Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-365/18 (Javno preduzeće „Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Porez
  • Propisano zakonom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-365/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-365/18, rješavajući apelacije Javnog preduzeća „Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo Javno preduzeće „Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o.

Mostar protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 022564 17 Uvp od 30. januara 2018. godine i S1 3 U 022564 16 U od 10.

novembra 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkopatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo Javno preduzeće „Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o.

Mostar protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 022564 17 Uvp od 30. januara 2018. godine i S1 3 U 022564 16 U od 10.

novembra 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Adnan Terzić, direktor apelanta, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022564 16 U od 10. novembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-365/18. Apelant je 24. januara i 2. februara dopunio predmetnu apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.

2. Apelant je 28. marta 2018. godine, zastupan po Esadu Fejzagiću, advokatu iz Konjica, podnio apelaciju protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 022564 17 Uvp od 30. januara 2018. godine i S1 3 U 022564 16 U od 10. novembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1897/18.

3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-365/18.

4. Rješavajući po službenoj dužnosti, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine

– Sektor za poreze – Odsjek za podršku (u daljnjem tekstu: Odsjek) je donio rješenje broj 04/1- 17/1-UPJR/1-2839-1/15 od 21. aprila 2015. godine kojim je apelant po službenoj dužnosti registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) i dodijeljen mu je identifikacioni broj, a prava i obaveze po osnovu registracije za PDV su mu utvrđene od 1. aprila 2015. godine.

5. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelant u postupku po službenoj dužnosti registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza u skladu sa članom 31. Pravilnika o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (u daljnjem tekstu: Pravilnik) s obzirom da je na osnovu zapisnika o kontroli precizirani broj od 21. aprila 2015. godine utvrđeno da je u periodu od 16. marta do 30. marta 2015. godine naplatom putarine (takse za korištenje ceste) ostvario promet u iznosu od 1.193.540,72 KM odnosno da je ostvario oporezivi promet u iznosu većem od praga oporezivanja (koji iznosi 50.000,00 KM), propisanog odredbom člana 57. stav 1. Zakona o PDV-u. Takođe, proizilazi da su prava i obaveze na temelju registracije za PDV po tom rješenju utvrđena od 1. aprila 2015. godine shodno članu 29. stav 2. Pravilnika.

6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze (u daljnjem tekstu: Sektor) odbio kao neosnovanu rješenjem broj 04/1-07-02-UPŽ/I-22-3/15 od 9. oktobra 2015. godine.

7. U obrazloženju rješenja zaključeno da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Vezano za apelantove žalbene navode kojima se ukazivalo na rješenje Sektora precizirani broj od 4. februara 2011. godine (a kojim je odbijen apelantov zahtjev za upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a), između ostalog, konstatovano da apelantov zahtjev podnesen u 2011. godini, koji je tim rješenjem riješen, za razliku od situacije utvrđene prilikom kontrole apelanta u 2015. godini, nije sadržao podatke da je ostvaren planirani promet od naplate cestarine. Takođe, ukazano je da je za razliku postupka provedenog po apelantovom zahtjevu u 2011. godini, ovaj organ uprave je nakon zaprimanja zvaničnih informacija da dva pravna lica (apelant i JP „Autoputevi RS“ d.o.o.) od 16. marta 2015 godine ostvaruju naknadu (putarinu/cestarinu) po osnovu usluga davanja prava korištenja nepokretnosti odnosno da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 12. stav 6. Zakona o PDV-u, proveo postupak po službenoj dužnosti i donio osporeno rješenje.

8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Sektora, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) je donijela rješenje broj 04/1-07-02- UP/II-496/15 od 25. jula 2016. godine kojom je žalbu odbila kao neosnovanu.

9. U obrazloženju rješenja Uprava je konstatovala da odluka prvostepenog organa nije dovedena u pitanje navodima žalbe i stanjem u spisu. U vezi sa tim, između ostalog, konstatovano je da su neosnovani i bez uticaja na drugačije odlučivanje u konkretnom predmetu apelantovi navodi da je naknada za korištenje autocesta (cestarina) javni prihod, koji, shodno odredbama Zakona o cestama FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o cestama), nije oporeziv. Naime, Uprava je zaključila da iz odredbi Zakona o cestama nesporno proizilazi da naknada za korištenje autocesta (cestarina) spada u javne prihode. Međutim, ocijenila je da ova činjenica ne predstavlja smetnju za obračun PDV-a s obzirom da se saglasno članu 20. stav 2. Zakona o PDV-u u poresku osnovicu koju čini oporezivi iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi, za isporučena dobra ili usluge uračunavaju akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a. Imajući u vidu navedeno, kao i to da predmetna naknada, shodno članu 93. Zakona o cestama, pripada apelantu kao upravitelju ceste u BiH, kao i da je u postupku kontrole utvrđeno da je naplaćena sredstva po osnovu iste apelant knjižio na konto prihodi od takse za korištenje autoceste, Uprava je zaključila da naplaćena naknada predstavlja poresku osnovicu u smislu člana 20. stav 2. Zakona o PDV-u.

10. Takođe, Uprava je zaključila da je neosnovano apelantovo pozivanje na ranije rješenje iz 2011. godini kojim je odbijen njegov zahtjev za registraciju i u vezi sa tim, na institut res iudicata. U vezi sa tim, obrazložila je da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je apelant 18. januara 2011. godine podnio zahtjev za registraciju obveznika PDV-a, u kojem nije dostavio podatak da ostvaruje prihod od naplate naknade za korištenje autoceste, zbog čega je prvostepeni organ (rješenjem od 4. februara 2011. godine) pravilno zaključio da apelant ne ispunjava uslove za registraciju. Dalje, ukazala je da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za registraciju tzv. „negativni akt“ što znači da u slučaju kada se zahtjev stranke odbije ne smatra se da se radi o „presuđenoj stvari s obzirom da u takvoj situaciji stranka ponovo može pokrenuti upravni postupak ako naknadno ispuni uslove propisane materijalno-pravnim zakonom“. Uprava je obrazložila da to znači da je apelant imao mogućnost da ponovo podnese zahtjev za registraciju PDV-a u onom poreskom periodu u kojem je ispunio uslov iz člana 57. Zakona o PDV, odnosno kada je od oporezivog prometa ostvario prag preko kojeg je navedenom odredbom propisana obavezna registraciji. Konstatujući da iz preciziranog zapisnika o kontroli proizilazi da je apelant u martu 2015. godine ostvario oporeziv promet preko 50.000,00 KM, na koji način je ispunio uslov iz člana 57. Zakona o PDV za obaveznu registraciju, Uprava je zaključila da je odluka prvostepenog organa pravilna. U vezi sa tim, istakla je da je članom 8. tačka 2. Zakona o PDV-u propisano da se prometom usluga smatra i pružanje usluga uz naknadu na osnovu odluke državnog organa, organa lokalne samouprave ili na osnovu zakona, a da je u konkretnom slučaju nesporno je da je apelantu Zakonom o cestama dato pravo da upravlja autocestama i da naplaćuje posebnu naknadu za korištenje autocesta, što znači da apelant korisnicima autocesta pruža uslugu koja je oporeziva.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave koja je odbijena presudom Suda BiH (Vijeća za upravne sporove) broj S1 3 U 022564 16 U od 10. novembra 2017. godine.

12. U obrazloženju presude je konstatovano da su organi uprave pravilno odlučili kada su donijeli osporena rješenja zbog činjenice da je apelant naplatom naknade za korištenje autoceste (cestarine), a što nije osporio ni navodima iz tužbe, ostvario promet veći od 50.000,00 KM, zbog čega je bio u obavezi, najkasnije do 20. po isteku mjeseca u kojem je ostvario promet veći od propisanog, podnijeti poresku prijavu, a što nije učinio, pa su se stekli zakonski uslovi za donošenje osporenih rješenja propisani odredbama člana 57. stav 1. Zakona o PDV i odredbama Pravilnika. U vezi sa apelantovim prigovorom da su osporena rješenja organa uprave nezakonita zbog postojanja rješenja precizirani broj od 4. februara 2011. godine, Sud BiH, je između ostalog, ukazao da apelant tim rješenjem nije stekao nikakva prava niti su mu naložene obaveze odnosno da se radi o „negativnom upravnom aktu“, a da sve i da jeste, da se radi o posebnom aktu kojeg je apelant mogao pobijati žalbom. Sud BiH je istakao da je međutim rješenje koje je predmet konkretnog postupka, doneseno je na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku kontrole za drugi poreski period (od 1. marta do 31. marta 2015. godine), pa je taj sud u predmetnom postupku u obavezi raspraviti prigovore koji se odnose isključivo na osporeni akt, koji je koji su donesen na temelju kontrole prema zapisniku od 21. aprila 2015. godine. Prema ocjeni Suda BiH, osporeno i nižestepena rješenja sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su pravilno utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede procesnih odredbi.

13. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, koji je odbijen presudom Suda BiH (Apelacionog upravnog vijeća) br. S1 3 U 022564 17 Uvp od 30. januara 2018. godine.

14. U obrazloženju presude je konstatovano da je vijeće za upravne sporove pravilno prihvatilo kao pravilno i zakonito rješenje osporeno Uprave, a za koju odluku je dalo valjane razloge koje prihvata i Apelaciono upravno vijeće. Pri tome, ukazano je da su poreski organi pravilno postupili kada su primjenom odredbe člana 57. Zakona o PDV, u vezi sa članom 31. st. 1. i 2. Pravilnika po službenoj dužnosti donijeli pobijano rješenje. Po shvatanju apelacionog upravnog vijeća, te odredbe Pravilnika upućuju na postupanje Uprave po službenoj dužnosti u konkretnom slučaju. U odnosu na apelantove prigovore koji se odnose na rješenje precizirani broj od 4. februara 2011.godine, Apelaciono upravno vijeće je, između ostalog, ukazalo da je apelant poslije donošenja tog rješenja bio dužan da najkasnije do dvadesetog po isteku mjeseca u kojem je ostvario promet veći od propisanog, podnijeti zahtjev za registraciju u smislu odredbi člana 57. Zakona o PDV-u, a da je kod činjenice da nije sam podnio zahtjev za registraciju, to je isti po službenoj dužnosti registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza kome su prava i obaveze po tom osnovu utvrđena od 1. aprila 2015.godine, a sve u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom. Takođe, istaklo je da je na sve prigovore iz zahtjeva već odgovoreno u obrazloženju osporene odluke Upravnog vijeća, čije razloge u cjelosti prihvata.

15. Apelant u apelaciji broj AP-365/18 tvrdi da je osporenom presudom Suda BiH povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena odluka rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene relevantnih propisa u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da je u pogledu odgovora pitanje da li je apelant obveznik plaćanja PDV-a različito tumačena odredba člana 12. stav 6. Zakona o PDV-u prilikom donošenja rješenja od 4. februara 2011. godine (kojim je odbijen njegov zahtjev za upis i registraciju u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza ) i donošenja osporenih odluka. U vezi sa tim, apelant tvrdi da uslijed donošenja rješenja od 4. aprila 2011. godine oštećen jer mu je onemogućeno da ostvari olakšice koje imaju obveznici PDV-a, a da je naknadno, kada je to, kako navodi „bila volja i želja UIO BIH“ uveden u sistem PDV-a. Takođe, tvrdi da je u konkretnom slučaju je narušen princip res iudicata i da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku.

16. U apelaciji broj AP-1879/18 apelant se poziva na povrede istih prava zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom te u suštini ponavlja navode iz apelacije AP-365/18 i ukazuje da u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti.

17. Zakon o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05 i 100/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav 6.

Definicije Država i njeni organi, entitetski organi, organi Distrikta i lokalne samouprave, kao i pravna lica osnovana u skladu sa zakonom s ciljem obavljanja poslova iz djelokruga organa uprave, ne smatraju se obveznicima u smislu ovog zakona ako obavljaju promet dobara i usluga u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulaze kao organi uprave. Član 57. st. 1. i 9.

Registracija za PDV Svako lice čiji oporezivi promet dobrima ili uslugama i promet dobrima oslobođenim uz kredit u prethodnoj godini prelazi ili je vjerovatno da će preći prag od 50.000 KM dužno je da se registrira prema ovom zakonu kao poreski obveznik. Kada se određuje da li je ili nije pređen prag od 50.000 KM, uzima se u obzir i promet povezanih firmi i ostalih subjekata koji su kroz posjedovanje dionica, ili na bilo koji drugi način, pod zajedničkom neposrednom ili posrednom kontrolom.

Sva lica koja prvi put postaju ili mogu postati obveznici dužna su UIO podnijeti zahtjev za registraciju najkasnije do 20-og u kalendarskom mjesecu po isteku mjeseca u kojem su ostvarila ili je vjerovatno da će ostvariti promet dobara ili usluga u iznosu koji je veći od iznosa propisanog u stavu 1. ovog člana.

18. Pravilnik o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (“Službeni glasnik BiH“, broj 51/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29. st. 1. i 2.

(Postojeće lice koje prvi put postaje ili može postati obveznik PDV-a) (1) Lice koje u prethodnoj kalendarskoj godini ili u tekućoj kalendarskoj godini ostvari oporezivi promet u iznosu većem od praga PDV-a, podnosi zahtjev s prilozima do 20-og u tekućem mjesecu po isteku mjeseca u kojem je ostvaren oporezivi promet veći od praga PDV-a.

(2) Licu iz stava (1) koje u prethodnoj kalendarskoj godini ili u tekućoj godini ostvari oporezivi promet u iznosu većem od praga PDV-a, prava i obaveze po osnovu registracije za PDV utvrđuju se od prvog dana u narednom mjesecu u odnosu na mjesec u kojem je ostvaren oporezivi promet.

Član 31.

(Registracija po službenoj dužnosti za PDV i za akcizu) (1) Ako lice koje ima obavezu da se registruje za PDV i za akcizu to ne uradi, Uprava će izvršiti registraciju i upis u Registar po službenoj dužnosti, istom dodijeliti identifikacioni broj, donijeti rješenje o registraciji i upisu, te izdati uvjerenje o izvršenoj registraciji/upisu.

(2) Obveznik indirektnih poreza iz stava (1) ovog člana nije oslobođen bilo kakvih obaveza ili odgovornosti u skladu s propisima koji reguliraju oblast indirektnog oporezivanja.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) točka h) stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […] (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da isti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

23. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud),koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant po službenoj dužnosti registrovan i upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a i dodijeljen mu je identifikacioni broj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-573/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka, kao i organi uprave u obrazloženjima svojih odluka, u konkretnom slučaju, nasuprot apelantovom mišljenju, dali jasne i argumentovane razloge za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se apelant po službenoj dužnosti registruje i upiše u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a i da mu se dodijeli identifikacioni broj u smislu odredaba čl. 57. Zakona o porezu na dobit i odredaba člana 31. st. 1. i

2. Pravilnika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, tim odlukama obrazloženo zašto apelantovi navodi, koje zapravo ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu ova obrazloženja sa navedenim odredbama Zakona o PDV i Pravilnika, kao i odredbama Zakona o PDV-u na koje se poziva apelant, te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-365/18 (Javno preduzeće „Autoceste… | Sudska praksa | Aktio