi upustio u raspravljanje po toj tužbi, a da sud nije na pripremnom ročištu odredio drugu vrijednost spora u smislu odredbe člana 321. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je istakao da je započela je parnica u kojoj revizija prema odredbama važećeg zakona nije dozvoljena, zbog toga što nije ostvaren propisani imovinski census, kao kriterij uslova za dopuštenost revizije. Nadalje, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je naveo da na odluku revizijskog suda o dopuštenosti predmetne revizije nije od uticaja okolnost da je apelantov punomoćnik na ročištu za glavnu raspravu od 23. januara 2017. godine povećao vrijednost predmeta spora sa ciljem ostvarenja prava na podnošenje revizije nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. Nadalje, rješenje kojim je prvostepeni sud nakon toga odredio vrijednost spora u ovom predmetu u iznosu od 30.100,00 KM, imajući u vidu da se tuženi nije protivio predloženoj promjeni označene vrijednosti spora, nema pravno dejstvo, jer je donesena suprotno odredbi člana 321. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. U konačnici, kako apelant nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, a takvo pitanje ne proizlazi ni iz navoda revizije, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je zaključio da u ovom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku za dopuštanje izuzetne revizije.
AP-3893/19
5. Aleksandra Lazarević, Miladinka Petrova, Nada Bradašević i Mira Jurošević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica, četvrtoapelantica, odnosno apelantice) iz Modriče, koje zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijele su 14. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 041599 19 Rev 2 od 10. jula 2019. godine.
6. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 14. septembra 2018. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 25. februara 2019. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tužena („Rafinerija ulja Modriča“ a.d. Modriča) obaveže da apelanticama isplati određene novčane iznose (označene u izreci presude) sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. marta 2016. godine pa do konačne isplate, a na ime razlike manje isplaćene otpremnine zbog tehnološkog viška. Nadalje, tužbeni zahtjev drugoapelantice, trećeapelantice i četvrtoapelantice kojim su tražile da im tužena isplati određene novčane iznose (označene u izreci presude) na ime troškova razlike prijevoza odbačen je kao neblagovremen, dok je tužbeni zahtjev apelantica djelimično usvojen te je tužena obavezana da drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantici isplati određene novčane iznose (označene u izreci presude) na ime razlika manje isplaćenih troškova prijevoza sa zakonskim zateznim kamatama počev od 6. februara 2016. godine pa do konačne isplate. Također, tužena je obavezana da drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantici nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od dana presuđenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Odlučujući o reviziji apelantica, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 25. februara 2019. godine, Vrhovni sud Republike Srpske donio je rješenje od 10. jula 2019. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da su apelantice, s obzirom na prirodu pravnog odnosa povodom kojeg se vodi spor, suparničari iz člana 365. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je svaka od njih samostalna stranka, tako da njihove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim apelanticama, kao suparničarima. Pri tome, Vrhovni sud Republike Srpske je istakao da se vrijednost spora ne određuje prema ukupnom zbiru novčanih iznosa iz svih tužbenih zahtjeva, nego prema svakom pojedinačnom tužbenom zahtjevu. Kako vrijednost svakog pojedinačnog pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.0000,00 KM, Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U konačnici, Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima ima pravo na otpremninu u skladu sa odredbom člana 141. Zakona o radu, a da je u konkretnom slučaju apelanticama otpremnina obračunata u skladu sa članom 111. Pravilnika o radu tužene od 12. novembra 2015. godine, kojim je propisan veći obim ovog prava u odnosu na visinu otpremnine propisane navedenom odredbom Zakona o radu, te da, suprotno navodima revizije, nisu ispunjeni ni uslovi za dozvoljavanje revizije primjenom odredbe člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3440/19.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pristup sudu i (u apelaciji broj AP-3893/19) na kršenje principa pravne sigurnosti, kao segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, u apelaciji broj AP-3440/19 apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, dok u apelaciji broj AP-3893/19 apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretne slučajeve.
12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelanti osporavaju odluke donesene u postupcima u kojima su Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Vrhovni sud Republike Srpske odlučivali samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da su apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, u odnosu na navode apelantica (u apelaciji broj AP-3893/19) o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta (u apelaciji broj AP-3440/19) o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i navodi apelantica (u apelaciji broj AP- 3893/19) o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (u apelaciji broj AP-3893/19) nije odlučivalo ni o pravima apelantica na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelantica o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević