Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5145/17 (Pavlović International bank a.d. Slobomir Bijeljina)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javni interes
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5145/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5145/17, rješavajući apelaciju „Pavlović International bank a.d. Slobomir“ Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Pavlović International bank a.d. Slobomir“ Bijeljina podnesena protiv presuda Apelacionog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 000954 17 Rev od 27. septembra 2017. godine i 96 0 Ps 000954 16 Pž od 30. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000954 09 Ps od 9. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Pavlović International bank a.d. Slobomir“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 6. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 000954 17 Rev od 27. septembra 2017. godine i 96 0 Ps 000954 16 Pž od 30. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 000954 09 Ps od 9. decembra 2015. godine.
2. Podneskom od 12. decembra 2017. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom, a podneskom od 20. januara 2018. godine apelant je dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 15. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 12. marta 2009. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete i neosnovanog bogaćenja iz osnova kupoprodajnog ugovora koji su parnične stranke zaključile 24. oktobra 2003. godine (predmet kupoprodaje se odnosio na centralni objekat Privredne banke, računski centar i poslovni objekat u prizemlju zgrade), a koji je pravosnažnom presudom proglašen djelimično ništavim (osim u odnosu na poslovni prostor u prizemlju zgrade). Apelant je visinu spora označio u iznosu od 50.264.822,00 KM, a tokom postupka je taj iznos u više navrata smanjivao, da bi ga podneskom konačno smanjio na iznos od 25.062.622,37 KM.
7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 000954 09 Ps od 9. decembra 2015. godine tuženi je obavezan na isplatu u izreci preciziranih novčanih iznosa zajedno sa kamatama (st. I, II, III, IV, VI, VII, IX, X i XI) , dok su st. V, VIII, XII i XIII odbijeni tužbeni zahtjevi u dijelu kojim je apelant tražio isplatu po osnovu naknada na ime izmakle koristi, odnosno zbog izgubljene razlike u cijeni poslovnog prostora (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude). Stavom XIV izreke presude apelant je obavezan da tuženom naknadni troškove postupka u iznosu od 3.834.797,10 KM.
8. Ocjenom provedenih dokaza (koji su pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja prvostepene presude) u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke zaključile kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je tuženi apelantu predao u posjed centralni objekat Privredne banke (1080 m²), računski centar (203,17 m²) i poslovni prostor u prizemlju zgrade (31,32 m²), a da je apelant kupoprodajnu cijenu isplatio u četiri rate, kako to proizlazi iz dostavljenih uplatnica, i to u periodu od aprila do oktobra 2004. godine iznose od 173.227,00 KM, 199.788,47 KM, zatim 190.717, 34 KM, te iznos od 181.624,48. Među strankama nije bilo sporno ni da je predmetni kupoprodajni ugovor u sudskom postupku proglašen djelimično ništavim (u dijelu centralnog objekta i računarskog centra), dok je u dijelu poslovnog prostora u prizemlju zgrade ostao na snazi. Shodno takvom utvrđenju, prvostepeni sud je apelantu dosudio tražene iznose na ime isplaćene kupoprodajne cijene, pri čemu je od prve rate oduzeta vrijednost poslovnog prostora u prizemlju koji je ostao u apelantovoj svojini (iznos od 31.320,00 KM kako je to utvrdio vještak građevinske struke). Na iznose koji su apelantu dosuđeni i precizirani u st. I, II, III i IV dosuđena je zakonska zatezna kamata u smislu člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 104 stav 1 ZOO-a.
9. U odnosu na dosuđujući dio odluke u preostalom dijelu koji se odnosio na naknadu štete na ime troškova adaptacije poslovnog prostora (stav VI izreke), naknadu štete na ime troškova zakupa (stav VII izreke), naknadu štete na ime sudskih troškova u postupku u kojem je utvrđena djelimična ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora (stav IX izreke), naknade štete na ime isplaćenog dijela troškova zakupa i parničnih troškova (st. X i XI izreke), Osnovni sud se o osnovanosti odnosno djelimičnoj osnovanosti tih zahtjeva detaljno izjasnio u obrazloženju presude.
10. U odnosu na odbijajući dio zahtjeva kojima je apelant potraživao naknade na ime izmakle koristi (na ime izgubljene razlike u cijeni poslovanja, na ime dobiti od poslovanja, na ime koristi koju bi apelant ostvario od novca uplaćenog na ime kupoprodajne cijene), te na ime troškova preseljenja, Osnovni sud je neosnovanost tih zahtjeva obrazložio suštinski zbog činjenice što apelant te vidove štete nije dokazao.
11. Naime, u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje naknadu izmakle koristi koju bi apelant ostvario od novca uplaćenog na ime kupoprodajne cijene, Osnovni sud je utvrdio da nije osnovan jer je novac namijenjen i upotrijebljen za kupoprodaju poslovnog prostora i prema ocjeni tog suda novac nije bio namijenjen za obavljanje redovne djelatnosti banke. Potom, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant tokom postupka nije predložio dokaze da bi na relevantan način dokazao izmaklu korist, pri čemu je prvostepeni sud posebno imao u vidu da ulaganje sredstava u kupovini poslovnog prostora nije bilo s ciljem ostvarivanja dobiti kroz kamate kao što je plasiranje sredstava u eventualno dugoročne ili kratkoročne kredite koje bi banka odobravala svojim klijentima i ostvarila dobit kroz kamatu na te kredite. Osnovni sud je naglasio da se prilikom ocjene izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji bi se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Prvostepeni sud je još naveo da apelant niti jednim dokazom nije dokazao iznos potraživane štete u iznosu od 316.646,00 KM, niti je ponudio dokaze na koji način je taj iznos obračunao, pa imajući u vidu takve okolnosti, u smislu člana 189 ZOO-a, Osnovni sud je odlučio kao u stavu V izreke presude. U vezi s visinom uplaćenih sredstava na ime preseljenja (stav VIII izreke), Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u fakturu koja glasi na iznos od 15.853,50 KM, ali apelant uz fakturu nije dostavio dokaz da je navedeni iznos uplaćen. Zatim je Osnovni sud naveo da nije mogao da prihvati ni dio zahtjeva kojim je tražena naknada na ime izgubljene razlike u cijeni poslovnog prostora u iznosu od 1.384.391,47, kao ni obračun takve razlike koju je vršio sam apelant, kao ni ponude za poslovni prostor jer prema članu 39 stav 1 ZOO-a ponuda je prihvaćena kada ponuđač primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, međutim, u konkretnom slučaju nema apelantove izjave da prihvata ponudu, niti je mogao da bude prihvaćen predugovor jer apelant nije dostavio dokaz da je zaključio glavni ugovor kako to nalaže član 45 ZOO-a. Osnovni sud je takođe naveo da nije mogao da prihvati ni razliku u cijeni između kupoprodajne cijene poslovnih prostora i sadašnje cijene poslovnih prostora na nalazu i mišljenju vještaka iz oblasti građevinske struke od 24. avgusta 2015. godine jer apelant ničim nije dokazao da je kupio novi poslovni prostor, a posebno kada se ima u vidu apelantova namjera da ne kupuje novi poslovni prostor, već je poslovne prostore u kojima je nastavio obavljanje svoje djelatnosti iznajmio i za koje iznajmljivanje mu je dosuđena naknada štete pa shodno svemu naprijed iznesenom i ovaj dio zahtjeva je odbijen.
12. Naknadu štete zbog izgubljene dobiti od poslovanja u iznosu do 20.723.335,00 KM (stav XIII izreke) Osnovni sud nije prihvatio jer apelant ničim nije dokazao ni ovaj vid štete, a teret dokazivanja je bio na apelantu.
13. Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se kao svjedoci saslušaju Slobodan Pavlović, Suzan Džonson i Henri L. Klark u vezi sa zaključenjem kupoprodajnog ugovora, uslova, cijene, inicijative oko zaključenja ugovora – privatizacije jer je taj dokaz irelevantan za okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da je tužilac već dostavio obimnu pismenu dokumentaciju.
14. Prilikom obračuna troškova postupka Osnovni sud je imao u vidu vrijednost spora u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu od 50.264.822,00 KM, a odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana je na odredbama čl. 116, 119 i 120 ZPP, dok je ukupna visina troškova odmjerena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za advokate RS iz 1999. godine u skladu sa tarifnim brojem 2, tarifnim brojem 12 i članom 14, te u skladu sa Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH, čl. 7 i 50, a vodeći računa o nalogu supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Distriktu Brčko BiH od 16. jula 2003. godine kod primjene propisa tarife za rad advokata. Troškovi tuženog su odmjereni u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko BiH. Osnovni sud je na str. od 10 do 12 detaljno obrazložio na koji način je odmjerio ukupnu visinu troškova parničnog postupka.
15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 Ps 0000954 16 Pž od 30. septembra 2016. godine kojom je apelantova žalba protiv odbijajućeg dijela osporene presude (u dijelovima st. I, V, VI, VIII, XII i XIII izreke) odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav I izreke drugostepene presude). Stavom II izreke presude Apelacioni sud je djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu st. VI, VII, IX, X i XI tako što je u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena (dosuđujući dio st. I, II. III i IV izreke). Stavom III izreke drugostepene presude apelant je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.880.030,44 KM (sve preciznije navedeno u st. I, II i III izreke presude).
16. Apelacioni sud je razloge za odlučenje kao u izreci presude detaljno obrazložio na str. od 2 do 24 obrazloženja presude. Suštinski razlozi za djelimično uvažavanje žalbe tuženog i preinačavanje prvostepene presude su zasnovani na zaključku tog suda da apelant nije dokazao štetu koju potražuje. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tvrdi da je onemogućen u dokazivanju zahtjeva za naknadu štete jer je prvostepeni sud odbio (proizvoljno) njegov prijedlog da se provede dokaz saslušavanjem svjedoka (Slobodan Pavlović, Suzan Džonson i Herni Klark) na okolnosti zaključenja ugovora, odnosno okolnosti obećanog statusa banke na području Distrikta Brčko, Apelacioni sud ih je ocijenio neosnovanim. I prema ocjeni Apelacionog suda razlozi koje je prvostepeni sud naveo kada je odbio zahtjev za izvođenje tog dokaza su i prema ocijeni tog suda pravilni jer činjenice o kojima su se trebali izjasniti imenovani svjedoci nisu relevantne činjenice za dokazivanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.
17. Apelacioni sud je istakao da na pravilnost odluke o troškovima postupka ne utiče apelantov prigovor da je neprirodno visoka razlika koju je sud dosudio dvojici isto obrazovanih punomoćnika parničnih stranaka. Navedeno stoga, kako je istakao Apelacioni sud, što apelantovi punomoćnici pripadaju Advokatskoj komori RS i u odnosu na njih se primjenjuje ATRS, dok je prilikom obračuna troškova koji pripadaju tuženom prvostepeni sud primijenio aritmetički prosjek ATFBiH i ATRS jer je odredbom člana 11 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu DBBiH propisano da Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećim advokatskim tarifama, a u slučaju da advokatske tarife nisu ujednačene, Pravobranilaštvo će obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife. Kod toga da ATFBIH za razliku od ATRS propisuje veće naknade u slučaju da je vrijednost spora veća, shodno tome onda je morala biti i veća razlika u obračunu troškova za pojedine procesne radnje koji pripadaju parničnim strankama.
18. Apelacioni sud je naglasio da je prije konačnog obračuna troškova imao u vidu da parnične stranke u žalbi nisu osporavale iznos troškova koje je prvostepeni sud utvrdio za pojedine procesne radnje za koje stranke imaju pravo na naknadu, pa stoga odluku prvostepenog suda u tom dijelu drugostepeni sud nije ni ispitivao, već je samo utvrdio procentualni uspjeh apelanta i tuženog u pojedinim fazama postupka u odnosu na to koliko je apelant u konačnici prema presudi tog suda uspio sa zahtjevima koje je u predmetnom sporu postavio (o čemu se Apelacioni sud detaljno izjasnio na stranici 27 obrazloženja).
19. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 Ps 000954 17 Rev od 27. septembra 2017. godine kojom je stavom I izreke apelantova revizija djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena u stavu II izreke kojim je odbijen apelantov zahtjev sadržan u st. IX, X i XI izreke prvostepene presude tako što je taj dio zahtjeva usvojen na način preciziran u tom stavu izreke presude. Stavom II izreke iste presude Apelacioni sud je uvažio apelantovu reviziju i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je apelant obavezan na isplatu iznosa od 3.857.964,21 KM, dok je st. III i IV izreke revizione presude apelantova revizija u preostalom dijelu odbijena, a revizija tuženog u cijelosti odbijena (sve preciznije navedeno u st. I, II, III i IV izreke presude).
20. Vrhovni sud se u obrazloženju svoje odluke detaljno izjasnio o razlozima koji su ga rukovodili da donese odluku kao u izreci presude (detaljno obrazloženje je izneseno na str. od 2 do 23 presude). Apelacioni sud je naveo da konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelant od tuženog potražuje ukupan iznos od 23.530.589,75 KM na ime povrata dijela kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora i različitih vidova naknada štete. U vezi sa apelantovim zahtjevom kojim traži isplatu naknade štete za izmaklu korist koju bi apelant ostvario od novca na ime kupoprodajne cijene u iznosu od 316.346,00 KM (sadržan u stavu V izreke prvostepene presude) koji je pravosnažno odbijen, apelant u reviziji protiv tog dijela pobijane presude ističe da je na okolnosti iznosa štete predložio vještačenje iz ekonomske struke, ali je, prema apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud taj prijedlog „ignorantski“ odbio, a da u obrazloženju presude nije naveo razloge za odbijanje. U vezi s tim prigovorom, Apelacioni sud je naveo da u potpunosti prihvata razloge koje su u vezi s tim dali nižestepeni sudovi, a koji se svode na to da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost tog zahtjeva da bi se utvrđivala visina zahtjeva (tek ako se u postupku utvrdi da je zahtjev osnovan utvrđuje se njegova visina). Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na str. 12 i 13 obrazloženja osporene presude.
21. Odredbom člana 130 stav 2 ZPP propisano je da će sud, ukoliko preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka, pa kako je apelantova revizija djelimično uvažena, Apelacioni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka. Apelacioni sud se u vezi s tim prvo osvrnuo na apelantov prigovor kojim neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud prilikom određivanja troškova spora mogao da primijeni ATRS. Naime, kako je naveo Apelacioni sud, tačno je da je supervizor za DBBIH 4. avgusta 2006. godine donio nalog kojim je naložio da svi zakoni FBiH i RS, kao i sve institucije koje su sastavni dio bilo kog entiteta, odmah prestaju da imaju pravno dejstvo u bilo kom dijelu Distrikta Brčko, odnosno u mjeri u kojoj su oni na snazi u Distriktu Brčko, svi takvi zakoni se ukidaju danom izdavanja tog naloga (izuzev zakona koji su aneksom tog naloga preuzeti kao zakoni Distrikta). Međutim, kako je naveo Apelacioni sud, navedeni nalog se ne može odnositi na advokatske tarife koje ne predstavljaju zakone, već administrativne akte, pa imajući u vidu navedeno, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je prilikom određivanja troškova parničnog postupka koji pripadaju apelantu primijenio ATRS iz 1999. godine, a ne ATRS iz 2000. godine (pravilnost ovakvog zastupanja potvrdio je i Ustavni sud svojom odlukom AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine). U vezi s apelantovim prigovorima da su se samo apelantu mogli dosuditi troškovi postupka u skladu s njegovim uspjehom u parnici ili da svaka strana snosi svoje troškove, Apelacioni sud je prigovore ocijenio neosnovanim pozvavši se na zauzeti stav redovnih sudova u BiH na Panelu za ujednačavanje postupanja sudova u BiH održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine koji glasi: „Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelomičnog stranačkog uspjeha u parnici treba, u pravilu, uzimati u obzir kako tužiočev tako i tuženikov uspjeh u parnici i odluku o tome koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova“.
22. Potom se Apelacioni sud pozvao na odredbu člana 11 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu DBBiH koja propisuje da Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećom advokatskom tarifom, s tim da će Pravobranilaštvo u slučaju da advokatske tarife nisu ujednačene, obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife, te kako je u predmetu vrijednost spora (iako se često mijenjala) uvijek bila u visokom iznosu, a ATFBiH koja se primjenjuje u postupcima pred sudovima Distrikta propisuje mnogo veće naknade za pojedine procesne radnje u odnosu na ATRS iz 1999. godine, koja se primjenjuje na apelantove punomoćnike, onda su pravilno i zakonito postupali nižestepeni sudovi kada su utvrdili da tuženom pripada pravo na mnogo veći iznos naknade troškova postupka za svaku preuzetu procesnu radnju. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine jer se okolnosti iz tog predmeta ne mogu upoređivati s okolnostima konkretnog slučaja.
23. Prilikom obračuna troškova koji pripadaju parničnim strankama Apelacioni sud je utvrdio procentualni uspjeh apelanta i tuženog u pojedinim fazama postupka (s obzirom na iznos koji je apelant zahtijevao i koji mu je konačno dosuđen, apelantov procentualni uspjeh za pojedine faze postupka se kretao od 0,56% do 3,36%), pri čemu je taj sud imao u vidu da apelant revizijom nije osporavao iznos troškova koji su određeni parničnim strankama za pojedine procesne radnje. Apelacioni sud je, imajući u vidu odredbu člana 119 stav 2 ZPP, utvrdio da apelantu shodno uspjehu u parnici pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu do 36.097,56 KM, a tuženom iznos od 3.894.061,77 KM, pa je nakon procesnog prebijanja troškova utvrdio da pozitivna razlika iznosi 3.857.964,21 KM (o čemu se Apelacioni sud detaljnije izjasnio na str. 21 i 22 obrazloženja presude).
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant, prije svega, ukazuje na povredu njegovih prava u kontekstu odluke o troškovima parničnog postupka jer je apelant, s obzirom na djelomičan uspjeh u parnici, obavezan da tuženom naknadi troškove u milionskom iznosu koji višestruko prevazilazi iznos koji je tuženi obavezan da isplati apelantu. Ovakvim postupanjem redovnih sudova, prema apelantovoj ocjeni, prekršeno je načelo jednakosti strana u postupku. U vezi s tim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine. Apelant tvrdi da je tuženom dodijelio naknadu za zastupanje koja je preko 400 puta veća od naknade koja je priznata apelantu. Prema apelantovoj ocjeni, očigledno je da sudovi prilikom odlučenja nisu vodili računa o proporcionalnosti i pravičnoj ravnoteži između javnog interesa i apelantovog interesa, te stoga odluke redovnih sudova ne predstavljaju opravdano miješanje u apelantovu imovinu, pa je došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.
25. Apelant tvrdi da je do povrede načela jednakosti strana u postupku došlo i u pogledu odluke o samom tužbenom zahtjevu, posebno u dijelu kojim je apelant tražio naknadu štete na izgubljene dobiti. U tom pravcu apelant ukazuje da je tokom postupka onemogućen da dokazuje osnovanost zahtjeva jer je odbijen prijedlog da se kao dokaz provede saslušanje svjedoka Slobodana Pavlovića, Suzan Džonson i Herni L. Klarka. Pored toga, kršenje apelantovog prava na jednakost strana u postupku apelant vidi u činjenici da je vještak prilikom vještačenja svojom subjektivnošću onemogućio apelanta da dokazuje svoje zahtjeve, pri čemu sud na to nije reagovao, već je takav nalaz prihvatio.
26. U dopuni apelacija apelant je ukazao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv R Hrvatske ukazujući da troškovi moraju da teže legitimnom cilju. U konkretnom slučaju jasno je došlo do kršenja prava na pristup sudu jer su tuženom priznati troškovi zastupanja koji su više od 400 puta veći od naknade koja je po istom osnovu priznata apelantu.
b) Odgovor na apelaciju
27. Apelacioni sud je naveo da sudovi u Distriktu ne mogu da mijenjaju advokatske tarife koje se primjenjuju u postupcima koji se vode kod tih sudova, nego ih samo primjenjuju kako je regulisano tim podzakonskim aktima, a u skladu sa stavom Ustavnog suda zauzetim u Odluci broj AP 1365/05.
28. Osnovni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se apelant ne može pozivati na navodne povrede prava zagarantovanih Ustavom i povredu načela jednakosti strana u postupku samom obavezom naknade troškova parničnog postupka kada je upravo sam apelant označio vrijednost spora spram koje su, na kraju, i određeni troškovi tuženom u redovnom postupku. Tuženi je naglasio da su apelantovi advokati, shodno Kodeksu etike advokata Advokatske komore RS, bili dužni da upozore vlastodavca o procjeni troškova parničnog postupka, kao i o mogućnosti obavezivanja apelanta na naknadu troškova postupka, što kvalifikovani advokati u konkretnom slučaju očito nisu učinili, već sada paušalnim i neosnovanim argumentima nastoje ukazati kako je odluka o troškovima postupka protivna načelu jednakosti strana u postupku. Uostalom, kako je tuženi naglasio, kakve veze ima načelo jednakosti strana u postupku kada su u pitanju troškovi postupka kada se navedeno načelo ostvaruje kroz druge elemente. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana.
IV.Relevantni propisi
30. Zakon o Pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 28/06, 19/07, 17/08, 20/10, 15/15 i 28/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o Pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 28/06, 19/07, 17/08 i 20/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
(Naknada) (1) Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećim advokatskim tarifama. U slučaju da tarife nisu ujednačene, Pravobranilaštvo će obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife.
(2) Naknada iz stava 1 ovog člana predstavlja budžetske prihode Distrikta.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 28/18). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 116.
(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 117.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.
Član 118.
(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.
(2) Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove. (3) Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi.
(4) Izuzetno od odredbe stava 3 ovog člana, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi sa primjenom člana 3 stava 2 ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, predujam troškova za izvođenje dokaza isplatit će se iz sredstava suda.
Član 119.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 118 stava 4 ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 120.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.
Član 128. stav (1) Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 130.
(1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
Član 236.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
V.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 000954 17 Rev od 27. septembar 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 3. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
37. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
41. U kontekstu apelantovog prigovora da mu je u postupku prekršeno pravo na jednakost strana u postupku jer mu je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da dokazuje svoje tužbene zahtjeve na način da je prvostepeni sud odbio da provede dokaz saslušavanjem svjedoka, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne obavezuje sud da provede sve dokaze koje stranke u postupku predlože, ali ga obavezuje da navede razloge za odbijanje provođenja nekog dokaza. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da od Osnovnog suda nije izostalo relevantno obrazloženje prilikom odbijanja zahtjeva za provođenje navedenog dokaza, a identičan prigovor ispitan je od Apelacionog suda koji je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda (vidi tačke 13 i 16 ove odluke). U takvim okolnostima kada od redovnih sudova nije izostalo relevantno obrazloženje za odbijanje provođenja dokaza saslušavanjem imenovanih svjedoka Ustavni sud prigovor o kršenju načela jednakosti strana u postupku u tom kontekstu smatra neosnovanim. U vezi s prigovorima kojim kršenje navedenog načela (jednakost strana u postupku) apelant dovodi u vezu s vještačenjem odnosno subjektivnošću vještaka prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja, što je apelanta onemogućilo da dokazuje svoje tužbene zahtjeve, Ustavni sud naglašava da je apelant tokom postupka imao mogućnost da pred redovnim sudovima iznosi takav prigovor, odnosno da traži izuzeće vještaka ili da zatraži novo vještačenje ukoliko je smatrao da postoje okolnosti koje vještaka diskreditiraju. Međutim, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant to učinio, niti to tvrdi u apelaciji, niti tvrdi da su redovni sudovi propustili da se tim prigovorom bave. U takvim okolnostima Ustavni sud, s obzirom na svoju nadležnost, nije u mogućnosti da u ovoj fazi postupka ispita izneseni prigovor.
42. U odnosu na ostale prigovore kojim se dovodi u pitanje primjena procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
44. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
45. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
46. U kontekstu prigovora kojim apelant dovodi u pitanje odluku o troškovima postupka u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa ZPP, entitetskim tarifama i Zakonom o Pravobranilaštvu DBBiH, a Ustavni sud u primjeni navedenih propisa ne uočava proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili na koji način su obračunali troškove postupka, posebno imajući u vidu visinu spora utvrđujući troškove parničnih stranaka u ukupnom iznosu shodno procentualnom uspjehu stranaka u parnici nakon čega je primijenjeno pravilo procesnog prebijanja parničnih troškova shodno stavu redovnih sudova na Panelu za ujednačavanje sudske prakse. Ustavni sud zapaža i da apelant tokom postupka nije prigovarao na iznose troškova postupka koji je utvrdio prvostepeni sud za pojedine procesne radnje, pa shodno tome ni žalbeno ni reviziono vijeće Apelacionog suda odluku u tom segmentu nisu ni ispitivali (visina troškova za pojedine procesne radnje), već su se isključivo bavili utvrđivanjem procentualnog uspjeha parničnih stranaka u pojedinim fazama postupka imajući u vidu vrijednost spora. Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće koje je u smislu člana 130 stav (2) ZPP bilo ovlašćeno da donese konačnu odluku o troškovima postupka detaljno obrazložilo odluku o troškovima postupka, a Ustavni sud u obrazloženju i primjeni relevantnih odredaba prava prilikom odlučenja ne uočava proizvoljnost.
47. Ustavni sud, takođe, zapaža da od redovnih sudova nije izostalo relevantno obrazloženje ni u dijelu kojim su odbijeni pojedini tužbeni zahtjevi u vezi s naknadom različitih vidova štete, i to primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je apelanta obavezivalo da osnovanost zahtjeva potkrijepi relevantnim dokazima, pri čemu je jasno naglašeno da nalaz vještaka i visina potraživanja koju je vještak utvrdio per se ne podrazumijeva da je zahtjev za isplatu utvrđenog iznosa osnovan. Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova, ne može prihvatiti opravdanim da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje za stavove na kojima su zasnovali svoju odluku.
48. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
49. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine, koju smatra primjenjivom u njegovom slučaju.
50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
51. Apelant kršenje prava na imovinu vidi u neproporcionalnom odmjeravanju visine parničnih troškova parničnim strankama srazmjerno uspjehu u parnici, te je na taj način doveden u situaciju da, iako je djelimično uspio u parnici, mora da plati iznimno visoke troškove postupka, što za apelanta predstavlja prevelik teret.
52. Slijedeći sopstvenu praksu, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka zauzeo stav da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzetih stavova, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana 1 Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo apelantovo pravo.
53. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.
54. U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa ZPP, entitetskim tarifama i Zakonom o Pravobranilaštvu DBBiH, a Ustavni sud u primjeni navedenih propisa nije uočio proizvoljnost, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom.
55. Ispitujući dalje da li miješanje služi legitimnom cilju u javnom interesu, Ustavni sud zapaža da je svrha naknade troškova postupka izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Shodno navedenom, proizlazi da odvraćanje od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova teži legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih. Pri tome, na takav zaključak ne utiče činjenica da se navedena pravila takođe primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka javna vlast (kao u konkretnom slučaju), čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja.
56. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u apelantovo pravo nije bilo zakonito i da nije bilo u službi legitimnog cilja, pa je stoga potrebno odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.
57. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).
58. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete, po osnovu djelimično ništavog ugovora u kojem je apelant ostvario djelimičan uspjeh u pogledu povrata datih sredstava na ime kupoprodajne cijene i pojedinih vidova naknade štete. Međutim, s obzirom na visinu potraživanja, apelant je procentualno ostvario tek minimalan uspjeh u parničnom postupku. Ustavni sud zapaža da je apelant u tužbi visinu spora označio u iznosu od 50.264.822,00 KM, da bi taj iznos tokom trajanja postupka pred prvostepenim sudom u relativno kratkom vremenskom roku smanjio na iznos od 25.062.622,37 KM, što per se ukazuje da je visina spora proizvoljno označena na tako visoki iznos. Ustavni sud zapaža i da je apelant tužbenim zahtjevima potraživao povrat isplaćenih sredstava po osnovu djelimično ništavog kupoprodajnog ugovora (ukupno oko 800.000,00 KM), a da su se ostali zahtjevi odnosili na isplatu različitih vidova štete (npr. 20.723.335,00 KM na ime izgubljene dobiti od poslovanja koji je odbijen zbog nedokazanosti tog vida štete). Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev bio usmjeren prema javnoj vlasti, a u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je postojao propust javne vlasti, a što je u konačnici i dovelo do apelantovog djelimičnog uspjeha u predmetnom slučaju, i to u vrlo malom procentu s obzirom na visinu spora (0,56%, odnosno najviše 3,36%). Ustavni sud zapaža da je apelanta kao banku u postupku zastupalo više advokata koji su morali znati na koji način se vrši obračun troškova postupka u slučaju kada je stranka u postupku organ javne vlasti kojeg zastupa zakonski zastupnik i da visina parničnih troškova zavisi, između ostalog, i od označene visine spora. Da su apelantovi punomoćnici visinu spora označili proizvoljno vidljivo je iz raspoloživih dokumenta iz kojih proizlazi da su punomoćnici podnescima u više navrata smanjivali visinu spora koja je, i prema mišljenju redovnih sudova, i tako smanjena izuzetno visoko postavljena. Ustavni sud naglašava da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelant zapravo tokom postupka nije ni osporavao utvrđenu visinu troškova za pojedine procesne radnje koje je utvrdio prvostepeni sud (vidi tačke 18 i 23 ove odluke).
59. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je visina troškova parničnog postupka, koja je konačnom odlukom Apelacionog suda određena u iznosu od 3.857.964,21 KM, zaista visoka. Međutim, s obzirom na sve navedeno i činjenicu da su apelanta zastupali kvalifikovani punomoćnici koji su morali biti svjesni posljedica u slučaju neuspjeha u parnici, odnosno djelimičnog uspjeha u parnici u minimalnom procentu s obzirom na enormno visoko postavljenu visinu spora, a sve u kontekstu načina obračuna troškova, u smislu člana 11 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu DBBiH, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da visina troškova postupka kako je određena konačnom odlukom predstavlja pretjeran teret za apelante zbog koga bi bio narušen balans između javnog interesa koji se želi postići i apelantovog prava.
60. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
61. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine. Međutim, Ustavni sud naglašava da u svakom konkretnom slučaju prilikom ispitivanja prava na imovinu cijeni konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja. U predmetnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito i u javnom interesu, ali i proporcionalno cilju kojem se težilo. Činjenica da je Ustavni sud u odluci na koju se apelant pozvao utvrdio suprotno, odnosno neproporcionalnost između javnog interesa i prava apelanata, samo po sebi ne nameće obavezu Ustavnom sudu da u svakom narednom slučaju koji pokreće slično činjenično i pravno pitanje odluči identično. Tim prije što se u svakom predmetu u kontekstu proporcionalnosti cijene upravo relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja.
62. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu i predmet Evropskog suda Cindrić i Bešlić protiv R Hrvatske (presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) na koji se apelant pozvao u dopuni apelacije, a u kojoj je Evropski sud naglasio da obaveza plaćanja troškova per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao i da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog funkcionisanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka. Upravo u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani zahtjevi s pretjeranim iznosima potraživanja, odnosno proizvoljno označena visina spora u izrazito visokom iznosu je u bitnom i dovela do toga da troškovi parničnog postupka budu odmjereni u tako visokom iznosu.
Zabrana diskriminacije
63. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe ZOO-a i ZPP u odnosu na tužbene zahtjeve, a odluku o troškovima postupka primjenom odredaba ZPP, entitetskih tarifa i Zakona o Pravobranilaštvu DBBiH, pri čemu Ustavni sud u primjeni odredaba materijalnog i procesnog prava i u obrazloženju redovnih sudova nije uočio proizvoljnost.
65. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu odluke o troškovima parničnog postupka kada je miješanje u pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu i s ciljem ostvarivanja legitimnog cilja, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen ni razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog interesa i potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se težilo.
66. Nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu jer apelant nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan.
67. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
69. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević