Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3773/19 (F. M.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/19
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3773/19, rješavajući apelaciju Farisa Muzura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Farisa Muzura podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 778618 19 Kž od 17. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 778618 19 Kv 2 od 6. septembra 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farisa Muzura podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 778618 19 Kž od 17. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 778618 19 Kv 2 od 6. septembra 2019.
godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faris Muzur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dženita Homarac, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 778618 19 Kž od 17. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 778618 19 Kv 2 od 6. septembra 2019. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti mjeru pritvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 21. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 778618 19 Kpp od 10. augusta 2019. godine apelantu je u svojstvu osumnjičenog određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo samovlašća iz člana 370. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH. Tužilaštvo je protiv apelanta podiglo optužnicu 4. septembra 2019. godine, koju je istog dana potvrdio sudija za prethodno saslušanje, te je predloženo da se prema apelantu produži mjera pritvora zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 778618 19 Kv 2 od 6. septembra 2019. godine kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca tako da po navedenom rješenju može trajati do 6. novembra 2019. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom prijedloga za produženje pritvora održana javna sjednica i da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice ocijenjen osnovanim zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKP. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora utvrđena na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, između ostalog, zapisnika o uviđaju, izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta, specijalističkog nalaza KCUS-a na ime Edin Mehmedika (u daljnjem tekstu: oštećeni), zapisnika o saslušanju svjedoka i zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog. Vijeće Općinskog suda je na str. od 4. do 6. obrazloženja rješenja veoma detaljno opisalo radnje koje su apelantu optužnicom stavljene na teret i dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret.
7. U pogledu osnovanosti posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka
b) ZKP, vijeće Općinskog suda je cijenilo konkretne okolnosti u pogledu (ne)postojanja bojazni ili straha da bi apelant puštanjem na slobodu mogao utjecati na svjedoke ili vještake, odnosno da li bi mogao uništiti ili sakriti dokaze, te da li postoji ozbiljan rizik da do takvog ometanja dođe. Cijeneći navedeni pritvorski razlog osnovanim, vijeće Općinskog suda je imalo u vidu da je apelant, nakon što je u policijskoj stanici ispitan u svojstvu osumnjičenog, svjestan težine inkriminacija i dokaza prikupljenih protiv njega u tom trenutku, ponovno kontaktirao oštećenog i zahtijevao da se sastanu i dogovore oko prethodnih dešavanja (krivičnih djela), te je imao u vidu SMS poruku koja se, prema ocjeni suda, može dovesti u kontekst predmetnih krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Imajući u vidu verificirani pokušaj utjecaja na oštećenog kao svjedoka, Općinski sud je ocijenio da je opravdano apelantu produžiti pritvor jer je nakon što je dao svoj iskaz u svojstvu osumnjičenog ostvario konkretan utjecaj na oštećenog u svojstvu svjedoka s ciljem promjene njegovog iskaza. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je apelant lice koje ne prihvata općeprihvaćene norme ponašanja, da upotrebljava silu i samovlašće i da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje potvrđuju osnovanu bojazan da bi apelant mogao ometati krivični postupak koji se protiv njega vodi utjecajem na svjedoka koji će biti saslušan na glavnom pretresu. U tom smislu je Općinski sud imao u vidu da oštećeni treba svjedočiti na glavnom pretresu i da njegovim saslušanjem u istrazi nije izvršeno potpuno osiguranje dokaza s obzirom na načelo neposrednosti, kao i uloge ovog svjedoka u odnosu na inkriminacije koje se apelantu stavljaju na teret. Također je uzeta u obzir ozbiljnost, težina i posljedice krivičnih djela za koja je apelant optužen te u vezi s tim i visina zaprijećene kazne, zbog čega je zaključeno da je opravdano apelantu produžiti pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 778618 19 Kž od 17. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Zatim je naveden sadržaj žalbe kojom je u konačnici predloženo da se pobijano rješenje ukine i apelant odmah pusti iz pritvora. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda kojima se dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, Kantonalni sud je ponovio relevantne dijelove prvostepenog rješenja u kojem su pobrojani i analizirani dokazi iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela. Pri tome se, kako je dalje obrazloženo, u konkretnoj fazi postupka ne zahtijeva apsolutna dokazanost činjenica koja će biti predmet razmatranja sudskog vijeća u nastavku postupka. Stoga su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi kojima je ukazano na nepostojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret.
9. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je osporeno postojanje posebnih uvjeta za pritvor iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje naročitih okolnosti i o tome naveo jasno i argumentirano obrazloženje. U obrazloženju rješenja je ponovljen relevantni dio prvostepenog rješenja u kome su navedene konkretne okolnosti koje u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti kojima se potvrđuje osnovana bojazan da bi apelant nakon potvrđivanja optužnice mogao ometati krivični postupak utjecajem na oštećenog kao svjedoka koji svoj iskaz tek treba dati na glavnom pretresu. Te okolnosti su, prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, pravilno dovedene u vezu s apelantovim iskazanim fizičkim nasiljem prema oštećenom iz kojeg je proizašao zaključak da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na navedenog svjedoka. Vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je prvostepeno vijeće na pravilan i nesumnjiv način utvrdilo činjenično stanje i izvelo pravilne zaključke o daljnjem postojanju zakonskih razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP te da nije došlo do povreda na koje ukazuje apelantova žalba. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je u suštini ukazao na propuste redovnih sudova, naročito Kantonalnog suda, u pogledu utvrđenja postojanja općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, o čemu u osporenim rješenjima nisu dati valjani razlozi. U vezi s tim, u apelaciji se, prije svega, osporavaju dokazi na osnovu kojih je utvrđena opasnost od utjecaja na svjedoka, a zatim činjenica okončanja istrage i podizanja optužnice iz čega, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da su dokazi nakon podizanja optužnice već osigurani, te da stoga ne može egzistirati ovaj pritvorski razlog. Stoga smatra pogrešnim stav iz osporenih rješenja prema kojem je osiguranje dokaza u krivičnom postupku prošireno na način da su dokazi osigurani tek njihovim izvođenjem na glavnom pretresu. Smatra da je takav stav potpuno pogrešan i u suprotnosti sa zagarantiranim pravima iz Ustava BiH i Evropske konvencije prema kojima se pritvor mora svesti na najkraće moguće vrijeme. Apelant stoga osporava pravilnost zaključaka u pogledu razloga za produženje pritvora, te je predložio Ustavnom sudu da usvoji privremenu mjeru, ukine osporena rješenja i odmah ga pusti na slobodu do okončanja postupka povodom podnesene apelacije.
II.Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim rješenjem nije učinjena nijedna povreda koja bi utjecala na njegovu zakonitost jer je zaključak u pogledu neophodnosti produženja pritvora apelantu zasnovan na konkretnim dokazima objektivne prirode. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da ni na koji način nije došlo do povrede apelantovih garantiranih prava na koja ukazuje njegov branilac u okviru apelacije. Općinski sud smatra da su u obrazloženju osporenog rješenja jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je sud zasnovao svoju odluku.
14. Tužilaštvo smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama detaljno obrazložili kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP, pri čemu su imali u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172.
Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 370.
Samovlašće (1) Ko upotrebom sile ili ozbiljnom prijetnjom pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
19. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 778618 19 Kž od 17. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 24. septembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 2. oktobra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
21. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
22. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Kantonalnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
26. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora navodeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju općeg i posebnog razloga za određivanje pritvora, ukazujući da osporena rješenja ne sadrže konkretne i valjane razloge u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u kontekstu relevantnih ustavnih i konvencijskih odredbi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
27. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
28. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001).
29. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Međutim, iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje izveden na osnovu dokaza priloženih uz optužnicu i prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, koje su prvostepeno vijeće i drugostepeno vijeće analizirali prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Pri tome je vijeće Kantonalnog suda, razmatrajući ovaj žalbeni prigovor, ukazalo na relevantne dijelove prvostepenog rješenja u kojem je izvršena analiza i ocjena dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja u počinjenje krivičnih djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret. Imajući u vidu jasne i argumentirane razloge navedene u obrazloženjima osporenih rješenja, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. ZKP.
30. Apelacijom se dalje tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga (utjecaj na svjedoke) tvrdnjom da za takav zaključak nisu navedeni valjani razlozi.
31. U odnosu na posebne razloge iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
32. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, vijeće Kantonalnog suda je pri ocjeni neosnovanosti ovog žalbenog prigovora podsjetilo na relevantne dijelove prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni razlozi kojima se potvrđuje osnovana bojazan da bi apelant nakon potvrđivanja optužnice mogao ometati krivični postupak utjecajem na oštećenog kao svjedoka koji svoj iskaz tek treba dati na glavnom pretresu. Te okolnosti su, prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, pravilno dovedene u vezu s apelantovim iskazanim fizičkim nasiljem prema oštećenom iz kojeg je proizašao zaključak da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na navedenog svjedoka. Pri tome su prvostepeno i drugostepeno vijeće razmotrili mogućnost primjene blažih mjera prema apelantu s ciljem osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka, te u tom smislu zaključili da nijedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila svoju svrhu.
33. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su naročite okolnosti, u smislu standarda koje su redovni sudovi naveli u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenjene u smislu konkretnih specifičnih okolnosti kod apelanta. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su ocijenili navedene naročite okolnosti, o čemu su navedena jasna i argumentirana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoka, te da je stoga mjera pritvora u datom procesnom trenutku i dalje neophodna.
34. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi Evropski sud, Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi odlučujući o produženju pritvora utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević