Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/19 (L. S. i Z. B. D.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2352/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2352/19, rješavajući apelacije Ljiljane Savić i Zahide Baštić Dakin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljiljana Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 229716 18 Rev od 21. februara 2019. godine;

Zahida Baštić Dakin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 234506 19 Rev od 15. maja 2019.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2352/19

1. Ljiljana Savić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnijela je 31. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 229716 18 Rev od 21. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je utvrđeno da se ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između apelantice i tuženog (JZU Dom zdravlja "Dr Mladen Stojanović”, Laktaši) smatra ugovorom o radu zaključenim na neodređeno vrijeme. Međutim, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa koje je donio direktor tuženog, da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu materijalne štete na ime izgubljene plate, da joj isplati kamatu, da joj isplati zakonsku zateznu kamatu, te da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica zaključila sa tuženim ugovor o stručnom usavršavanju, na osnovu kojeg je stupila na rad kao volonter. Stranke su zatim zaključile više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, na osnovu kojih je apelantica obavljala poslove doktora medicine kod tuženog, radi zamjene radnika odsutnih zbog specijalizacije i bolovanja. Nakon toga je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, ali je to rješenje stavio van snage, budući da je apelantica obavljala neprekidni rad na osnovu ugovora o radu u trajanju dužem od 24 mjeseca. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je tuženi, stavljanjem van snage navedenog rješenja, apelanticu smatrao radnikom koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje je utvrđeno da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, kojim joj je otkazao ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, u skladu sa članom 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, iz čijeg sadržaja proizilazi da je apelanticu tretirao kao radnika koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i u vezi s tim, pri otkazu ugovora o radu, priznao joj sva prava koja takvom radniku pripadaju.

4. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa sačinjeno u pismenoj formi, da sadrži razloge zbog kojih se otkazuje ugovor o radu, te da je dostavljeno apelantici, zbog čega nije u suprotnosti sa odredbom člana 127. Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi u tom rješenju naveo da se otkaz ugovora o radu daje zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, u skladu sa članom 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Odnosno, da je povratkom radnika koje je apelantica mijenjala, prestala potreba za njenim radom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se radi o organizacionim razlozima (koji se ne ogledaju samo u ukidanju radnih mjesta ili smanjenju broja izvršilaca na nekim radnim mjestima), zbog čega su bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu za donošenje spornog rješenja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantici nuđeno zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme, zbog čega je ocijenio kao neosnovanu tvrdnju apelantice kako joj nije nuđen posao pod istim uslovima, prije nego što je taj radni odnos zasnovan sa drugim licima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da čak i da se prihvati da je dokazano da je tuženi sa N.O. i S.M. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon što je apelanticu proglasio viškom, nema mjesta primjeni odredbe člana 140. Zakona o radu, s obzirom da se ne radi o zapošljavanju novih radnika, budući da su ova lica već bila zaposlena kod tuženog, samo na određeno vrijeme, kao i apelantica. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tuženi dokazao da radno mjesto u Službi za uvođenje, praćenje i poboljšanje kvaliteta i sigurnosti zdravstvenih usluga, na kojem bi apelantica insistira da bi mogla raditi, nije bilo upražnjeno, odnosno da za obavljanje poslova u toj službi nije zaposlio nove radnike, nego je angažovao već zaposlene radnike, da po ukazanoj potrebi obavljaju pojedine poslove iz nadležnosti te službe. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud uopšte nije bavio okolnošću da je apelantica sestra poginulog borca, ali da ni ona tu okolnost nije isticala u žalbi. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da čak i pod uslovom da su ti navodi osnovani i relevantni, oni upućuju na nepravilno postupanje prvostepenog suda, na koje nije ukazano žalbom, pa nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost revizijom pobijane odluke, niti se njima može baviti taj sud.

2. AP-3506/19

5. Zahida Baštić Dakin (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ognjen Đurić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 234506 19 Rev od 15. maja 2019. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog („Medžlis Islamske zajednice“ Banja Luka) o otkazu ugovora o radu apelantici, da se utvrdi da je apelantica na osnovu ugovora o radu zasnovala kod tuženog radni odnos na neodređeno vrijeme slijedom čega se taj ugovor o radu smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme i ostaje na snazi, a tuženi se obavezuje da apelanticu vrati u radni odnos i da je rasporedi na radno mjesto prevodilac za engleski jezik ili drugo radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima stečenim radom. Takođe je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade - plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određeni novčani iznos, kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, da joj isplati plate, te da na ime apelantice Poreskoj upravi Republike Srpske uplati sve doprinose osiguranja po osnovu rada. Usvojen je samo dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tuženi obaveže da joj isplati regres za korištenje godišnjeg odmora, sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 15. maja 2008. godine na radnom mjestu prevodilac i koordinator na projektu Ferhadija, do završetka projekta, i da je radila sve do otkaza ugovora 5. marta 2016. godine. Takođe, nije sporno da su radovi na obnavljanju Ferhad – pašine džamije, radi čije realizacije je tuženi sa apelanticom zaključio ugovor o radu, završeni i da je vjerski objekat predat na upotrebu tuženom 7. maja 2015. godine (nije od značaja što je navedeno da je projekat suspendovan). Vrhovni sud je naveo da je tuženi smatrao apelanticu radnikom zaposlenim na neodređeno vrijeme što proizlazi iz rješenja tuženog od 5. februara 2016. godine, kojim je stavljena van snage odluka o otkazu ugovora o radu od 28. januara 2016. godine zbog isteka ugovora o radu. Ovo potvrđuje i činjenica da je potom pobijanim rješenjem tuženog od 5. februara 2016. godine apelantici kao radniku zaposlenom na neodređeno vrijeme otkazan ugovor o radu iz tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga, zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova prevodioca i nemogućnosti obezbjeđenja drugog posla. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je tuženi priznao apelantici prava koja imaju radnici zaposleni na neodređeno vrijeme nije bilo pravnog interesa apelantice za podnošenje tužbe za utvrđenje da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tuženi po prestanku radnog odnosa apelantice, za obavljanje poslova na kojima je ona bila angažovana nije zaposlio novog radnika, te da je u junu 2015. godine ponudio apelantici da obavlja poslove blagajnika, međutim, ona je tu ponudu odbila. Vrhovni sud je naveo da iz iznesenog proizlazi da tuženi nije imao radnih mjesta, a time ni mogućnosti da obezbijedi apelantici drugi posao, pa je i po ocjeni tog suda ugovor o radu otkazan u skladu sa odredbom člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2352/19.

9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.

Apelacioni navodi

10. U navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantice se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na rad, zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentovale, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelantice ukazale u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/19 (L. S. i Z. B. D.) | Sudska praksa | Aktio