Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/19 (B. T.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3672/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3672/19, rješavajući apelacije Bogdana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Bogdan Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 K 060479 19 Kvlz od 8. avgusta 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3672/19

1. Bogdan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 23. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 K 060479 19 Kvlz od 8. avgusta 2019. godine.

2. AP-4026/19

2. Apelant, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 25. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda od 8. avgusta 2019. godine.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant i B.T. oglašeni su krivim zbog krivičnog djela ošte ćenje tuđe stvari iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona RS i izrečene im novčane kazne u određenim iznosima, dok je ošte ćeni O.B. s imovinskopravnim zahtjevom upu ćen na parnicu.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, cijeneći okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, psihološki odnos počinioca prema djelu, kao i štetnu posljedicu koja je nastupila (lomljenje tri betonska stuba vlasništvo oše ćenog) pravilno utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o djelu malog značaja, koje bi opravdalo primjenu člana 7. Krivičnog zakona RS. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pitanje primjena člana 7. Krivičnog zakona RS faktičko pitanje, koje se rješava u svakom konkretnom slučaju, uz ocjenu kako objektivnih tako i subjektivnih okolnosti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ošte ćeni O.B. na zapisniku o saslušanju svjedoka u Stanici javne bezbjednosti Gradiška od 8. juna 2016. godine jasno i decidno izjasnio da stavlja prijedlog tužitelju za krivično gonjenje osumnjičenog lica koje je izvršilo krivično djelo iz člana 249. Krivičnog zakona RS na njegovu štetu, zbog čega su bez osnova apelantovi navodi da ošte ćeni nije podnio prijedlog za krivično gonjenje tužitelju, upravo na način kako je to i propisano odredbom člana 213. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS. Vrhovni sud je naveo da je apelantov zahtjev neosnovan i u preostalom dijelu (kojim apelant dovodi u pitanje pravilnost činjenične osnove drugostepene presude, te na temelju činjeničnih nedostataka presude koje apelant vidi gradi teza o počinjenoj povredi krivičnog zakona), jer se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može ulagati po osnovu činjeničnih nedostataka pravosnažene presude (član 350. Zakona o krivičnom postupku RS).

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i istu osporenu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 3672/19.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelant se pozivao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da su „redovni sudovi poklonili vjeru iskazu oštećenog da je on vlasnik predmetne ograde, dok u tom pravcu tužitelj ni oštećeni nisu izveli niti jedan materijalni dokaz“, te da „oštećeni nije bio ovlašten da podnese prijedlog tužilaštvu za krivično gonjenje“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što su nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/19 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio