Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-747/19 (A. V.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-747/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-747/19, rješavajući apelaciju Anđelka Veriša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anđelko Veriš protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018294 16 Uvp od 15. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelko Veriš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018294 16 Uvp od 15. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je određen novi iznos srazmjernog dijela starosne penzije u određenom novčanom iznosu mjesečno, počev od 1. februara 2012. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant korisnik srazmjernog dijela starosne penzije, da mu je kao borcu I kategorije bila određena penzija počev od 1. februara 2007. godine u određenom iznosu mjesečno, te da mu je rješenjem tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS) ponovo određen srazmjerni dio starosne penzije u manjem iznosu počev od 1. februara 2012. godine na osnovu člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15, u daljnjem tekstu: Zakona o PIO). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepenim rješenjem apelantu utvrđen srazmjerni dio starosne penzije a prema ukupno ostvarenom stažu, u skladu sa zakonskom obavezom iz člana 172. stav 4. Zakona o PIO, jer je apelantu ranije penzija bila određena kao borcu I kategorije, a što je bila beneficija za te pripadnike, te kod činjenice da je sada apelantu penzija određena od penzijskog osnova prema ostvarenom penzijskom stažu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je članom 172. stav 4. Zakona o PIO regulisano da će korisnicima penzije kojima je penzija bila određena u skladu s članom 87. ranije važe ćeg Zakona o PIO (iz 2000. godine) ponovo odrediti penzija u skladu s odredbama čl. 77. do 86. tog zakona. Također, Vrhovni sud je naveo da je borački dodatak regulisan posebnim propisom i nije predmet regulisanja od strane Fonda PIO, zbog čega je neosnovan apelantov navod da mu je penziju trebalo umanjiti samo za iznos boračkog dodatka od 63,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da država ima pravo da utvrđuje sistem penzijsko-invalidskog osiguranja i uređuje raspolaganje sredstvima koja se pribavljaju po osnovu doprinosa, a na osnovu međugeneracijske solidarnosti, pa su neosnovani apelantovi navodi da se ne mogu mijenjati stečena prava.
Apelacioni navodi
4. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „niti jedna odredba u osporenoj presudi nije tako uređena da se korisniku umanjuje penzija za 60%“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu pravo na život, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević