Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/19 (A. M. i H. M. i Z. T.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-700/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-700/19, rješavajući apelacije Azema Mahmutovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Azem Mahmutović i Hasiba Mahmutović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021992 18 Gž od 23. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 021992 16 P od 27. decembra 2017. godine;

Zikret Tufek protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 044009 19 Gž od 26. jula 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-700/19

1. Azem Mahmutović i Hasiba Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, podnijeli su 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021992 18 Gž od 23. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 021992 16 P od 27. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi (S.A. i B.A.) smetali apelante u posljednjem, faktičkom i mirnom posjedu nekretnina, odnosno ograde koja se nalazi na južnoj strani parcele apelanata (bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja), a koja ograda je ranije bila izgrađena i sastojala se od metalnih stubova u dužini od oko 12 m, na način što su 3. juna 2016. godine pletenu plastificiranu žicu dužine oko 12 m i visine oko 1,50m isjekli, zgužvali i bacili na parcelu apelanata, kojom prilikom su apelantima upućivali neprimjerene uvrede i prijetnje da će žicu ponovno skidati ako ista bude postavljana, te da se naloži tuženim da se ubuduće suzdrže od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelanata pod prijetnjom novčanih kazni i drugih zakonskih posljedica.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih materijalnih i subjektivnih dokaza (kako to ima u vidu odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku) utvrdio da su tuženi bili u posljednjem i faktičkom mirnom posjedu spornog dijela gdje se nalaze metalne šipke, te da analogno tome skidanje postavljenje žice između postojećih metalnih šipke od strane prvotuženog S.A. 3. juna 2016. godine predstavljala vid samopomoći (član 313. Zakona o stvarnim pravima RS). Nadalje, Okružni sud je naveo da je navedena samopomoć u tom trenutku bila nužna, jer bi prvotuženi u suprotnom bio spriječen da i u buduće vrši nesmetan i miran faktički posjed spornog dijela prvenstveno radi prolaska i prenošenja ogrjeva sa drugog dijela parcele do svog postojećeg podruma, kako je to do tada činio, zbog čega su neosnovani suprotni navodi apelanata u tom pogledu. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata, te naglasio da prvostepeno rješenje (suprotno navodima apelanata) nije zahvaćeno povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209., u vezi sa članom 191. stav 4. i u vezi sa članom 202. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-4034/19

4. Zikret Tufek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 24. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 044009 19 Gž od 26. jula 2019. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni kojim je tražio da utvrdi da su tuženi (JU Općinski fond za komunalne djelatnosti i infrastrukturu Općine Sanski Most, JKP „Vodovod i kanalizacija“ Sanski Most i ERG „Inžinjering" Sanski Most) smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja nekretnina (bliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja) i to dijela nekretnina uz trotoar ceste na način što su u vremenu od 5. do 14. jula 2018. godine neovlašteno i bez saglasnosti apelanta izvršili kopanje, postavili kanalizacione cijevi i izgradili šaht, sve radi priključka na gradsku kanalizaciju zgrade ERG „Inžinjering" Sanski Most, te na taj način izvršili čin smetanja posjeda apelanta; da se naloži tuženim da apelantu vrate posjed dijela uzurpiranih nekretnina, na način pobliže naveden u dispozitivu prvostepenog rješenja; da se zabrani tuženim ubuduće svako isto ili slično smetanje i daljnje uznemiravanje posjeda apelanta pod prijetnjom prinudnog izvršenja i izricanja novčane kazne, te da apelantu naknade troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pouzdano na osnovu nalaza i mišljenja vještaka A.Š. utvrdio da se iskopani dio gdje su položene kanalizacione cijevi i izgrađen šaht nalaze u potpunosti na parceli postojeće gradske saobraćajnice koja čini javno dobro, te da sporne radnje u svrhu kopanja navedenog kanala i šahta nisu izvršene na nekretninama za koje apelant u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje smetanja posjeda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u ovom predmetu jer sporne radnje nisu poduzete na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-700/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Također, apelanti u predmetu broj AP-700/19 navode da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Osim toga, apelanti u predmetu broj AP-700/19 su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata u predmetu broj AP-700/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/19 (A. M. i H. M. i Z. T.) | Sudska praksa | Aktio