Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7679/18 (M.F.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7679/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-7679/18, rješavajući apelaciju M. F., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. F.
zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 067784 16 Kž od 24. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 067784 16 Kž od 24. septembra 2018. godine.
2. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T03 0 KT 0050663 15 od 10. decembra 2015. godine, koja je potvrđena 22. decembra 2015. godine, apelant i A. F. optuženi su zbog krivičnog djela Davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon).
3. Na ročištu o izjašnjenju o krivnja apelant i A. F. izjasnili su se da nisu krivi za krivično djelo koje im se optužnicom stavlja na teret, dok je na glavnom pretresu održanom 21. juna 2016. godine apelant izjavio da je razumio optužnicu i da mu je jasno zašto se optužuje, te da se predomislio i da priznaje krivnju, odnosno da je počinio krivično djelo za koje je optužen, predloživši da se predmetni postupak u odnosu na njega okonča, nakon čega je Općinski sud donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na apelanta.
4. Nakon održanog ročišta za izricanje krivičnopravne sankcije, Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 33 0 K 067784 16 K od 23. juna 2016. godine kojom je apelant oglašen krivim da je (na način pobliže opisan u izreci presude) kao svjedok u krivičnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine dao lažan iskaz, čime je počinio krivično djelo Davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant za vrijeme od dvije godine, po pravosnažnosti presude, ne učini novo krivično djelo. Osim toga, apelant je obavezan da plati troškove sudskog paušala u iznosu od 50,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva od 8. avgusta 2016. godine, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 23. juna 2016. godine, zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je donio presudu od 24. septembra 2018. godine kojom je predmetna žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta opravdavaju izricanje uvjetne osude i da izvršenje kazne prema apelantu nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite, kao i da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom omogućiti ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud osnovano apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja je srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivnje apelanta, te da je pravilno odredio i vrijeme provjeravanja od dvije godine.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja krivičnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi da je sve vrijeme vođenja postupka bio ograničen u svojim pravima, odnosno da nije mogao napuštati državu, niti pribaviti potvrdu o nevođenju postupka, a što mu je trebalo za pribavljanje vize i dobivanje novog radnog mjesta. Pri tome, apelant ističe da je dužina postupka nakon donošenja prvostepene presude kod njega uzrokovala duševne patnje i da nije u skladu sa načelom „suđenja u razumnom roku“. Također, apelant smatra da nije bilo razloga da se postupak po žalbi, a povodom jednog žalbenog razloga, vodi duže od dvije godine, te tvrdi da su mu time povrijeđena osnovna ljudska prava, zbog čega podnosi apelaciju i traži naknadu za „patnje prouzrokovane suđenjem u roku koji nije bio razuman“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno u razumnom roku, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 95/10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, "optužba" u smislu člana 6. Evropske konvencije, autonoman je pojam koji se primjenjuje bez obzira na definiciju koju "optužba" ima u domaćem zakonu. Evropski sud je istakao da se "optužba" može definirati kao zvanično obavještenje koje pojedincu daje nadležni organ vlasti o navodima da je ta osoba počinila krivično djelo ili kada je osoba zvanično obaviještena da se vodi krivični postupak protiv nje (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, Presuda broj 1936/63 od 27. juna 1986. godine). S druge strane, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
11. Ustavni sud primjećuje da je optužnica protiv apelanta podignuta 10. decembra 2015. godine, odnosno da je potvrđena 22. decembra 2015. godine, te da je predmetni postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 24. septembra 2018. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje, a kako to slijedi iz apelacionih navoda, da se apelant u konkretnom predmetu žali samo na dužinu postupka pred Kantonalnim sudom, budući da je izričito naveo da smatra da dužina postupka nakon donošenja prvostepene presude nije bila u skladu sa načelom suđenja u razumnom roku, kao i da smatra da nije bilo razloga da se postupak po žalbi, povodom jednog žalbenog razloga, vodi duže od dvije godine. S obzirom na to, Ustavni sud će u ovom predmetu razmotriti apelacione navode u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, te ispitati dužinu postupka pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo protiv presude Općinskog suda od 23. juna 2016. godine izjavilo žalbu 8. avgusta 2016. godine (navedeni datum proizlazi iz žalbe koju je apelant dostavio uz predmetnu apelaciju). Stoga, Ustavni sud nalazi da je od izjavljivanja predmetne žalbe do donošenja odluke Kantonalnog suda (24. septembra 2018. godine) proteklo dvije godine i jedan mjesec. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka pred drugostepenim sudom prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije posebno obrazložio, te da je povredu ovog prava zasnovao na istim tvrdnjama o povredi prava na suđenje u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević