Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-473/18 (E.L.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-473/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 473/18, rješavajući apelaciju E. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 030813 17 Kž od 1.

decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 030818 16 K od 6. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica E. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnijela je 24. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 030813 17 Kž od 1. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 030818 16 K od 6. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 4. oktobra 2019. godine, a od Općinskog suda 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju. Tužiteljstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 030813 16 K od 6. aprila 2017. godine apelantica je proglašena krivom da je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom je presudom apelantica obavezana UniCredit bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: oštećena) na ime imovinskopravnog zahtjeva uplatiti iznos od 39.961,44 KM u roku od šest mjeseci po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. Navedeno je da je apelantica navedeno krivično djelo počinila tako što je 15. septembra 2011. godine u Maglaju kao odgovorna osoba u svojstvu referenta poslovnih transakcija kod oštećene, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, iskoristila svoj službeni položaj i ovlaštenje na način da je postupila suprotno odredbama člana 5. stav 1. tačka 4. Pravilnika o blagajničkom i trezorskom poslovanju oštećene tako što nije na propisan način predala blagajnu koju duži, već je zaključala priručnu blagajnu ,B, a ključ odnijela sa sobom, te otišla na bolovanje, kojom prilikom je sama potpisala zaključak da se u toj blagajni nalazi 41.714,51 KM, iako je u toj kasi bilo samo 2.174,90 KM, a 16. septembra 2011. godine komisijski je u blagajni V, za koju je također bila zadužena, konstatiran manjak od 421,83 KM, što ukupno iznosi 39.961,44 KM, koji iznos novca je zadržala za sebe, te na taj način sebi pribavila protupravnu imovinsku korist, te oštetila oštećenu za taj novčani iznos.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo koji su dokazi Tužiteljstva i odbrane provedeni tokom postupka i istakao da je navedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), dakle cijenjen je svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima. Na osnovu takve ocjene sud je utvrdio da je u konkretnom predmetu van svake razumne sumnje dokazano da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.

7. Dalje, sud je na str. od 4. do 18. presude detaljno interpretirao iskaze svjedoka i druge provedene dokaze. Navedeno je da je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka Besima Mulasmajića, Mirze Mahmutagića, Feđe Aldobašića, Davida Maleševića, Maria Pezera i Merse Nalić, za čije iskaze je smatrao da su jasni, nedvosmisleni, da jedan drugog nadopunjuju, kao i da su potkrijepljeni i materijalnim dokazima. Navedeno je i da iskazu koji je apelantica dala u svojstvu svjedoka sud nije mogao pokloniti vjeru jer je kontradiktoran iskazima ostalih svjedoka i provedenim materijalnim dokazima.

8. Navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud našao dokazanim da je apelantica kao odgovorna osoba u svojstvu referenta poslovnih transakcija kod oštećene poduzela radnje opisane u izreci presude, te na taj način sebi pribavila protupravnu imovinsku korist čime je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Kod odabira vrste i visine krivičnopravne sankcije, Općinski sud je odlučio apelanticu osuditi na kaznu zatvora budući da je ocijenio da će se samo tom vrstom sankcije u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja. Prilikom odmjeravanja kazne sud je cijenio težinu i posljedicu krivičnog djela, vrstu i visinu štete nastale kod oštećene, stepen apelanticine krivnje, vrstu i visinu kazne propisane za predmetno krivično djelo, pobude i okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno, odnosno način na koji je apelantica prikrivala svoje nezakonite radnje i manjak novca koji je prouzrokovala takvim radnjama, a za koji iznos je oštetila oštećenu. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da je apelantica majka jednog malodobnog djeteta, njeno narušeno zdravstveno stanje i protek vremena od počinjenja predmetnog krivičnog djela.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 030813 17 Kž od 1. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena je presuda Općinskog suda od 6. aprila 2017. godine.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u žalbi navela da je podnosi iz svih zakonom propisanih razloga, međutim, Kantonalni sud je iz sadržaja žalbe utvrdio da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica je navela da prvostepeni sud nije imao dokaza da je proglasi krivom za izvršenje predmetnog krivičnog djela jer Tužiteljstvo nije dokazalo da je apelantica otuđila novac iz spornih blagajni, niti je dokazalo umišljaj. Žalbom je osporena i uzročno-posljedična veza između nepropisnog zaključavanja blagajne i manjka novca. Osim toga, apelantica je navela kako smatra da Tužiteljstvo nije ponudilo nijedan dokaz koji bi potvrdio da je ona otuđila novac iz blagajne, naročito zbog toga što nije provedena finansijska istraga, niti je utvrđeno materijalno stanje apelantice i njene porodice.

11. Kantonalni sud je, nakon što ju je ispitao, našao da je prvostepena presuda zasnovana na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Tužiteljstvo van razumne sumnje dokazalo da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, što proizlazi iz iskaza svjedoka saslušanih tokom prvostepenog postupka i vještačenja Nihada Spahića, vještaka iz oblasti ekonomske struke. Pored toga, izvršenje krivičnog djela potvrđeno je i materijalnim dokazima, koji su u potpunosti obrazloženi u prvostepenoj presudi. Svjedoci su u svojim izjavama u potpunosti objasnili na koji je način apelantica počinila predmetno krivično djelo, te su se izjasnili koja je količina novca nedostajala, kako u priručnoj blagajni ,B, tako i u blagajni V. Dalje, navedeno je da iz analize dokaza optužbe proizlazi da je apelantica kao odgovorna osoba u svojstvu referenta poslovnih transakcija kod oštećene, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, iskoristila svoj službeni položaj i ovlaštenja, postupajući suprotno članu 5. stav 1. tačka 4. Pravilnika o blagajničkom i trezorskom poslovanju UniCredit banke, tako što je na nepropisan način predala zadužene blagajne, zaključala priručnu blagajnu B i ključ odnijela sa sobom, te otišla na bolovanje, kojom prilikom je sama potpisala zaključak da u toj blagajni ima novca u iznosu od 41.714,51 KM, iako je u toj kasi bilo samo 2.174,90 KM, te je i u blagajni V napravila manjak od 421,83 KM.

12. Dalje, navedeno je da, suprotno apelanticinim navodima, Kantonalni sud smatra da radnje koje je apelantica poduzimala kao objektivni element izvršenja krivičnog djela ukazuju na jedinstven zaključak da je samo apelantica mogla otuđiti novac, te da subjektivni element nije sporan u ovom predmetu. Naime, apelantica je jedina imala ključ od sporne blagajne, niko drugi nije mogao otvoriti blagajne bez ključa, na blagajnama nisu utvrđena nikakva oštećenja, a apelantica je krivično djelo izvršila s direktnim umišljajem jer je potpisala zaključak o visini novca koji treba da bude u blagajnama, dok je u njima, a nakon komisijskog pregleda, utvrđen nedostatak od 39.961,44 KM. Kantonalni sud je istakao da je tačno da nema direktnog dokaza koji bi potvrdio da je apelantica otuđila novac jer to nije niko vidio, ali iz dokaza, kao i radnji koje je apelantica poduzimala, može se doći do zaključka da je otuđenje novca mogla izvršiti samo apelantica, a nikako druga osoba, zbog čega se izvodi zaključak da je apelantica bila svjesna svog ponašanja i poduzetih radnji, te da je htjela zabranjenu posljedicu, odnosno otuđenje novca. To što je apelantica navela da živi u lošoj materijalnoj situaciji ne isključuje da je izvršila krivično djelo, kao što je ne ekskulpira od odgovornosti činjenica da se u konkretnom predmetu nije radila finansijska istraga, budući da dokazi koje je prihvatio prvostepeni sud van razumne sumnje potvrđuju da je apelantica počinila predmetno krivično djelo kako je to utvrđeno i obrazloženo u prvostepenoj presudi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

14. Smatra kako joj Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke nije dopustio pristup sudu, te joj je time povrijedio pravo na pravično suđenje budući da na sjednicu drugostepenog vijeća nisu pozvani ni apelantica ni njen branitelj iako je drugostepeni sud imao obavezu pozvati ih prema članu 319. ZKP.

15. Osim toga, smatra da je i sama presuda manjkava zato što je drugostepeni sud u obrazloženju naveo da je tačno da nema direktnog dokaza koji bi potvrdio da je upravo apelantica otuđila novac, ali da provedeni dokazi i apelanticine radnje dovode do jedinog zaključka da je otuđenje novca mogla izvršiti samo apelantica. Prema apelanticinom mišljenju, osim činjenice da nema dokaza da je novac prisvojila za sebe, sve drugo su indicije, a ne pravno relevantne činjenice utvrđene zakonitim dokazima, čime se direktno krši pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo. Smatra da Tužiteljstvo nije dokazalo postojanje krivičnog djela jer prije svega nije dokazalo da je apelantica postupala s umišljajem da zaključi blagajnu B suprotno pravilima banke, s ciljem da za sebe zadrži sporni iznos novca. Nije dokazana uzročno-posljedična veza između nepropisnog zaključavanja blagajne i navodnog manjka novca. Smatra da Tužiteljstvo nije provedenim dokazima dokazalo da je u tom periodu apelantica fizički prisvojila sporni iznos novca za sebe, pogotovo se to ne vidi na snimcima nadzorne kamere, niti je dokazalo uzročno-posljedičnu vezu između nepropisnog zaključivanja blagajne i navodnog manjka novca. Istakla je da je Tužiteljstvo tereti da je sporni iznos novca zadržala za sebe, te je na taj način stekla protupravnu imovinsku korist, a da do kraja postupka nije raščišćeno gdje je nestao toliki novac, niti su na te okolnosti provođeni dokazi. Sve se zasniva na indicijama i nekakvim ranijim spornim transakcijama za koje do kraja nije utvrđeno da li su uopće sporne.

b)Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je 1. decembra 2017. godine održao sjednicu vijeća, na kojoj je razmotrena apelanticina žalba podnesena protiv prvostepene presude. Istaknuto je da je žalba razmotrena u potpunosti, te da je presuda donesena u skladu sa zakonom, budući da prilikom donošenja kako prvostepene tako i drugostepene presude nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. U pogledu apelanticinih navoda da je Kantonalni sud povrijedio njeno pravo na odbranu, odnosno da joj je onemogućio pristup sudu jer nije pozvana na sjednicu vijeća Kantonalnog suda, ukazano je da je odredbom člana 319. stav 1. ZKP propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti tužitelj, optuženi i njegov branitelj, kao i oštećeni i osoba od koje je oduzet predmet ili osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, ako su u žalbi ili u odgovoru na žalbu tražili da o sjednici vijeća budu obaviješteni. Dalje, istaknuto je da se iz žalbe koju je apelantica podnijela 2. juna 2017. godine ne vidi da je apelantica tražila prisustvo sjednici vijeća, zbog čega je Kantonalni sud nije ni obavijestio o sjednici. Dalje, navedeno je da se razlozi odbijanja žalbenih prigovora nalaze u obrazloženju presude Kantonalnog suda i da pri tom obrazloženju sud ostaje i u odgovoru na apelaciju, pa je, budući da je drugostepena presuda donesena u skladu s pravilnom primjenom kako materijalnog tako i procesnog zakona, predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je naveo da je nakon uvida u spis utvrdio da apelantici u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena ljudska prava na koja se poziva u apelaciji. Općinski sud je opisao tok prvostepenog postupka i provedene dokaze, te je istaknuto da je tokom cijelog krivičnog postupka apelantica imala advokata koji ju je zastupao. Dalje, navedeno je da je u prvostepenoj presudi od 18. do 22. stranice izložena ocjena dokaza, te da apelanticino neslaganje s ocjenom dokaza samo po sebi ne ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje pa je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji glasi:

Član 383. st. 1. i 2.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. st. (1), (6) i (7) Sadržaj presude (1) Pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 319. st. (1), (3) i (8) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.

(3) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća.

(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 K 030813 17 Kž od 1. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin advokat je primio 3. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Ustavni sud u pogledu apelanticinih navoda da nije obaviještena o sjednici vijeća u smislu člana 319. ZKP zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje ukazuje da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se to pravilo odnosi prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su, prema praksi Evropskog suda, član 6. st. 1. i 3. tačka

c) Evropske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama koje su podložne zakonima (na koje se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“ U vezi s navedenim, Ustavni sud uvidom u žalbu koju je apelantica podnijela Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude zapaža da apelantica nije, kako je propisano odredbom člana 319. stav (1), tražila od suda da bude obaviještena o sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se navodi iz žalbe odnosili na način na koji je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze, utvrdio činjenično stanje i kakvu je odluku donio, kao i da u žalbi nisu iznesene nikakve nove činjenice, niti dokazi koji nisu bili već prezentirani pred prvostepenim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud postupio onako kako je propisano odredbom člana 319. stav (8), odnosno da nisu osnovani apelanticini navodi da joj je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njenog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

30. Osim toga, apelantica smatra da su osporene presude manjkave zbog toga što je drugostepeni sud u obrazloženju naveo da je tačno da nema direktnog dokaza koji bi potvrdio da je upravo apelantica otuđila novac, ali da provedeni dokazi i apelanticine radnje dovode do jedinog zaključka da je otuđenje novca mogla izvršiti samo apelantica. Prema apelanticinom mišljenju, osim činjenice da nema dokaza da je novac prisvojila za sebe, sve drugo su indicije, a ne pravno relevantne činjenice utvrđene zakonitim dokazima, čime se direktno krši pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo. U pogledu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili kako činjenica da nema direktnog dokaza (koji bi potvrdio da je apelantica otuđila novac jer to nije niko vidio) sama po sebi ne znači da apelantica to nije učinila budući da se na osnovu provedenih dokaza, kao i radnji koje je apelantica poduzimala, može doći do zaključka da je otuđenje novca mogla izvršiti samo apelantica, a nikako druga osoba, na osnovu čega se izvodi zaključak da je apelantica bila svjesna svog ponašanja i poduzetih radnji, te da je htjela zabranjenu posljedicu, odnosno otuđenje novca.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i, posljedično, proizvoljno utvrdili činjenično stanje prilikom utvrđivanja apelanticine krivnje za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja budući da je to isključivo uloga redovnih sudova (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. U vezi s apelacionim navodima o ocjeni dokaza u kontekstu utvrđivanja apelanticine krivnje, Ustavni sud smatra neophodnim istaći da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužiteljstvo tako i onih koje je predlagala apelanticina odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima, na što je ukazao i Kantonalni sud odlučujući o apelanticinoj žalbi, pa se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, čini neosnovanim apelanticin navod da je osuđujuća presuda u konkretnom slučaju zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanticu. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo za koje je optužena.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja njene krivičnopravne odgovornosti, apelantici nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelantica počinila krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na pristup sudu zbog neprisustvovanja sjednici vijeća drugostepenog suda.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-473/18 (E.L.) | Sudska praksa | Aktio