Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/19 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar i Hering d.d. Široki Brijeg)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2302/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2302/19, rješavajući apelacije RTM-TV1 d.o.o. Mostar i Hering d.d. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

RTM-TV1 d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 100500 17 Rev od 21. marta 2019.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100500 13 Rsž od 30. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100500 11 Rs od 11. aprila 2013. godine;

Hering d.d. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 028691 16 Rev od 14. maja 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2302/19

1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 28. maja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 100500 17 Rev od 21. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100500 13 Rsž od 30. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100500 11 Rs od 11. aprila 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca (A.B.) i poništeno je kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz ugovora o radu, a apelant je obavezan da tužioca vrati na posao na poslove koje je obavljao ili druge odgovarajuće poslove, te je utvrđeno da je tužilac bio uposlenik apelanta u određenom vremenskom periodu. Apelant je obavezan da tužiocu isplati razliku manje isplaćene naknade za ishranu za određene mjesece, naknadu za korištenje godišnjeg odmora za određenu godinu, te naknadu plate za određeni vremenski period, sve sa zakonskim zateznim kamatama, a obavezan je i da za određeni vremenski period na ime tužioca Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu pripadajućih doprinosa. Odlukom o troškovima odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužilac bio zaposlenik apelanta od utvrđenog datuma, da je kod apelanta u početku radio bez zaključenog ugovora o radu u pismenoj formi, da je naknadno zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da mu je odlukom apelanta otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, kao i da apelant nije izvodio dokaze u odnosu na postojanje razloga za dati otkaz. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 87. Zakona o radu u stavu 1. propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok prema stavu 2. istog člana poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučaju iz stava 1. tog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je teret dokazivanja opravdanosti poslovno uslovljenog otkaza izričito stavljen na poslodavca, a da je tužilac samim rješenjem o prestanku radnog odnosa dokazao da apelant nije obrazložio koji su ga ekonomski, tehnički ili organizacijski razlozi naveli da tužiocu prekine radni odnos. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi ocijenili da nije bila obaveza tužioca da dokazuje negativnu činjenicu da otkaz nije bio opravdan. Naprotiv, Vrhovni sud je naveo da je apelant bio taj koji je morao dokazati da je otkaz ugovora o radu bio opravdan, tim prije što apelant jedini i raspolaže eventualnim dokazima kojima se može utvrđivati postojanje ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga koji opravdavaju otkaz. Međutim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je vršio reorganizaciju rada, niti da je preduzimao bilo kakve aktivnosti koje bi opravdale otkaz ugovora o radu tužioca iz ekonomskih i organizacijskih razloga. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi opravdano utvrdili da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu zaključenog sa tužiocem, te su pravilno ocijenili da apelant nije u smislu navedenih zakonskih odredaba dokazao pretpostavku za otkaz, odnosno da tužioca nije mogao rasporediti na jedno od radnih mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan i tužbeni zahtjev kojim tužilac traži utvrđenje postojanja radnog odnosa kod tuženog za precizirani period. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužilac dokazao da je bio u radnom odnosu kod apelanta, što je utvrđeno pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka i tužioca, te akreditacije koju je tužiocu izdao apelant. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tužilac zahtijevajući utvrđenje postojanja radnog odnosa istaknuo samostalni zahtjev u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku, koji nije vezan ni uz kakav rok. Tužilac je imao pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, budući da nije imao pismenu ispravu kojom bi dokazao postojanje ugovora o radu. Međutim, sama okolnost da ugovor o radu nije bio zaključen u pismenoj formi, nije predstavljala povredu prava iz radnog odnosa jer ta forma nije zakonom propisana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da zbog toga tužilac isticanjem takvog tužbenog zahtjeva nije tražio ostvarivanje nekog prava iz radnog odnosa koje mu je poslodavac povrijedio, zbog čega se na taj tužbeni zahtjev ne može primijeniti prekluzivni rok za podnošenje tužbe od jedne godine u smislu odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu.

2. AP-3304/19

4. Hering d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda, advokati iz Širokog Brijega, podnio je 16. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 028691 16 Rev od 14. maja 2019. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništena je kao nezakonita odluka apelanta kojom tužiocu (M.K.) prestaje radni odnos, apelant je obavezan da tužioca vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i obrazovanju, a koje ne iziskuje nošenje, guranje i podizanje težih tereta. Takođe, apelant je obavezan isplatiti tužiocu određeni novčani iznos na ime razlike plata za precizirani vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom, na ime razlike naknade na platu za prekovremeni rad, na ime razlike naknade za regres za određenu godinu sa zakonskom zateznom kamatom i na ime razlike regresa za određenu godinu sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, apelant je obavezan isplatiti tužiocu naknade plata za određeni vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom, a obavezan je i uplatiti za tužioca nadležnom Zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje doprinose za precizirani period.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužilac zasnovao radni odnos kod apelanta i da je raspoređen na radno mjesto tesara. Dalje je utvrđeno da je tužiocu zbog promijenjene radne sposobnosti utvrđena invalidnost II kategorije uzrokovana bolešću i priznato mu je pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne iziskuju nošenje, guranje i podizanje težih tereta i pravo na odgovarajuću naknadu plate. Međutim, tuženi je donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiocu zbog organizacijskih razloga, pozivajući se na odredbu člana 87. Zakona o radu, uz obrazloženje da prema sistematizaciji i opisu radnih mjesta poslodavca ne postoji radno mjesto na koje bi se tužilac mogao rasporediti s obzirom na njegovu stručnu spremu i preostalu radnu sposobnost, zbog čega ne postoji mogućnost da se tužilac uputi na neki vid prekvalifikacije. Vrhovni sud je istakao da je članom 87. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ili ako zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, ali da Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. tog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da je u situaciji kada je radna sposobnost tužioca umanjena i kada mu je utvrđena invalidnost II kategorije uz opis koje poslove ne može obavljati, na apelantu bio teret dokazivanja da prema sistematizaciji poslova nema radnog mjesta koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti tužioca. Vrhovni sud je naveo da zbog nemogućnosti da obavlja poslove koje je obavljao prije utvrđene invalidnosti tužilac ima pravo na radno mjesto i na obavljanje poslova u granicama preostale radne sposobnosti. Vrhovni sud je naveo da činjenica da zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, koje je obavljao prije invalidnosti, ne znači da prestaje potreba za njegovim radom i da zbog toga bezuslovno ostaje bez posla, ukoliko postoji mogućnost da mu se unutar preduzeća obezbijedi drugo odgovarajuće mjesto. Međutim, tuženi nije dokazao da se za tužioca sa preostalom radnom sposobnosti ne može obezbijediti drugo odgovarajuće mjesto uz prethodno uslovljene promjene koje su se desile, zbog čega Vrhovni sud smatra da je odluka kojom se poništava otkaz ugovora o radu zakonita i pravilna. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2302/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/19 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar i Hering… | Sudska praksa | Aktio