Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2053/19 (M. H.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2053/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP 2053/19, rješavajući zahtjev Mirze Huskanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirze Huskanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Huskanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine.
2. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „obavezuje Kantonalni sud da prekine postupak izvršenja kazne zatvora“ protiv apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji, povodom kojeg zahtjeva je Ustavni sud donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2053/19 od 11. juna 2019. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbijen, kao neosnovan.
3. Apelant (osobno) je potom, 27. avgusta 2019. godine, Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, povodom kojeg zahtjeva je Ustavni sud donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2053/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev odbijen, kao neosnovan.
4. Nakon toga, apelant (osobno) je po treći put, 21. oktobra 2019. godine, Ustavnom sudu podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine, apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio u sticaju dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je taj sud primjenom navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 33., 37. st. 1. i 2, 40. stav 1., 41. stav 2. i 42. stav 1. tačka 1. KZ FBiH, za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav
1. KZ FBiH učinjeno prema oštećenom E.S. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest mjeseci), a za isto krivično djelo učinjeno prema oštećenom M.S., kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 7 (sedam) mjeseci, pa je apelanta, primjenom člana 46. stav 1. KZ FBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. U izrečenu kaznu zatvora, apelantu je, na osnovu člana 48. stav 1. KZ FBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 68. stav 1. KZ FBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmeta i to automatske puške opisane u izreci presude, kao sredstva kojim je krivično djelo učinjeno. Na osnovu člana 91. stav 1. u vezi sa članom 88. stav 2. tač. 6. i 7. i u vezi sa članom 89. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i to sudski paušal u iznosu od 100,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, dok će o visini ostalih troškova postupka biti odlučeno posebnim rješenjem. Također su u smislu člana 101. stav 2. ZKP FBiH, porodice oštećenih E.S. i M.S. sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnični postupak.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine, žalba apelantovog branitelja je odbijena kao neosnovana, a žalbe kantonalnog tužitelja i punomoćnika oštećenih S.S. i M.S. su uvažene u pogledu odluke o visini kazne. Slijedom toga, Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine je preinačena u odluci o kazni, tako da je apelantu, za krivična djela za koja je tom presudom oglašen krivim, i to za krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog E.S., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a za isto krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog M.S., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa je uz primjenu odredbi člana 54. st. 1. i 2. tačka b) KZ FBiH, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju mu je na osnovu člana 57. stav 1. KZ F BiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. juna do 17. avgusta 1992. godine. U ostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.
7. Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz zahtjev od 21. oktobra 2019. godine proizilaze sljedeće činjenice:
8. Apelant je 14. maja 2019. godine primio uputni akt za izdržavanje navedene kazne a 16. maja 2019. godine, je podnio Općinskom sudu u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud)molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora od 6 (šest) mjeseci. U molbi je naveo da je jedini hranilac porodice koju izdržava radom u privrednom društvu Huskanović d.o.o., čiji je osnivač, direktor i jedini zaposlenik u prodavnici u Gračanici, da mu je supruga nezaposlena, da materijalnu egzistenciju obezbjeđuje i za dvoje djece, kao i za majku koju također materijalno pomaže, da je jedini upućen u poslovanje firme, da traži odlaganje kako bi se mogao organizovati, te pronaći osobu koja će ga zamijeniti i koju će upoznati o svemu, da se radi o porodičnom biznisu, te da će najvjerovatnije suprugu morati uputiti u rad, a da u tom trenutku nije moguće zbog smrti njezine majke, da ima dosta započetih poslovnih transakcija, potraživanja koja je potrebno razriješiti, a odlaganjem bi ujedno obezbijedio porodicu za početni period izdržavanja kazne.
9. Općinski sud je, tim povodom donio Rješenje broj 27 0 K 042068 19 Iks od 27. maja 2019. godine kojim je apelantu odložio izvršenje kazne zatvora za tri mjeseca tj. do 27. avgusta 2019. godine, kada je dužan da se javi na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Tuzla. Odlaganje je dozvoljeno jer je zaključeno da su tri mjeseca dovoljna da se završe poslovi u vezi sa poduzetim radnjama promjene ovlaštenog lica za zastupanje u Huskanović d.o.o. te druge radnje navedene u molbi.
10. Nakon toga, apelant je ponovno, 23. avgusta 2019. godine, Općinskom sudu podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora koji je taj sud Rješenjem broj 27 0 K 042068 19 Iks od 26. avgusta 2019. godine odbio, kao neosnovan, te je odlučeno da se apelant „ima javiti u KPZ po pravosnažnosti rješenja“. U obrazloženju rješenja je navedeno da su razlozi koje apelant naveo u molbi navedeni i u ranijoj molbi te da su, po ocjeni suda tri mjeseca bila dovoljan period da se dovrše poslovi koji su započeti u pogledu promjena kod privrednog društva, naplate potraživanja i dr. te i obezbjeđenja porodice. Prilikom donošenja odluke sud je imao u vidu i činjenicu da je apelant mogao znati da će uslijediti izvršenje kazne zatvora, jer je presuda Vrhovnog suda donesena 14. marta 2019. godine, pa je od tada proteklo dovoljno vremena da bi se eventualno i prije odlaganja kazne započele aktivnosti priprema za izdržavanje kazne zatvora.
11. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud Rješenjem broj 27 0 K 042068 19 Iksž od 25. septembra 2019. godine, žalbu odbio, kao neosnovanu i Rješenje Općinskog suda broj 27 0 K 042068 19 Iks od 26. avgusta 2019. godine potvrdio.
12. Općinski sud je 16. oktobra 2019. godine, apelantu dostavio akt broj 27 0 K 042068 19 lks u kojem ga obavještava da je dužan da se javi na izdržavanje kazne zatvora u roku od 3 dana, od dana prijema tog akta .
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz „člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2., čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Također, apelant se pozvao i na pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, apelant ukazuje da je Kantonalni sud nezakonito postupao jer je u izreku presude unio više činjeničnih navoda, koji nisu bili sadržani u izmijenjenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva od 1. oktobra 2018. godine te da je, na taj način, povrijeđen objektivni identitet presude i optužnice, odnosno da je sud prekoračio optužbu. Dalje, apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva jer sadrži tvrdnje koje nisu navedene u optužnici tužioca po kojoj se vodio predmetni postupak. Apelant ukazuje da je u inkriminisanoj situaciji postupao u nužnoj odbrani. Dalje, apelant navodi da nezakonitosti Kantonalnog suda nije ispravio ni Vrhovni sud mada je on u žalbi na iste ukazao, te je stoga i Vrhovni sud propustio da pravilno primijeni odredbe ZKP FBiH, budući da je propustio da utvrdi da je Kantonalni sud prekoračio optužbu i povrijedio objektivni identitet presude i optužnice. Stoga apelant smatra da u ovom predmetu nije imao „fer suđenje“.
14. Apelant je, u trećem zahtjevu za donošenje privremene mjere od 21. oktobra 2019. godine istakao da su prethodna dva prijedloga za privremenom mjerom odbijeni, uz obrazloženje Ustavnog suda da činjenice koje se tiču zakonitosti i pravilnosti presude nisu a priori dovoljan razlog za izricanjem takve mjere. Stoga novom molbom ukazuje i na druge razloge. Ti razlozi se tiču činjenica da je jedini hranilac porodice, te da pored nezaposlene supruge i dvoje djece na redovnom školovanju, brine i o bolesnoj majci. Naveo je da je vlasnik i jedini zaposlenik preduzeća Huskanović doo, što u suštini čini jedna prodavnica boja i lakova i da za tako dug period odsustvovanja mora poduzeti niz aktivnosti na obezbjeđenju da preduzeće nastavi normalno funkcionisanje. Istakao je i da je njegova supruga, prije izvjesnog vremena, imala smrtni slučaj u porodici (smrt majke), zbog čega nije bila u stanju u ovom kratkom vremenu preuzeti poslovanje. Osim naprijed iznijetih činjenica, smatra da i sama dužina postupka kod Ustavnog suda povodom apelacije protiv presuda kojim je proglašen krivim, daju dovoljno osnova za donošenje privremene mjere.
15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
19. U konkretnom slučaju apelant ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere temelji, prema njegovim navodima, na „novim činjenicama“ koje se ogledaju u tome da je jedini hranilac porodice jer mu supruga ne radi, djeca se nalaze na redovnom školovanju a brine i o „bolesnoj majci“ te da mu je potrebno vrijeme kako bi poduzeo aktivnosti da prodavnica čiji je jedini zaposlenik nastavi sa normalnim radom prije njegovog odlaska na izdržavanje kazne zatvora. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, zbog identičnih apelantovih navoda, Rješenjem broj 27 0 K 042068 19 Iks od 27. maja 2019. godine, apelantu odložio izvršenje kazne zatvora za tri mjeseca, jer je ocijenio da je to dovoljno vremena kako bi apelant završio poslove i radnje koje je naveo u molbi. Također, taj sud je odlučujući o ponovnom identičnom apelantovom zahtjevu isti odbio jer je ocijenio da su tri mjeseca bila dovoljan period da se dovrše poslovi koji su započeti u pogledu promjena kod privrednog društva, naplate potraživanja i dr. te i obezbjeđenja porodice.
20. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da „novi“ razlozi koje apelant ističe u prilogu zahtjeva nisu potkrijepljeni dokazima iz kojih bi proizašlo da bi apelantov odlazak na izdražavanje kazne, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, bio dovoljan razlog za neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je i apelantov treći zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević