Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3683/18 (A. H. i S. H.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3683/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3683/18, rješavajući apelaciju Ademira Halilčevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ademira Halilčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 107105 17 Rev od 29. marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 107105 14 Gž od 11.
novembra 2016. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safete Halilčević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 107105 14 Gž od 11. novembra 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ademir Halilčević i Safeta Halilčević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 107105 17 Rev od 29. marta 2018. godine. Iz teksta apelacije proizlazi da su apelanti apelaciju podnijeli i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 107105 14 Gž od 11. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Ahmeta Halilčevića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 18. do 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 23. oktobra do 6. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Drugotužitelj nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti (kao prvotužitelj i trećetužiteljica) i drugotužitelj su 9. decembra 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete. U toku postupka apelanti i drugotužitelj su precizirali tužbeni zahtjev, odnosno povukli određeni dio tužbenog zahtjeva.
6. Pripremno ročište u predmetu je održano 19. aprila 2013. godine, a nakon dva odgođena ročišta za glavnu raspravu zbog nedostavljanja nalaza vještaka glavna rasprava je održana 21. oktobra i 26. novembra 2013. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 107105 11 P od 9. decembra 2013. godine obavezana je tužena da prvoapelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne i radne sposobnosti, po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha i po osnovu duševnog bola usljed naruženosti), sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (stav I izreke), odbijen je višak prvoapelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa (stav II izreke), te određeno da je prvoapelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete sa zateznom kamatom povučen (stav III izreke). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev drugotužitelja i drugoapelantice radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i patnju zbog teškog invaliditeta prvoapelanta, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (stav IV izreke), određeno da je tužbeni zahtjev drugotužitelja i drugoapelantice radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne i radne sposobnosti povučen (stav V izreke), te su apelantima i drugotužitelju odbijeni zahtjevi za oslobađanje od plaćanja troškova parničnog postupka (stav VI izreke).
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07-394 od 12. juna 2009. godine utvrdio da je prvoapelant 25. maja 1995. godine u Tuzli, u užem lokalitetu centra grada zvanom Kapija, zadobio tešku tjelesnu ozljedu koja je uzrokovana ispaljenjem više artiljerijskih projektila na Tuzlu od Taktičke grupe Ozren, Vojske Republike Srpske, kojim je komandirao general Novak Đukić, koji je tom prilikom djelovao kao oficir Vojske Republike Srpske, postupajući protivno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata. Stoga je zaključio da je tužena zbog tih razloga odgovorna za naknadu pričinjene štete na osnovu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da su neosnovani navodi tužene da je presudom Suda Bosne i Hercegovine utvrđena individualna odgovornost, što bi bio razlog oslobađanja odgovornosti tužene. U vezi s tim, obrazložio je da osuđeni (Novak Đukić) tom prilikom nije postupao u svoje ime i za svoj račun, nego kao oficir Vojske Republike Srpske, te se ne može osloboditi odgovornosti za pričinjenu štetu. Kako je zbog protivpravnog djelovanja vojske tužene prvoapelant pretrpio nematerijalnu štetu, Općinski sud je zaključio da prvoapelant osnovano naknadu potražuje od tužene u ovom postupku. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare potraživanja zato što je Novak Đukić kao oficir vojske tužene odlukom krivičnog suda proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke a. i b., u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), za koje krivično djelo, shodno odredbama člana 19. KZBiH, krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva. Imajući u vidu odredbe člana 377. ZOO-a i činjenicu da je predmetna tužba podnesena godinu dana nakon što je navedena krivična presuda postala pravosnažna, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. Općinski sud je odbio drugotužiteljev i drugoapelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i patnju zbog teškog invaliditeta kao posljedice ranjavanja njihovog sina (prvoapelanta) zbog toga što, prema sadržaju odredaba člana 201. stav 3. ZOO-a, pravo na naknadu štete pripada roditeljima samo u slučaju naročito teškog invaliditeta djeteta, što podrazumijeva težu fizičku izmjenu spoljašnosti tijela i veću psihoorgansku „razgradnju“ ličnosti. Prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju kod prvoapelanta ne postoji takav stepen fizičke izmjene spoljašnosti tijela i psihoorganske „razgradnje“ ličnosti koji bi opravdavao dosuđenje zahtijevane naknade štete drugotužitelju i drugoapelantici.
9. Nakon prijema žalbi apelanata i drugotužitelja, te tužene i dostavljanja odgovora na žalbu, Općinski sud je 28. februara 2014. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbama.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 107105 14 Gž od 11. novembra 2016. godine odbijena je žalba apelanata i drugotužitelja i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, sadržanom u st. II i IV izreke. Presudom je dalje uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, sadržanom u stavu I izreke, tako što je prvoapelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Presudom su odbijeni zahtjevi apelanata i drugotužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba tužene osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno raspravio i razriješio prigovor zastare predmetnog potraživanja. Obrazložio je da se odredba člana 377. stav 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, odnosno u konkretnom slučaju prema Novaku Đukiću, ali ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, odnosno prema tuženoj. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na treće lice, odnosno na tuženu u ovom slučaju, može se primijeniti samo odredba člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a (kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala). Istaknuo je da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka, pa tako i u najnovijoj odluci broj AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine, kao i Vrhovni sud u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da se predmetni tragični događaj u kojem je prvoapelant povrijeđen desio 25. maja 1995. godine, pa kako je tužba podnesena 9. decembra 2011. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz stava 2. ovog člana. Istaknuo je da čak i u situaciji ako se početak roka zastarjelosti računa od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, od kada je apelantima i drugotužitelju definitivno omogućen pristup sudu da podnesu tužbu protiv tužene za predmetnu štetu, predmetno potraživanje je zastarjelo s obzirom na datum podnošenja tužbe. Prema tome, kako je predmetno potraživanje zastarjelo zbog navedenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni prigovori apelanata i drugotužitelja kojima se osporava pravilnost prvostepene odluke u odbijajućem dijelu nisu od relevantnog značaja, pa ih nije posebno ni obrazlagao.
12. Apelanti i trećetužitelj su 6. decembra 2016. godine podnijeli reviziju protiv presude Kantonalnog suda.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 107105 17 Rev od 29. marta 2018. godine odbijena je revizija u dijelu odluke u odnosu na prvoapelanta, a u odnosu na drugotužitelja i drugoapelanticu odbačena, te odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da stav drugostepenog suda o postojanju zakonskih osnova koji opravdavaju istaknuti prigovor tužene o zastarjelosti zahtjeva ima svoje uporište u pravilima materijalnog prava, dosljedno čemu se tužbeni zahtjev apelanata i drugotužitelja pokazuje neosnovanim. U vezi s tim, obrazložio je da, s obzirom na subjektivni rok od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO-a, proizlazi da je prvoapelant mogao tužbu za naknadu štete podnijeti najkasnije do 23. decembra 1999. godine, a podnio ju je 9. decembra 2011. godine, čime se njegov zahtjev pokazuje zastarjelim. Pri navedenom, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno drugostepeni sud, ocjenjujući prigovor tužene o zastarjelosti prvoapelantovog zahtjeva, poprima da, unatoč postojanju presude krivičnog suda kojom se navedeni optuženi proglašava krivim, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi se samo na izvršitelja krivičnog djela, a ne i na pravno lice koje umjesto njega odgovara. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da revizija drugotužitelja i drugoapelantice nije dopuštena. Obrazložio je da, sagledavajući procesni položaj svakog od tužitelja, koji je samostalan, a samim tim i njihov pojedinačno određeni tužbeni zahtjev, i pravo na izjavljivanje revizije se cijeni pojedinačno za svakog od njih. Kako se revizijom drugotužitelja, odnosno drugoapelantice pobija presuda u kojoj vrijednosti pobijanih dijelova ne prelaze iznos koji je označen kao uvjet za dopuštenost izjavljivanja revizije, očito je da je njihova revizija nedopuštena. Nadalje, sagledavajući činjenična utvrđenja nižestepenih sudova u pobijanom dijelu i primijenjena pravila materijalnog prava tokom provedenog postupka, Vrhovni sud nije našao osnov za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta iz člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji bi opravdao izuzetno postupanje Vrhovnog suda u vidu prihvatanja dopustivosti revizije zbog razloga sadržanih u navedenim odredbama.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelanti, suštinski, ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode da odredba člana 376. ZOO-a nije primjenjiva u njihovom slučaju, već je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz člana 377. ZOO-a koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinitelja krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Apelanti, također, smatraju da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost Novaka Đukića i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti. Pored navedenog, apelanti ističu da nisu imali pristup sudu kao nepristrasnom organu, niti je o njihovim pravima odlučivano u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 3.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud o njihovim navodima u pravnim lijekovima koji su oni izjavljivali nisu svestrano raspravljali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije.
18. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci. Smatra apelacione navode neosnovanim, te predlaže da se apelacije odbije.
19. Općinski sud navodi da je u toku cijelog postupka postupao u skladu s načelom pravičnog suđenja, te smatra da je postupao efikasno.
20. Tužena smatra da su odluke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesene u skladu s pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nema kršenja prava apelanata navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u odnosu na prvoapelanta je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 107105 17 Rev od 29. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantova punomoćnica je primila 11. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na prvoapelanta ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanticu
27. Ispitujući apelaciju u odnosu na drugoapelanticu, Ustavni sud je pošao od odredaba navedenog člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
28. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije; (…)
29. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na drugoapelanticu Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u ovakvim slučajevima konačna odluka po kojoj Ustavni sud utvrđuje dopustivost apelacije posljednja odluka kojom je odlučeno o meritumu predmeta. U datim okolnostima konkretnog slučaja konačnu odluku u odnosu na drugoapelanticu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 107105 14 Gž od 11. novembra 2016. godine kojom je odlučeno o meritumu njenog tužbenog zahtjeva.
30. Drugoapelanticina zastupnica je predmetnu presudu primila 22. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. nakon proteka roka od 60 dana, koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, zbog čega je drugoapelanticinu apelaciju odbacio u smislu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
31. Prvoapelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da prvoapelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. U odnosu na prvoapelantove navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je prvoapelantovo potraživanje zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinitelja krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je prvoapelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. U pogledu prvoapelantovih navoda o navodnoj pristrasnosti sudova, Ustavni sud zapaža da prvoapelant u apelaciji nije bliže precizirao ove svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost.
37. U vezi s prvoapelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant 9. decembra 2011. godine podnio tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 29. marta 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko šest godina i tri mjeseca. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli tri presude. Nadalje, imajući u vidu predmet spora i okolnost da su u postupku vršena vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Također, prvoapelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev, odnosno povukao je dio tužbenog zahtjeva. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao dvije godine, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom dvije godine i devet mjeseci (računajući od dana dostave spisa ovom sudu), revizioni postupak je trajao oko godinu i tri mjeseca (računajući od dana podnošenja revizije). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluka, te okolnost da je prvoapelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. U vezi s prvoapelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je prvoapelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Prvoapelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o svim navodima istaknutim u pravnim lijekovima koje je koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava prvoapelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u prvoapelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prvoapelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije
41. U vezi s prvoapelantovim navodom da je „Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila ovo pravo“, Ustavni sud zapaža da se prvoapelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je prvoapelant diskriminiran u postupku, s obzirom na to da prvoapelant nije ponudio bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da prvoapelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
42. U vezi s prvoapelantovim navodima o kršenju člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je prvoapelant pokrenuo radi naknade nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud, uz poštovanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su zaključili da je prvoapelantovo potraživanje zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je prvoapelant nesporno imao pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko šest godina i tri mjeseca, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano poduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvoapelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u prvoapelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
45. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada prvoapelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević