Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5313/17 (M. Č.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5313/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5313/17, rješavajući apelaciju Milice Čorni, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milice Čorni podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176232 16 Rev od 6. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milica Čorni (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Banje Luke, podnijela je 15. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176232 16 Rev od 6. septembra 2017. godine. Apelantkinja je 8. marta i 12. aprila 2019. godine podnescima dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Pravobranilaštva Republike Srpske, zakonskog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 18. aprila 2019. godine, dok tuženi nije odgovorio na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 176232 13 P od 15. aprila 2015. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da apelantkinji na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 39.758,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. jula 2011. godine pa do isplate kao neosnovan (stav I izreke presude). Stavom II izreke obavezana je apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM, dok je dio zahtjeva tuženog koji predstavlja razliku između traženih i dosuđenih troškova odbijen. Stavom III izreke apelantkinja je oslobođena plaćanja troškova parničnog postupka koji se odnose na sudske takse.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da je apelantkinja upisana kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 nekretnina koje su označene preciziranim katastarskim oznakama i u katastru nekretnina označenih kao „njiva VI klase u površini od 1.056 kvadratnih metara“ (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Dalje je utvrđeno da je Skupština Grada Banja Luka 26. februara 2010. godine donijela regulacioni plan „Lauš 7“ i da je on objavljen u „Službenom glasniku Grada Banja Luka“ broj 5/10 (u daljnjem tekstu: regulacioni plan). Nadalje je utvrđeno da je tim regulacionim planom (koji je donesen za planski period 2009-2019. godina) predmetno zemljište predviđeno za parkovsku površinu. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja na regulacioni plan podnijela primjedbe i prijedloge u kojima je tvrdila da ne postoji opšti interes da se njene nekretnine proglase javnim parkom. Nadalje je istaknuto da je apelantkinja podnijela tuženom zahtjev da se zaključi ugovor o razmjeni nekretnina, te da je Skupština Grada Banja Luka 14. jula 2011. godine odbila prijedlog. Dalje je utvrđeno da je apelantkinja nakon toga pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom radi osporavanja akta kojim je odbijen njen zahtjev da se zaključi ugovor o razmjeni nekretnina, te da je Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 007893 11 U od 25. novembra 2013. godine apelantkinjina tužba odbačena. Osnovni sud je dalje istakao da je vještak građevinske struke izvršio procjenu predmetnog zemljišta po dvije varijante, da se pri tome izjasnio da na predmetnom zemljištu nije predviđena izgradnja stambenih i poslovnih objekata, kao i da je do predmetne lokacije izgrađena infrastruktura. Vještak je utvrdio da je konačna sudbina predmetnog zemljišta proširenje postojećeg groblja i da, po varijanti 1, u odnosu na susjedne parcele prosječna cijena zemljišta iznosi 37,65 KM po kvadratnom metru, a da u varijanti 2, pri procjeni da se zemljište pretvori u groblje mjesne zajednice, cijena zemljišta iznosi 96 KM po kvadratnom metru. Osnovni sud je istakao da je na ročištu za glavnu raspravu apelantkinja, u skladu s nalazom vještaka, u konačnom opredijelila tužbeni zahtjev tako što je zahtijevala naknadu materijalne štete u iznosu od 39.758,00 KM. Takođe je navedeno da je apelantkinja u završnoj riječi na glavnoj raspravi istakla da je tuženi usvajanjem regulacionog plana kojim je utvrđen opšti interes za pretvaranje predmetnog zemljišta koje je apelantkinjina svojina u javnu parkovsku površinu dužan da apelantkinji ponudi drugu nekretninu, ili da joj ponudi drugi vid naknade s obzirom na to da je prošao razuman rok od pet godina od usvajanja plana, a apelantkinji nije ponuđena naknada, niti druga nekretnina. Istakla je da joj je ograničeno pravo svojine, jer se ne može graditi na zemljištu, umanjena je tržišna vrijednost predmetnog zemljišta, odnosno ono je izgubilo svoju vrijednost, te stoga potražuje naknadu štete na osnovu člana 20 Zakona o stvarnim pravima, jer je došlo do tzv. faktičke eksproprijacije, te se pozvala na odredbu člana 2 Zakona o eksproprijaciji, na odredbu člana II/3k) Ustava BiH, člana 56 Ustava RS, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe je istakla da je izvođenjem dokaza dokazala i visinu svog tužbenog zahtjeva, koja predstavlja tržišnu vrijednost po m2, koju imaju susjedne građevinske parcele u predmetnoj gradskoj zoni, a koju bi imala i predmetna parcela da nije bilo regulacionog plana, te je predložila da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da je donošenjem regulacionog plana pretrpjela bilo kakvu štetu, niti je u postupanju organa tuženog bilo protivpravnosti, pa je primjenom odredaba člana 46 Zakona o uređenju prostora i odredaba čl. 154 i 185 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužbeni zahtjev odbio.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 176232 15 Gž od 10. oktobra 2016. godine apelantkinjina žalba je odbijena i navedena presuda Osnovnog suda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (kojim se traži da se tuženi obaveže da apelantkinji na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 39.758,00 KM) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Pored ostalog je navedeno da činjenica da je donesen regulacioni plan kojim je predviđeno da predmetno zemljište ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kojem nije dozvoljena izgradnja stambenih objekata i da je predviđeno da predmetna parcela bude zelena površina ne daje osnov za zaključak da apelantkinja zbog takvog postupanja tuženog trpi štetu. Utvrđeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije ni izvodila dokaze da je imala namjeru da u periodu do donošenja regulacionog plana proda parcelu trećim licima, pa da su eventualni kupci odustali od kupovine zbog činjenice da je eventualni kupac bio zainteresovan za individualnu stambenu izgradnju, a da je jedino i isključivo od kupovine odustao zbog postojanja regulacionog plana, niti da je apelantkinjina namjera bila da na predmetnoj parceli vrši bilo kakvu gradnju. Okružni sud je smatrao da naknadu štete na kojoj je insistirala apelantkinja tokom postupka, a i u žalbi apelantkinja može dobiti samo u postupku eksproprijacije predmetnog zemljišta koji još nije sproveden.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 176232 16 Rev od 6. septembra 2017. godine apelantkinjina revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda je odbijena.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelantkinja svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je donošenjem regulacionog plana od Skupštine Grada Banja Luka predmetno zemljište predviđeno kao dio zelene - parkovske površine, čime mu je značajno umanjena vrijednost i apelantkinji pričinjena šteta, te smatra da joj pripada naknada štete u visini razlike prometne vrijednosti koju bi predmetno zemljište imalo da je predviđeno za građevinsko zemljište i vrijednosti koju ima kao parcela na kojoj nije dozvoljeno građenje. U konkretnoj parnici, kako je istakao Vrhovni sud, nije bilo sporno da je Skupština Grada Banja Luka 26. februara 2010. godine donijela Odluku o usvajanju regulacionog plana, postupajući u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja koja proizilaze iz Ustava RS, odredaba člana 30 alineja 5 u vezi sa odredbom člana 13 Zakona o lokalnoj samoupravi, te odredbe člana 46 stav 1 Zakona o uređenju prostora, koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o regulacionom planu, a kojim je obuhvaćeno predmetno zemljište. Takođe, kako je dalje utvrđeno, tokom postupka i u reviziji apelantkinja nije ni tvrdila da je organ tuženog (Skupština Grada) postupao protivpravno donoseći taj regulacioni plan. Vrhovni sud je utvrdio da je za uspjeh u konkretnoj parnici apelantkinja bila obavezna da dokaže, shodno odredbama člana 7 i člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je šteta čiju naknadu traži nastala kao posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženog kao pravnog lica, što bi bila pretpostavka za odgovornost tuženog za naknadu štete, na osnovu odredbe člana 172 ZOO. Dakle, tokom postupka, kako je istakao Vrhovni sud, apelantkinja nije ni tvrdila da je bilo nepravilnog i nezakonitog rada Skupštine tuženog u smislu preduzimanja radnji koje su u suprotnosti sa pozitivnim propisima, ili da je predmetni regulacioni plan donesen protivno propisima o donošenju prostornih planova. Naprotiv, apelantkinja još od tužbe navodi da joj je omogućen uvid u regulacioni plan prije njegovog konačnog donošenja i da je na plan stavljala primjedbe koje su odbijene u proceduri propisanoj zakonom. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da u parničnom postupku sudovi nisu ni ovlašćeni da ispituju zakonitost i pravilnost izrade i donošenja regulacionog plana, pa ni u formi prethodnog pitanja u smislu odredbe člana 12 ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovana apelantkinjina tvrdnja da je u javnom interesu došlo do ograničenja njenih prava, budući da je njena parcela donošenjem regulacionog plana potpuno obezvrijeđena. Apelantkinja nije ni tvrdila, a samim tim ni dokazivala da je prije donošenja plana pokušala da prometuje predmetnim zemljištem, te da zbog donošenja tog plana nije u tome uspjela, ili da je taj uspjeh bio smanjen, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantkinja, u konačnom, nije ni dokazala postojanje štete. Vrhovni sud je utvrdio da je bez osnova i apelantkinjina tvrdnja, isticana tokom postupka i u reviziji, da je donošenjem regulacionog plana došlo do faktičke eksproprijacije njene parcele. Eksproprijacija (bez obzira na to da li se radi o formalno sprovedenoj ili faktičkoj eksproprijaciji), u suštini, predstavlja oduzimanje ili ograničenje prava svojine na nekretninama. Donoseći regulacioni plan za dio prostora na kojem se nalazi apelantkinjina parcela, tuženi nije apelantkinji oduzeo, niti ograničio njena prava koja ima na parceli po važećim imovinskopravnim propisima. Istaknuto je da regulacioni plan, u suštini, predstavlja tehničko-planski dokumenat na osnovu kog se propisuju uslovi za pojedinačno projektovanje i građenje infrastrukturnih i drugih građevinskih objekata na urbanizovanom području i takvim aktom nije ni moguće oduzeti ili ograničiti svojinska prava na nekretnini koja je obuhvaćena tim planom. Ukoliko je predmetno zemljište predviđeno za izgradnju bilo kakvog javnog objekta, pa i zelene površine, preuzimanje te parcele mora biti učinjeno uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne cijene, a kako to propisuje Zakon o eksproprijaciji. Vrhovni sud je smatrao da donošenje regulacionog plana nije protivno članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojim je propisano da svako lice ima pravo da uživa svoju imovinu i da niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim opštim načelima međunarodnog prava. Takođe je zaključio da su bez osnova i ostali navodi revizije koji se odnose na kršenje apelantkinjinih prava zagarantovanih Konvencijom, te da Konvencija, kao ni Ustav BiH ne isključuju primjenu relevantnih domaćih zakonskih odredaba koje se, u konkretnoj situaciji, odnose na donošenje prostornih planova, kao i odredaba ZOO kojim su regulisani šteta i osnovi za njenu naknadu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinja ističe da je Vrhovni sud, u konačnici, pogrešno odlučio kada je odbio njen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Navela je da je donošenjem regulacionog plana predmetno zemljište proglašeno javnom parkovskom površinom, čime je ograničeno njeno pravo svojine i istovremeno znatno umanjena tržišna vrijednost predmetnog zemljišta. Takođe je navela da je tuženi odbio apelantkinjin zahtjev koji je podnijela 2010. godine za davanje saglasnosti za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina neposrednom pogodbom kojim bi apelantkinja u zamjenu dobila drugu građevinsku parcelu kao pravičnu i odgovarajuću naknadu za svoju parcelu. Istakla je da tokom postupka nikada nije dovodila u pitanje, niti je tražila od suda da preispituje proceduru i ovlašćenje tuženog za donošenje regulacionog plana kao dokumenta prostornog uređenja. Po apelantkinjinom mišljenju, suština cijelog spora je u tome da predmetno zemljište nije privedeno planiranoj namjeni i da je pri tome apelantkinja ostavljena u beskonačnoj neizvjesnosti već skoro osam godina sa obezvrijeđenom parcelom na kojoj ne može graditi, niti je može otuđiti kao građevinsku parcelu, čime je ograničeno njeno svojinsko pravo. Ističe da je predmet konkretne parnice pravična kompenzacija za ograničavanje prava svojine i da institut naknade štete u konkretnom slučaju služi jedino za utvrđivanje vrijednosti, odnosno finansijskog ekvivalenta tog gubitka, to jeste ograničavanja prava svojine na predmetnom zemljištu. Apelantkinja je istakla da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), odlučujući u sličnim predmetima, utvrdio povredu prava na imovinu zagarantovanu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja se pozvala na presudu Evropskog suda u predmetu Buczkiewicz protiv Poljske (aplikacija broj 10446/03) od 26. februara 2008. godine u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu aplikanata. U navedenom predmetu, kako je dalje istakla, sud je utvrdio da je položaj aplikanata pogođen opštinskim urbanističkim planom usvojenim 1992. godine, jer predviđa buduću eksproprijaciju njihove zemlje pri čemu aplikanti nisu toliko pogođeni prostom činjenicom mogućnosti buduće eksproprijacije koliko činjenicom da navedena buduća eksproprijacija treba da se dogodi u nekom neodređenom roku, odnosno nedefinisanom vremenu (tačka 61 odluke). Pored toga, apelantkinja se pozvala na odluku u predmetu Hüceyin Kaplan protiv Turske od 1. januara 2014. godine u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava na mirno uživanje imovine aplikanta u situaciji kada je lokalnim prostornim planom aplikantovo zemljište određeno za javnu upotrebu, ali bez određenog datuma u budućnosti za privođenje određenoj namjeni i bez adekvatne kompenzacije, čime je značajno ograničeno pravo aplikantovo svojine. Takođe je navedeno da je Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH 24. aprila 2013. godine donijela preporuku broj P-96/13 u kojoj je u pogledu donesenog regulacionog plana Novakovići-Vujnovići sekcija C (Grada Banja Luka) utvrđeno da je na podnosioce žalbi stavljen pretjeran teret kada su njihova svojinska prava na njihovom zemljištu ograničena bez definisanog okvirnog vremena za privođenje zemljišta krajnjoj namjeni iz regulacionog plana. Skupštini Grada Banja Luka i Gradu Banja Luka je preporučeno da odmah po prijemu navedene preporuke preduzmu sve mjere i radnje kako bi se omogućila zaštita prava na imovinu podnosilaca žalbe.
12. Apelantkinja je, takođe, istakla da je Odjeljenje za komunalne poslove tuženog dopisom od 28. februara 2019. godine, na apelantkinjin zahtjev za dostavljanje podataka, obavijestilo apelantkinju da Programom uređenja građevinskog zemljišta i Programom zajedničke komunalne potrošnje za 2019. godinu na predmetnom zemljištu nije planirana izgradnja sadržaja po važećem regulacionom planu, ali da će, kada se predmetno zemljište bude privodilo trajnoj namjeni u skladu s važećom prostorno-planskom dokumentacijom, vlasnicima, odnosno posjednicima zemljišta isplatiti naknadu po tržišnoj vrijednosti, ili dodijeliti odgovarajuću zamjensku parcelu. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni sud je u odgovoru, pored ostalog, istakao da donošenjem regulacionog plana kojim je predviđeno da apelantkinjina parcela koja ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kojem nije dozvoljena izgradnja stambenih objekata i predviđeno da sporna parcela bude zelena površina, prema stavu tog suda, ne daje osnova za zaključak da je apelantkinja zbog takvog postupanja tuženog pretrpjela štetu i smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkinja 14. septembra 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Tužba je dostavljena tuženom na odgovor 25. oktobra 2013. godine. Zatim je navedeno da je 2. decembra 2014. godine održano pripremno ročište, uviđaj na licu mjesta 4. marta 2015. godine i ročište za glavnu raspravu 19. marta 2015. godine. Presudu je sud donio 15. aprila 2015. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava o čemu je dato obrazloženje u odluci tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
17. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 84/02 - prečišćeni tekst, 14/03 - ispravka, 112/06 i 53/07) glasi:
Član 1. stav 1.
Uređenje prostora, u smislu ovog zakona, je skup mjera i aktivnosti u sklopu graditeljskih procesa, prostornog i urbanističkog planiranja, urbanističkog, arhitektonskog i građevinskog projektovanja i građenja, u cilju usklađivanja potreba stanovništva za stanovanjem, radom i rekreacijom u zdravoj i zaštićenoj životnoj sredini, stvaranja uslova i pretpostavki za ravnomjeran i skladan razvoj Republike Srpske i svih njenih dijelova uz usklađenost opštih i posebnih interesa svih korisnika prostora.
4. Regulacioni plan Član 46. stav 1.
Za prostorne cjeline grada ili naselja gradskog karaktera za koje je to utvrđeno urbanističkim planom, odnosno na kojima predstoji intenzivna izgradnja, rekonstrukcija ili sanacija, te za ostala naselja za koja to propiše ministar, odnosno skupština opštine u skladu sa prostornim planom opštine, donosi se regulacioni plan.
18. Zakon o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/13, 106/15, 3/16 - ispravka i 84/19) glasi:
Član 25. stav 9.
(9)Provedbeni dokument prostornog uređenja donosi se na planski period do deset godina, a važi do njegove izmjene ili donošenja novog, ukoliko nije u suprotnosti sa dokumentom prostornog uređenja višeg reda.
19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećenom odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećenom naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176232 16 Rev od 6. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 17. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja pobija osporenu odluku tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Preduslov za razmatranje apelantkinjinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li apelantkinja ima «imovinu» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku kao nesporno utvrđeno da je apelantkinja vlasnik i posjednik predmetnog zemljišta koje se nalazi u obuhvatu predmetnog regulacionog plana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja ima imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Nakon što je utvrđeno da apelantkinja posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
29. Evropski sud smatra da pravo na imovinu «u biti, garantuje pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima . Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, Serija A broj 315, stav 26). Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67 i 68).
30. Ustavni sud ističe da je Evropski sud razmatrao slična pravna pitanja u predmetu Buczkiewicz protiv Poljske (vidi, Evropski sud, Buczkiewicz protiv Poljske, presuda (konačna) od 26. maja 2008. godine). U tom predmetu podnosioci predstavke su naveli da je njihovo pravo na mirno uživanje imovine prekršeno budući da je zemljište čiji su vlasnici bilo određeno za eksproprijaciju u budućnosti, u neodređeno vrijeme, a da, prema domaćoj legislativi, nemaju bilo kakvo pravo na kompenzaciju za miješanje u njihova svojinska prava zbog buduće eksproprijacije. U navedenom predmetu Evropski sud je, ispitujući najprije da li je došlo do miješanja u pravo podnosilaca predstavke na mirno uživanje imovine, zapazio da je plan uređenja lokalnog zemljišta koji je opština usvojila 1992. godine uticao na situaciju podnosilaca predstavke, jer je tim planom predviđena eksproprijacija njihovog zemljišta u budućnosti. Sud je naglasio da na podnosioce predstavke nije toliko uticala puka mogućnost eksproprijacije, već činjenica da je ta eksproprijacija trebalo da bude izvršena u budućnosti, u neodređeno vrijeme. Shodno tome, sud je smatrao da mjere na koje se podnosioci predstavke žale, uzete u cjelini, pravno nisu uticale na pravo podnosilaca predstavke da i dalje koriste i raspolažu svojom imovinom. Ipak, te mjere su u praksi značajno smanjile praktično i djelotvorno ostvarivanje tog prava. Sud je zaključio da bi mogućnost da se ta eksproprijacija izvrši u budućnosti mogla imati negativan uticaj na tržišnu vrijednost imovine podnosilaca predstavke. Sud je, takođe, ustanovio da se osnovano može zaključiti da je zahtjev za ponovnu kategorizaciju zemljišta, da bi se moglo koristiti u građevinske svrhe, u tim okolnostima bio osuđen na neuspjeh. Isto tako, podnosioci predstavke nisu mogli osnovano očekivati da će opština prihvatiti bilo kakve razvojne projekte na njihovoj imovini. Njihova imovinska prava su postala neizvjesna. Sud je stoga zaključio da je doista došlo do miješanja u pravo podnosilaca predstavke na mirno uživanje imovine. Dalje je smatrao da mjere koje su predmet žalbe nisu dovele do eksproprijacije. Isto tako, one se ne mogu smatrati kontrolom korišćenja imovine. Sud je zaključio da je došlo do miješanja u imovinu na osnovu člana 1 stava 1 prve rečenice Protokola broj 1 (op. cit., Buczkiewicz protiv Poljske, tač. 61 i 65).
31. Vraćajući se na okolnosti apelantkinjinog slučaja, te razmatrajući da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje imovine, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju regulacionim planom koji je donesen za planski period 2009-2019. godina obuhvaćena apelantkinjina parcela i predviđena za javnu parkovsku površinu koja će u tom smislu biti eksproprisana u budućnosti, u neodređeno vrijeme. Ustavni sud primjećuje da neizvjesnost buduće eksproprijacije u konkretnom slučaju traje niz godina, gotovo do samog isteka vremenskog perioda za koji je donesen regulacioni plan i da nema naznaka kada će se desiti predviđena eksproprijacija, a da pri tome apelantkinja ne može očekivati da će se na toj parceli graditi, odnosno da će postići njenu veću tržišnu cijenu itd. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je tuženi odbio apelantkinjin zahtjev za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina neposrednom pogodbom kojim bi apelantkinja u zamjenu dobila drugu građevinsku parcelu kao pravičnu i odgovarajuću naknadu za svoju parcelu. Stoga, Ustavni sud, podržavajući pri tome i navedene zaključke Evropskog suda iz navedenog predmeta, zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u pravo na apelantkinjinu imovinu u smislu člana 1 stav 1 prve rečenice Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je regulacioni plan donesen na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o uređenju prostora, te člana 13 Zakona o lokalnoj samoupravi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantkinjino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. S obzirom na to da navedene zakonske odredbe, koje su jasne i nedvosmislene, te objavljene u službenom glasilu i dostupne, nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo zakonito.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je miješanje slijedilo legitiman cilj u smislu obezbjeđivanja zemljišta u vezi sa sprovođenjem plana uređenja lokalnog zemljišta, što odgovara opštem interesu zajednice (op. cit., Buczkiewicz protiv Poljske, tačka 68), pa je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu.
34. Ustavni sud, nadalje, mora ispitati da li je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantkinjinu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“.
35. Ustavni sud ističe da je Evropski sud, utvrđujući da li je u predmetu Buczkiewicz protiv Poljske postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i zaštite prava podnosilaca predstavke, najprije istakao da u oblasti građevinskog zemljišta i urbanizma države ugovornice treba da imaju široku slobodu odlučivanja da bi sprovodile svoju politiku, ali da, ipak, u okviru svog nadzornog ovlašćenja, sud mora utvrditi da li je uspostavljena neophodna ravnoteža na način koji je u skladu s pravom podnosilaca predstavke na imovinu. S tim u vezi, sud je prvo zapazio da je 1992. godine opština usvojila plan uređenja zemljišta i da je, prema tom planu, imovina podnosilaca predstavke bila određena za eksproprijaciju u budućnosti radi izgradnje puta. Međutim, taj plan nije imao vremenski okvir za sprovođenje zbog čega je podnosiocima predstavke prijetilo sprovođenje eksproprijacije u neko neodređeno vrijeme. Osim toga, u međuvremenu podnosioci predstavke nisu imali nikakvo djelotvorno pravo na naknadu. Sud je naglasio da je ta situacija trajala dugo, od 1992. godine, kada je plan usvojen, sve do 31. decembra 2003. godine, kad je ovaj plan, prema odredbama Zakona o lokalnom planiranju iz 2003. godine, konačno istekao. Sud je zapazio da je 2001. godine odbijen zahtjev podnosilaca predstavke za dobijanje početnog odobrenja za razvojni projekat, odnosno gradnju male kuće. Pri odbijanju zahtjeva vlasti su se, u biti, pozvale na odredbe razvojnog plana. Međutim, kada su podnosioci predstavke zatražili to odobrenje, nije postojalo osnovano uvjerenje da će plan uređenja zemljišta, usvojen 1992. godine, biti brzo sproveden. Zbog toga, de facto, blokiranje svake izgradnje na toj imovini nije imalo nikakvu neposrednu ili srednjoročnu svrhu u interesu zajednice. Prema mišljenju suda, s obzirom na to da je bilo neizvjesno kada će se sprovesti plan uređenja zemljišta iz 1992. godine, a zbog nedostatka bilo kakvog razumnog vremenskog okvira, gledajući ovu situaciju u cjelini, nije uspostavljena neophodna pravična ravnoteža između suprotstavljenih opštih i pojedinačnih interesa. Stoga su podnosioci predstavke morali snositi preveliki pojedinačni teret. Sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju (op. cit., Buczkiewicz protiv Poljske, tač. 70, 71, 76 i 77). Odlučujući o zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju su podnosioci predstavke pretrpjeli kao rezultat kršenja njihovih prava, Evropski sud je zapazio da u pogledu materijalne štete podnosioci predstavke nisu naveli visinu svog zahtjeva. Sud je smatrao da nije pozvan da dosudi podnosiocima predstavke bilo koji iznos u tom smislu. Istovremeno, sud je prihvatio da su podnosioci predstavke pretrpjeli određene nevolje zbog utvrđenih kršenja, te je stoga podnosiocima predstavke dodijelio ukupno 5.000 evra na ime nematerijalne štete (op. cit., Buczkiewicz protiv Poljske, tačka 81).
36. Ustavni sud, dalje, ističe da je u predmetu Hüseyin Kaplan protiv Turske Evropski sud, takođe, utvrdio da je došlo do povrede prava na imovinu podnosioca predstavke (vidi, Evropski sud, Hüseyin Kaplan protiv Turske, presuda (konačna) od 1. januara 2014. godine). Sud je smatrao da je došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje imovine podnosioca predstavke shodno stavu 1 prve rečenice člana 1 Protokola broj 1. Naime, sud je istakao da je zemljište podnosioca predstavke (koje je on kupio 1981. godine) dodijeljeno javnoj vlasti 1982. godine i da je stanje u zemljišnim knjigama izmijenjeno u skladu s tim. Sud je, dalje, istakao da iz spisa proizilazi da je navedeno zemljište, koje je na početku bilo livada u naravi, postalo građevinsko zemljište 1991. godine, te da je namijenjeno za izgradnju tehničke i profesionalne škole prema urbanističkom planu. Opština nije dodijelila nadoknadu podnosiocu predstavke, a nije izgradila ni planiranu školu. U januaru 2007. godine podnosilac predstavke je pokrenuo postupak za odštetu protiv vlasti žaleći se da je njegova imovina izgubila svoju upotrebu i tvrdeći da je njegovom pravu na imovinu 27 godina oduzeta njegova suština. Međutim, ovaj zahtjev podnosioca je odbijen. Dalje je utvrđeno da je 20. marta 2013. godine opština informisala podnosioca predstavke da je sporna zemlja i dalje određena za izgradnju tehničkog i stručnog koledža. Sud je smatrao da je takvo stanje stvari onemogućilo puno uživanje prava na imovinu podnosioca predstavke, budući da nije mogao ni graditi na zemljištu zbog toga što je ono postalo građevinsko zemljište na kojem je predviđena izgradnja tehničkog i stručnog koledža, niti je mogao saditi stabla. Sud je zaključio da je podnosilac predstavke podnio specijalan i prekomjeran teret koji je narušio pravičnu ravnotežu koja je morala postojati između, s jedne strane, zahtjeva opšteg interesa i, s druge strane, zaštite njegovog prava na mirno uživanje imovine. U pogledu zahtjeva podnosioca predstavke za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Evropski sud je, imajući u vidu okolnosti u tom predmetu, smatrao da pitanje primjene člana 41 Evropske konvencije (pravična satisfakcija) nije spremno za odlučivanje tako da ga treba odložiti, vodeći računa o mogućnosti sporazuma između tužene države i podnosioca predstavke.
37. U pogledu pitanja da li je u konkretnom slučaju o kojem odlučuje Ustavni sud uspostavljena pravična ravnoteža između apelantkinjinog interesa i javnog interesa, Ustavni sud najprije ističe da u predmetnom postupku nije sporno da je regulacionim planom određena namjena predmetnog zemljišta u javnom interesu, koje će u tu svrhu biti eksproprisano. Naime, apelantkinja ne osporava javni opšti interes regulacionog plana, ali smatra da je njime njeno zamljište obezvrijeđeno zato što nije predviđeno za gradnju, već za zelenu površinu, da time ima manju tržišnu vrijednost i da apelantkinja zbog toga trpi materijalnu štetu. Ustavni sud zapaža da apelantkinja, zapravo, regulacioni plan veže za određena ovlašćenja njegovog donosioca u pogledu određivanja namjene prostora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da donošenje regulacionog plana kojim se određuje namjena zemljišta obuhvaćenog tim planom ne može zavisiti od volje i pojedinačnih interesa vlasnika i posjednika zemljišta kako bi oni postigli veću tržišnu cijenu za svoje zemljište. Ustavni sud ističe da regulacioni plan predstavlja sprovođenje politike uređenja prostora za prostorne cjeline grada ili naselja gradskog karaktera uz usklađenost opštih i posebnih interesa svih korisnika prostora. Smisao regulacionog plana je usklađivanje potreba stanovništva za stanovanjem, radom i rekreacijom pri čemu se određuje izgradnja stambenih objekata, kao i javnih zelenih površina, i to na osnovu potrebnih stručnih znanja iz oblasti građevinske, arhitektonske, urbanističke struke itd. Ustavni sud zapaža da apelantkinja posjeduje zemljište upisano kao „njiva VI klase“ i da donošenjem regulacionog plana apelantkinja zadržava sva prava korišćenja i raspolaganja koja je imala i prije donošenja plana. U pogledu vrijednosti tog zemljišta, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ima pravo na tržišnu vrijednost tog zemljišta prema Zakonu o eksproprijaciji, ili na dodjelu zamjenske parcele kada ono bude eksproprisano u svrhu privođenja konačnoj namjeni iz regulacionog plana. Apelantkinjina tvrdnja da je njeno zamljište obezvrijeđeno zato što nije predviđeno za gradnju, već za zelenu površinu ne može se staviti na teret tuženom koji donosi plan uređenja prostora u opštem interesu. Suprotno bi značilo da svi vlasnici i posjednici zemljišta mogu tražiti određenu namjenu prostora radi postizanja veće tržišne cijene, čime bi u cijelosti bile dovedene u pitanje odredbe zakona o prostornom planiranju. U pogledu apelantkinjinih tvrdnji da je ostavljena u neizvjesnosti sa obezvrijeđenom parcelom na kojoj ne može graditi, niti je otuđiti zbog čega joj je ograničeno vlasničko pravo, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u sprovedenom postupku nije ni tvrdila, niti dokazivala da je imala namjeru graditi na predmetnom zemljištu, ili ga prometovati, pa da je u tome ometena donošenjem regulacionog plana za razliku od situacije u navedenom predmetu Buczkiewicz protiv Poljske u kojem su podnosioci predstavke tražili odobrenja za razvojne projekte koji su odbijeni jer za to nije bilo osnova prema planu uređenja zemljišta. Takođe, u predmetu Hüseyin Kaplan protiv Turske podnosilac predstavke (koji je zemljište kupio kao njivu) nije mogao graditi na spornom zemljištu, niti saditi stabla jer je urbanističkim planom određeno kao građevinsko zemljište i stanje u zemljišnim knjigama je izmijenjeno u skladu s tim. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u parničnom postupku nije navodila dokaze i argumente iz kojih bi proizilazilo da je donošenjem regulacionog plana značajno smanjeno praktično i djelotvorno ostvarivanje prava korišćenja i raspolaganja predmetnim zemljištem (koje je u naravi njiva) zbog čega bi apelantkinja trpjela materijalnu štetu koju je potraživala u predmetnom parničnom postupku.
38. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva od redovnih sudova kojim je tražila naknadu materijalne štete, jer su smatrali da apelantkinja nije dokazala uzročno-posljedičnu vezu između buduće eksproprijacije i štete za koju apelantkinja smatra da je nastala u datim okolnostima, na apelantkinju nije stavljen poseban i pretjeran teret u odnosu na potrebu zaštite legitimnog cilja kojem se teži. Po ocjeni Ustavnog suda, izvršenim miješanjem u apelantkinjino pravo na imovinu održan je razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
40. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje obrazlaže navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a da je Ustavni sud ovo pitanje razmotrio u okviru ispitivanja zakonitosti miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu, te zaključio da je miješanje zakonito, da je apelantkinja učestvovala u predmetnom postupku iznoseći argumente i dokaze u svoju korist, zatim, argumente protiv tvrdnji tuženog u smislu garancija koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon sprovedenog sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te kada je apelantkinja učestvovala u predmetnom postupku iznoseći argumente i dokaze u svoju korist i argumente protiv tvrdnji tuženog.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević