Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3133/19 (F.H., S. J. i K. B. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3133/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3133/19, rješavajući apelacije F. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
F. H. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 Rs 020881 16 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 020881 15 Rsž od 26. maja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 020881 14 Rs od 27.
marta 2015. godine;
Suad Jusufović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 084928 18 Rsž 3 od 14. decembra 2018. godine;
Kristina Bajkanović Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 045850 19 Rsž od 21. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Rs 045850 17 Rs od 16.
novembra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3133/19
1. F. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 020881 16 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 020881 15 Rsž od 26. maja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 020881 14 Rs od 27. marta 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništava Odluka tuženog (Javna ustanova Bosanski kulturni centar „Alija Izetbegović“) od 30. aprila 2014. godine kojom je prestao radni odnos apelantu kod tuženog, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na mjesto vršioca direktora preduzeća i uspostavi radno-pravni status koji je imao prije prestanka radnog odnosa.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant Odlukom o imenovanju vršioca dužnosti direktora tuženog od 14. marta 2014. godine imenovan za vršioca dužnosti direktora tuženog, da mu je mandat počeo teći 20. marta 2014. godine i da je navedeno da će trajati do okončanja procedure za izbor i imenovanje direktora tuženog. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi cijenili da je procedura za izbor i imenovanje direktora tuženog okončana donošenjem odluke o imenovanju direktora tuženog od 15. aprila 2014. godine. Naime, tačkom III navedene odluke određeno je da odluka stupa na snagu danom donošenja i da mandat novog imenovanog direktora M.K. počinje teći od dana imenovanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da je mandat apelanta kao vršioca dužnosti direktora prestao donošenjem odluke od 15. aprila 2014. godine, kako je to i predviđeno odlukom od 14. marta 2014. godine. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je tuženi pravilno ocijenio da je mandat apelanta prestao, da u jednoj ustanovi ne mogu u isto vrijeme obavljati dužnost dva direktora, odnosno direktor i vršilac dužnosti direktora, te da su istekom mandata apelantu prestala sva prava koja je ostvarivao kod tuženog. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, i nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da sporna odluka tuženog nije nezakonita, te da je iz tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je drugi učesnik u konkursu pokrenuo parnični postupak radi osporavanja zakonitosti odluke od 15. aprila 2014. godine, nije od uticaja na prestanak mandata apelanta kao vršioca dužnosti direktora. Procedura za izbor i imenovanje kod tuženog je okončana, pa sudski postupak koji se vodi radi utvrđenja ništavosti odluke donesene u toj proceduri nema uticaja na konačnost te odluke.
2. AP-3458/19
4. Suad Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Hrustić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 084928 18 Rsž 3 od 14. decembra 2018. godine
5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1021/19 od 24. aprila 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 084928 19 Rev od 11. juna 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog (Mercator BH d.o.o. Sarajevo) od 4. maja 2011. godine o prestanku ugovora o radu apelanta, te da se tuženom naloži da ga vrati na posao, rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, da mu isplati naknadu štete na ime izostalih plata kao razliku između naknade za nezaposlena lica i naknade plate koju bi apelant primao za sporni vremenski period, te da apelantu uplati pripadajuće doprinose za PIO za sporni period, sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz prvostepene presude slijedi da je apelant bio uposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, da je rješenjem Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti kod apelanta utvrđena II kategorija invalidnost, te da je apelantu ponuđen ugovor o radu za radno mjesto sa nižom stručnom spremom „pomoćni ugostiteljski radnik“ koji ugovor je i zaključen. Kantonalni sud je nadalje naveo da je apelantu dostavljena na izjašnjenje izjava da li prihvata ili ne prihvata prelazak iz društva tuženog u društvo „Park prinčeva“ sa svim pravima i obavezama stečenim u okviru radnog odnosa koji je imao sa tuženim, ali da se apelant izjasnio da ne prihvata prelazak u društvo „Park prinčeva", nakon čega je tuženi donio i dostavio apelantu rješenje o prestanku ugovora o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je kolegij uprave društva tuženog usvojio Odluku o programu zbrinjavanja zaposlenih na neodređeno vrijeme u poslovnim jedinicama u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva, a iz razloga jer je odlučeno da se zatvaraju poslovne jedinice u okviru tuženog u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva, te da se iste daju pod zakup društvu „Park prinčeva" d.o.o. Sarajevo. Naime, izdavanjem poslovnih jedinica u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva tuženi je osigurao zbrinjavanje zaposlenih u tim poslovnim jedinicama, a koji posjeduju kvalifikaciju, stručnu spremu i radno iskustvo za rad u ugostiteljstvu, među kojim radnicima se nalazi i apelant. Ovo iz razloga jer iz odluke o programu proizlazi da provođenje mjera za prekvalifikaciju ukupno 61 zaposlenika iz ugostiteljskog sektora nije moguće, kako iz finansijskih i ekonomskih razloga, tako i zbog nemogućnosti preraspoređivanja zaposlenika na druga radna mjesta unutar društva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se ne može se prihvatiti ni tvrdnja da tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelanta nije tražio suglasnost sindikata tuženog. Ovo iz razloga što iz prvostepenog spisa slijedi da je tuženi svojim zahtjevom za dostavu mišljenja tražio mišljenje sindikata tuženog o prijedlogu Odluke o programu zbrinjavanja zaposlenih na neodređeno vrijeme u poslovnim jedinicama u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva. Na taj zahtjev dostavljen je odgovor od strane sindikalnog odbora tuženog u kojem stoji da su predložene mjere oko zbrinjavanja zaposlenih u skladu sa Zakonom o radu FBiH i sklopljenim Opštim kolektivnim ugovorom i da je navedeno sasvim prihvatljivo i po pitanju zaštite prava radnika, te da je sindikat saglasan sa usvajanjem te odluke od strane Uprave društva.
3. AP-3466/19
8. Kristina Bajkanović Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 045850 19 Rsž od 21. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Rs 045850 17 Rs od 16. novembra 2018. godine.
9. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su rješenja tužene (Opština Šamac) od 15. maja 2017. godine, 9. marta 2017. godine, 15. avgusta 2017. godine i 9. juna 2017. godine nezakonita. Tim rješenjima je apelantici kao službenici tužene utvrđen status neraspoređenog službenika na period od tri mjeseca, te je prestao da važi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno apelantica je proglašena viškom i prestao joj je radni odnos. Osim toga, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na radno mjesto koje je obavljala ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, kao i da joj isplati platu - naknadu plate za utvrđeni vremenski period u određenim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom, zajedno sa pripadajućim doprinosima za PIO i zdravstveno osiguranje i porezima, te drugim izdvajanjima iz plate.
10. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, da je načelnik tužene donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave kojim je ukinuto radno mjesto apelantice, nakon čega je dobila status neraspoređenog službenika. Kako u međuvremenu nije raspoređena na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi apelantica je proglašena viškom. Okružni sud je naveo da se načelnik tužene po preuzimanju dužnosti nakon što je utvrđeno stvarno stanje i deficit budžeta, u skladu sa svojom zakonskom obavezom iz Zakonom o lokalnoj samoupravi, odlučio na smanjenje broja radnika. Okružni sud je dalje naveo da je donošenje Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave bilo pod nadzorom Ministarstva lokalne uprave i samouprave, na koji je Ministarstvo dalo saglasnost za sistematizaciju radnih mjesta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv žalbeni prigovor da nije od značaja utvrđivanje pravilnosti kod donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave, jer je na osnovu istog komisija utvrdila da su sva radna mjesta popunjena. A načelnik je u skladu sa tim i donio zaključak o utvrđenom nepostojanju upražnjenih radnih mjesta za koje apelantica ispunjava uslove. Osim toga, Okružni sud je naveo da tvrdnje apelantice da je sa donošenjem odluka tužene koje su predmet spora u odnosu na nju izvršena diskriminacija, nemaju uporišta u izvedenim materijalnim, a ni neposredno izvedenim dokazima koje je prvostepeni sud pravilno cijenio. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze i utvrdio sve činjenice koje su relevantne za donošenje odluke u toj pravnoj stvari, te je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio važeće odredbe materijalnog prava.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3133/19.
12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u apelacijama broj AP- 3458/19 i AP-3466/19 pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na rad, zabrana diskriminacije, djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji broj AP-3458/19 navodi i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku ( jer je postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao osam godina, a apelant ničim nije doprinio tako dugom trajanju postupka).
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant u apelaciji AP-3458/19, trajao osam godina, u kojem periodu je doneseno pet sudskih odluka na tri sudske instance (postupak ponovljen), a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević