Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-131/18 (R. P.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Istraga
  • Vještak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-131/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 131/18, rješavajući apelaciju Radivoja Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Panića podnesena zbog odluka Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini da neće provoditi istragu broj T14 0 KT 0019129 17 od 20. novembra 2017.

godine i broj T 14 0 KTP 0019129 17 od 4. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radivoje Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Norveške podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog nepostojanja djelotvorne istrage u kojoj je osporio odluke o neprovođenju krivične istrage Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T14 0 KT 0019129 17 od 20. novembra 2017 i broj T14 0 KTP 0019129 17 od 4. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant, koji je sin Stanka Panića, navodi da je Stanka Panića više od deset godina liječio dr. Dragomir Kerović i da je njihov posljednji susret završio kobno od čega je Stanko Panić preminuo u ambulanti u Bijeljini (29. januara 2015. godine).

6. Apelant je podnio Policijskoj stanici Bijeljina „zahtjev za istragu i krivično gonjenje“ dr. Dragomira Kerovića, zbog krivičnog djela nesavjesno liječenje, i doktora medicine Lazića (bez imena) koji je primio Stanka Panića u ambulantu u Bijeljini, gdje je on umro.

7. Tužilaštvo je apelantu dostavilo akt (obavijest) broj T 14 0 KT 0019129 17 od 20. novembra 2017. godine u kojem ga obavještava da je u vezi sa apelantovom krivičnom prijavom protiv dr. Dragomira Kerovića, zbog krivičnog djela „nesavjesno pružanje ljekarske pomoći“, donesena odluka da se neće provoditi istraga, jer iz prijave i pratećih spisa proizlazi da ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni učinio navedeno krivično djelo.

8. U datim razlozima je navedeno da je apelant podnio krivičnu prijavu protiv dr. Dragomira Kerovića, kardiologa, zaposlenog u DZ Lopare, kao i protiv dr. Lazića (čije ime ne navodi) iz bolnice “Sveti Vračevi” Bijeljina da su počinili krivično djelo nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) zbog razloga koje navodi u svojoj prijavi. Po naredbi Tužilaštva određeno je vještačenje vještaka medicinske struke koji je dao sljedeći nalaz i stručno mišljenje: “Iz otpusne liste i istorije bolesti Odsjeka za opštu medicinu Odjeljenja za internističke grane Opšte bolnice 'Sveti Vračevi' u Bijeljini vidljivo je da je pacijent Panić Stanko boravio na liječenju u toj ustanovi od '28. januara do 29. januara' 2015. godine, kada je preminuo. Konstatovano je da se radi o četvrtoj hospitalizaciji u ovom odjeljenju. Primljen je zbog gušenja, otežanog disanja, zamaranja pri najmanjem naporu, suvog kašlja i česte glavobolje i vrtoglavice. Prilikom prijema bio je kardijalno dekompenzovan sa znacima hronične opstruktivne bolesti pluća. Nakon ordinirane terapije stanje mu se popravilo, ali je iznenada u snu došlo do srčanog zastoja, pa je 29. januara 2015. godine u 2.30 časova konstatovan smrtni ishod.

Imajući u vidu naprijed navedeno može se konstatovati sljedeće:

1. Radi se o pacijentu životnog doba oko 85 godina koji je dugogodišnji srčani i plućni bolesnik, koji je zbog tegoba koje je imao bolnički liječen u više navrata.

2. Tokom posljednje hospitalizacije u Bijeljini pacijent Panić Stanko liječen je po pravilima medicinske struke, ordinirana mu je terapija koja se uobičajeno daje u ovakvim slučajevima.

3. Primijenjene terapijske mjere nisu doprinijele umiranju pacijenta Panić Stanka.

4. Nije postojalo bilo kakvo nepridržavanje pravila zdravstvene struke koje bi za posljedicu imalo pogoršanje zdravstvenog stanja pacijenta.

5. Pacijent je i ranije u više navrata bio liječen, pri čemu se može konstatovati da mu je davana terapija kao i tokom posljednje hospitalizacije.

6. U konkretnom slučaju treba imati u vidu da se radi o veoma staroj osobi, životnog doba oko 85 godina, teškom dugogodišnjem srčanom i plućnom bolesniku, liječenom u više navrata kod kojeg se tokom vremena, zbog prirode oboljenja i zbog životnog doba, postepeno pogoršavalo zdravstveno stanje, pa je pacijent naprosto došao do svog 'neminovnog biološkog kraja', odnosno do situacije kada bez obzira na svu primijenjenu terapiju dolazi do smrtnog ishoda.”

9. Također, u aktu Tužilaštva je navedeno da je odredbom člana 214. stav 1. KZRS propisano da krivično djelo nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZRS čini ljekar koji se pri pružanju ljekarske pomoći ne pridržava pravila zdravstvene struke, pa time prouzrokuje znatnije pogoršanje zdravstvenog stanja nekog lica. U konkretnom slučaju, oslanjajući se na navedeni nalaz i stručno mišljenje vještaka medicinske struke, u radnjama prijavljenog dr. Dragomira Kerovića nema elemenata navedenog krivičnog djela, jer je vještak medicinske struke dao opsežan i ubjedljiv medicinski nalaz da se dr. Kerović pridržavao svih pravila medicinske struke, ali da pri četvrtoj hospitalizaciji ovog pacijenta, i pored postupanja ovog ljekara, kao i dr. Lazića, po svim pravilima medicinske nauke i prakse, neminovno je došlo do biološkog kraja, što se ne može pripisati kao krivica ovim ljekarima. Na osnovu izloženog tužilac nije našao osnova za pokretanje istrage.

10. Odlučujući o apelantovoj pritužbi Tužilaštvo - Kancelarija glavnog okružnog javnog tužioca dostavila je apelantu odgovor broj T 14 0 KTP 0019129 17 od 4. decembra 2017. godine iz kojeg proizlazi da je, nakon razmatranja pritužbe i cijelog spisa, odlučeno da je odluka koju je donijelo Tužilaštvo pravilna i zakonita i da je tužilac pravilno postupio kada je odlučio da se ne provodi istraga protiv prijavljenog lica, jer iz raspoložive dokumentacije i prikupljenog materijala proizlazi da ne postoje osnovi sumnje da je dr. Dragomir Kerović počinio krivično djelo.

11. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizlazi da se apelant obratio Komori doktora medicine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komora), koja mu je dopisom od 24. februara 2017. godine odgovorila da nije u mogućnosti pokrenuti postupak protiv doktora, članova Komore prije nego što se provede disciplinski postupak u ustanovi u kojoj su zaposleni. Ujedno je apelant obaviješten da će Komora sazvati nadležne komisije Komore po okončanju postupka pred Tužilaštvom. Apelant nije obavijestio Ustavni sud o eventualnim daljnjim radnjama pred Komorom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je, uslijed odluke da se istraga neće provoditi zbog smrti pacijenta, njegovog oca, prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije. Apelant nalazi da Tužilaštvo nije adekvatno postupilo po njegovoj prijavi i da ne želi da ispita predmet. Apelant problematizira kontakt dr. Dragomira Kerovića sa Stankom Panićem, te ukazuje na određenu prošlost dr. Kerovića, koju dovodi u vezu sa predmetnim slučajem. Apelant, također, navodi da vještak nije pogledao medicinsku dokumentaciju, te da „sakriva dr. Kerovića iza bolnice u Bijeljini“, kao i ljekar koji je primio Stanka Panića u bolnicu. Također, apelant ukazuje da su određeni navodi vještaka netačni, te detaljno obrazlaže i iznosi ono što je navedeno u medicinskoj dokumentaciji za Stanka Panića sa zaključkom da je Stanko Panić umro neprirodnom smrću koja je potpomognuta infuzijom koju je dobio. Također, opisujući dešavanja navedenog dana kada je umro Stanko Panić, apelant ukazuje da je Stanko odbijao da kontaktira sa ljekarima, da nije morao da ide u bolnicu, ali da je dobio „akutni infarkt miokarda u toku tog maltretiranja“, da je Dom zdravlja naveo da ne postoje historija bolesti i nalaz uputnica, niti postoji podatak kada je dr. Kerović informirao Prijemno odjeljenje da dolazi Hitna pomoć. Apelant ukazuje da je njegovo viđenje situacije da je Stanku Paniću „pomognuto da umre“. Apelant ukazuje da je ova situacija vrlo značajna za adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

II.Odgovor na apelaciju

13. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naredba o sprovođenju istrage Član 224.

Javni tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će javni tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

Javni tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, javni tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji javnog tužioca.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant problematizira neprovođenje istrage povodom smrti svog oca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju jeste pitanje nadležnosti, budući da iz citiranih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.

18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKP nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdjejstvovati meritornu odluku - presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor (pritužba) protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu sa važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda ne može staviti na teret apelantima. Ovo osobito u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život u vezi sa događajima povodom kojih apelant nije imao zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka. Pritom Ustavni sud podsjeća da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine postavljena obaveza državi BiH i entitetima da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da je članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisana mogućnost postupanja Ustavnog suda i u slučaju kada nema presude nekog od sudova u BiH.

19. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost. U prilog navedenom ide i činjenica da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na život i na zabranu mučenja, usljed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te da je donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

20. Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 18. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nepokretanje krivične istrage povodom smrti pacijenta koji je apelantov otac, kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka, zapravo, akt Kolegija Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.

21. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant obaviješten o odluci glavnog okružnog tužioca kojim je odbijena njegova pritužba na odluku da se ne provodi istraga, te da je navedena odluka datirana 4. decembra 2017. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 3. januara 2018. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, jer je, u smislu navedene odredbe, podnesena u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Također, iako je apelant u apelaciji naveo i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud nalazi da ništa u apelaciji ne upućuje da je navedeno pravo dovedeno u pitanje, te apelantov navod u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost neće uopće razmatrati.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da je, zbog neprovođenja istrage povodom smrti pacijenta koji mu je otac, dakle bliski srodnik, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije.

Pravo na život

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

a) Pravo na život.

Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom […].

26. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na život, prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća na mjerodavne principe koje je Evropski sud utvrdio u predmetu Šilih protiv Slovenije, u presudi od 9. aprila 2009. godine, u kojoj je navedeno sljedeće (za potrebe ove odluke prevod na hrvatski jezik preuzet sa stranice Evropskog suda):

„(a) Mjerodavna načela

192. Kao što je Sud u nekoliko navrata presudio, postupovna obveza iz članka 2.

nalaže državama uspostavljanje djelotvornog i neovisnog pravosudnog sustava kako bi se utvrdio uzrok smrti pacijenata o kojima skrbi medicinska struka, i u javnom i u privatnom sektoru te kako bi odgovorni odgovarali za učinjeno (vidi, između ostalih izvora, predmet Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stavak 49. i predmet Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (odl.), br. 45305/99, ESLJP 2000-V).

193. Sud ponovo ističe da ova postupovna obveza nije obveza glede rezultata već samo načina (Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br.

46477/99, stavak 71, ESLJP 2002-II).

194. Čak i ako Konvencija sama po sebi ne jamči pravo na pokretanje kaznenog postupka protiv trećih strana, Sud je mnogo puta rekao da djelotvorni pravosudni sustav koji zahtijeva članak 2. može, a u određenim okolnostima i mora, uključivati posezanje za kaznenim pravom. Međutim, ako povreda prava na život ili osobni integritet nije uzrokovana namjerno, postupovna obveza iz članka 2. o uspostavljanju djelotvornog pravosudnog sustava nužno ne zahtijeva osiguravanje kaznenopravnog sredstva u svakom pojedinom slučaju (Mastromatteo, naprijed citiran, stavak 90). U specifičnom području liječničkog nemara, obveza može biti ispunjena i ako, na primjer, pravni sustav žrtvama omogućuje posezanje za pravnim sredstvima pred građanskim sudovima, i zasebno, i povezano s pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, omogućavajući im da pribave utvrđenje odgovornosti dotičnih liječnika i primjereno građanskopravno obeštećenje, poput naloga za naknadu štete i/ili objavu presude. Predviđene su i stegovne mjere (predmet Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stavak 51, i predmet Vo, naprijed citiran, stavak 90).

195. Zahtjev za hitnosti i razumnom brzinom u ovom se kontekstu podrazumijeva. Čak i ako postoje prepreke ili teškoće koje mogu kočiti napredovanje istrage u konkretnoj situaciji, hitno reagiranje vlasti od iznimne je važnosti za održavanje povjerenja javnosti glede njihova poštovanja pravne države i sprječavanja pojave dosluha ili toleriranja nezakonitih radnji (vidi Paul i Audrey Edwards, naprijed citiran, stavak 72). Isto se odnosi i na predmete koji se tiču liječničkog nemara koje uređuje članak 2. Konvencije. Obveza države iz članka 2. Konvencije neće biti ispunjena ako zaštita koju osigurava domaće pravo postoji samo u teoriji: ona prije svega mora biti djelotvorna u praksi, a to zahtijeva brzo ispitivanje predmeta bez nepotrebnih odugovlačenja (vidi Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stavak 53.; Lazzarini i Ghiacci protiv Italije (odl.), br. 53749/00, 7. studenog 2002; i Byrzykowski, naprijed citiran, stavak 117).

196. Konačno, osim brige za poštovanje prava sadržanih u članku 2. Konvencije u svakom pojedinom predmetu, općenitija razmatranja također traže hitno ispitivanje slučajeva smrti u bolničkim uvjetima. Saznanje o činjenicama i mogućim pogreškama počinjenim tijekom pružanja medicinske skrbi bitni su kako bi se konkretnim ustanovama i medicinskom osoblju omogućilo otklanjanje mogućih nedostataka i spriječile slične pogreške. Neodgodivo ispitivanje takvih slučajeva stoga je važno za sigurnost korisnika svih zdravstvenih usluga (vidi Byrzykowski, naprijed citiran, stavak 117).“

27. Ustavni sud primjećuje da apelant, iako prihvata činjenicu da je Stanko Panić imao 85 godina, „sumnja“ u njegovu prirodnu smrt, odnosno „neminovan biološki kraj“, te u vezi sa tim problematizira postupanje dr. Kerovića i dr. Lazića, infuziju koju je primio Stanko Panić, što dovodi u vezu sa odlukom Tužilaštva, koja je, po apelantovom mišljenju, značajna za adekvatnu sudsku zaštitu. Pitanje koje se postavlja u konkretnom slučaju jeste da li su nadležni organi preduzeli potrebne korake kako bi utvrdili da li je smrt pacijenta, apelantovog oca, nastupila uslijed neadekvatnog liječenja, odnosno propusta ljekara koji se, prema apelantovim tvrdnjama, nisu pridržavali pravila struke prilikom liječenja njegovog oca i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da iz dopisa Tužilaštva (kojim je apelant obaviješten da se istraga neće provoditi) proizlazi da je provedeno vještačenje vještaka medicinske struke koji je dao svoj nalaz i mišljenje, te je Tužilaštvo, pozivajući se na odredbu člana 214. stav 1. KZRS i oslanjajući se na nalaz vještaka, u konkretnom slučaju zaključilo da u radnjama prijavljenog dr. Dragomira Kerovića nema elemenata navedenog krivičnog djela, jer je vještak medicinske struke dao opsežan i ubjedljiv medicinski nalaz da se dr. Kerović pridržavao svih pravila medicinske struke, ali da je pri četvrtoj hospitalizaciji ovog pacijenta, i pored postupanja ovog ljekara, kao i dr. Lazića po svim pravilima medicinske nauke i prakse, neminovno je došlo do biološkog kraja, što se ne može pripisati kao krivica ovim ljekarima.

29. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je Tužilaštvo po apelantovoj krivičnoj prijavi preduzelo potrebne korake radi prikupljanja dokaza o mogućem postojanju krivičnog djela nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS, ali da je na osnovu nalaza vještaka proizašao zaključak da je smrt nastupila prirodno, te da iz prijave i pratećih spisa proizlazi da ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni dr. Kerović učinio krivično djelo. Odluka Tužilaštva je po apelantovoj pritužbi ispitana i potvrđena kao pravilna.

30. Pri tome Ustavni sud zapaža da u samoj apelaciji apelant problematizira liječenje dr. Kerovića (navedenog dana) iako navodi da je isti ljekar liječio njegovog oca deset godina, ukazuje na propust ovog doktora u smislu nepostojanja nalaza i dokumentacije, a zatim navodi da je njegov otac umro u bolnici zbog date infuzije, te izvodi svoje mišljenje da mu je „pomognuto da umre“. Iako Ustavni sud shvata da može postojati sumnja kod bliskih srodnika u način na koji je određeno lice (konkretno apelantov otac) dobilo određenu zdravstvenu pomoć i da se moglo uraditi bolje i više, ipak, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da je Tužilaštvo na osnovu vještačenja, kao i dostavljene dokumentacije, nakon što je ispitalo predmet u skladu sa garancijama koje nudi član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije po apelantovoj krivičnoj prijavi, u smislu utvrđivanja činjenica koje su dovele do smrti pacijenta, apelantovog oca, u obrazloženju dalo dovoljne i jasne razloge za odluku o neprovođenju istrage koje nije dovedeno u pitanje ni navodima iz apelacije.

31. Ustavni sud, također, mora da primijeti da eventualne druge mogućnosti koje nudi član 2. Evropske konvencije, koje se odnose na pokretanje disciplinskog ili građanskog postupka (vidi citiranu presudu Šilih protiv Slovenije), apelant nije iskoristio, odnosno nije obavijestio Ustavni sud o eventualno preduzetim radnjama.

32. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u predmetnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada je Tužilaštvo donijelo odluke da neće provoditi istragu povodom smrti apelantovog oca u situaciji kada je za navedenu odluku, u skladu sa mišljenjem vještaka i ponuđenim dokazima, dalo jasno obrazloženje da je smrt pacijenta nastupila prirodnim putem i pored postupanja ljekara po pravilima medicinske nauke i prakse.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-131/18 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio