Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-210/19 (V. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-210/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-210/19, rješavajući apelaciju Velimira Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velimir Simić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000765 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000765 18 Gž 2 od 23. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000765 16 P 2 od 29.
decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Nedimović advokat iz Banjaluke, podnio je 15. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000765 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000765 18 Gž 2 od 23. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000765 16 P 2 od 29. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (R.D.) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužitelj, kao vlasnik stare devizne štednje na jedinstvenom računu vlasnika stare devizne štednje kod Agencije za posredničke i informatičke usluge RS (APIF) ugovorom o kupoprodaji stare devizne štednje od 29. juna 2004. godine prodao apelantu staru deviznu štednju u određenom iznosu radi njene upotrebe kao sredstva plaćanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a apelant obavezao da će mu vratiti 90% tog iznosa u ratama. Vrhovni sud je dalje naveo da je istog dana „Nova Banjalučka banka" sa štedne knjižice tužitelja isplatila tužitelju određeni novčani iznos u eurima, koji je istog dana konvertovan u iznos od 50.069,24 KM i prenesen na jedinstveni privatizacioni račun otvoren na ime tužitelja, te da je taj račun istog dana terećen i odobren jedinstveni privatizacioni račun na ime T.P. za iznos od 50.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su stranke zaključile i vansudski sporazum o isplati stare devizne štednje od 29. maja 2006. godine kojim su potvrdili postojanje predmetnog ugovora i činjenicu da je apelant uzeo navedenu staru deviznu štednju. Vrhovni sud je naveo da se prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te Pravilniku o distribuciji i raspolaganju vaučerima i kuponima u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, stara devizna štednja mogla prenositi samo nalozima popunjenim kod SPP (kasnije APIF). Također, Vrhovni sud je naveo da je prema izjavi tužitelja (koju apelant nije osporio) predmetni ugovor zaključen posredstvom službenika APIF-a, da je proveden i postupak medijacije u kojem je apelant tužitelju nudio izvjesna sredstva na ime vraćanja duga, te da je apelant u više navrata tražio odgađanje ročišta kako bi postigli dogovor mimo suda. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je apelant dužan isplatiti tužitelju dužni iznos, jer je tužitelj prodajom novčanih sredstva stare devizne štednje ispunio svoju ugovornu obavezu (član 305. stav 2., te član 516. stav 1. u vezi s članom 542. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega je neosnovan apelantov navod da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obavezu, budući da su sredstva stare devizne štednje uplaćena na račun T.P. Vrhovni sud je naveo da nalog o prijenosu stare devizne štednje u korist T.P. od istog dana kada je zaključen ugovor o kupoprodaji stare devizne štednje (koji dokaz je apelant predložio) dokazuje da je apelant takav prijenos omogućio i dozvolio (dok tužitelj i ne poznaje T.P.).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da iz naloga za prijenos sa jedinstvenog računa vlasnika stare devizne štednje od 29. juna 2004. godine zaključuje da je tužitelj kao nalogodavac prenio sa svog jedinstvenog privatizacionog računa na jedinstveni privatizacioni račun T.P. iznos od 50.000,00 KM u kuponima stare devizne štednje, te da tužitelj nije apelantu stavio na raspolaganje svoju staru deviznu štednju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević