Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3459/18 (M.P. i drugi)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dosjelost
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3459/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3459/18, rješavajući apelaciju M.P. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.P. i Z.P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 025917 17 Gž 3 od 19. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 025917 11 P2 od 5. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.P. i Z.P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Milića, koje zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnijeli su 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 025917 17 Gž 3 od 19. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 025917 11 P2 od 5. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i R.P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. oktobra do 6. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 31. januara 2011. godine podnio tužbu protiv apelanata radi utvrđenja prava vlasništva. U odgovoru na tužbu apelanti su istaknuli protivtužbeni zahtjev protiv tužitelja radi predaje u posjed.

6. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 025917 11 P od 24. augusta 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata, sve bliže opisano u izreci presude. U žalbenom postupku Okružni sud je Presudom broj 92 0 P 025917 12 GŽ od 27. juna 2014. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 025917 11 P2 od 28. augusta 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata, sve bliže opisano u izreci presude. U žalbenom postupku Okružni sud je Presudom broj 92 0 P 025917 15 GŽ 2 od 23. juna 2016. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 025917 11 P2 od 5. juna 2017. godine kojom je utvrđeno da je tužilac po osnovu održaja suvlasnik prizemlja kuće i dvorišta, i to sa 1/2 dijela nekretnina, a apelanti suvlasnici sprata kuće i dvorišta sa dijelom od po 1/4 dijela, i to na parceli bliže opisanoj u izreci presude (predmetna parcela) po zemljišnim knjigama, a po novom katastarskom operatu utvrđeno je da je tužilac po osnovu održaja suposjednik sa 1/2 dijela, a prvoapelant suposjednik sa 1/2 dijela predmetne parcele. Presudom je dalje određeno da su apelanti dužni priznati da se tužilac upiše u zemljišnoknjižnu i katastarsku evidenciju sa pravom suvlasništva sa 1/2 dijela, a apelanti kao suvlasnici sa dijelovima od po 1/4 dijela na navedenoj parceli, odnosno prvoapelant sa pravom posjeda od 1/2 dijela na predmetnoj parceli, te da mu apelanti nadoknade troškove postupka. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužilac da im preda u posjed prizemlje kuće koja se nalazi na predmetnoj parceli i da im nadoknadi troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da su tužilac i prvoapelant braća, a drugoapelantica je prvoapelantova supruga, te da svi žive u kući koja je predmet postupka, a da je sporno da li je tužilac stekao pravo vlasništva održajem na navedenoj kući, u prizemlju kuće, u dijelu 1/2 i zemljišta na kojem je izgrađena kuća i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu. Dalje je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, te da je, dovodeći ih u vezu sa iskazima parničnih stranaka i sadržajem materijalnih dokaza, utvrdio da su u izgradnji kuće doprinosili tužilac, prvoapelant i njihov otac, te da se tužilac 1982. godine uselio u prizemlje kuće. Istaknuto je da je tužilac stupio u posjed prizemlja kuće 1982. godine kao savjestan držalac i da je kao držalac učestvovao u izgradnji kuće, te da ga apelanti nisu ometali u posjedu. Kako je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac savjestan posjednik prizemlja kuće i dvorišta, Osnovni sud je, primjenom člana 58. Zakona o stvarnim pravima, usvojio tužbeni zahtjev tužioca kako je opisano u izreci presude.

10. Međutim, Osnovni sud nije mogao prihvatiti navode apelanata i usvojiti protivtužbeni zahtjev apelanata, jer apelanti nisu dokazali, niti je sud iz izvedenih dokaza utvrdio činjenicu da su upravo oni stekli pravo vlasništva i posjeda prizemlja kuće. S tim u vezi, istaknuo je da prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva apelanti nisu ostali uskraćeni u svojim dijelovima i utvrđeni su im njihovi suvlasnički dijelovi. Nadalje, obrazložio je da sud nije mogao naložiti tužiocu da preda apelantima u posjed prizemlje kuće, jer je iz svih izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva kao savjestan držalac održajem na prizemlju porodične kuće i ekonomskom dvorištu, kao i pravo suvlasništva, jer je učestvovao u izgradnji i adaptaciji kuće. Osnovni sud nije prihvatio navode apelanata da je prvoapelant isključivi vlasnik sa suprugom (drugoapelanticom) jer je kupio plac, iako je izveden dokaz uvida u ugovor o kupoprodaji gdje je prvoapelant naveden kao kupac. S tim u vezi, obrazloženo je da su svjedoci saglasno izjavili da im je poznato da je otac parničnih stranaka (tužioca i prvoapelanta) kupio plac od prodavca, te da je jedan od svjedoka istaknuo da je prvoapelant morao biti upisan u zemljišne knjige kao vlasnik da bi ispunio uslov za dodjelu kredita. Kako je tužilac u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, Osnovni sud j,e u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezao apelante da tužiocu solidarno nadoknade troškove postupka, te detaljno opisao sve dosuđene troškove.

11. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 025917 17 Gž 3 od 19. marta 2018. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelanata, prvostepeni sud nije postupao po neurednoj tužbi, odnosno da je tužilac svoj tužbeni zahtjev zasnivao po dva osnova, tj. po osnovu građenja i po osnovu održaja. S tim u vezi, obrazloženo je da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužioca potpuno i jasno određen, kako je to predviđeno odredbom člana 53. stav 3. tačka 1. ZPP. Dalje je obrazloženo da sud nije vezan pravnim osnovom naznačenim u tužbi (član 53. stav 2. ZPP), te da je tužilac svoj tužbeni zahtjev zasnovao ne samo na činjenicama vezanim za izgradnju sporne nekretnine već i na okolnostima koje su relevantne za sticanje vlasništva na nekretninama putem održaja. Okružni sud je citirao član 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, te obrazložio da se održajem faktičko stanje pretvara i u pravno stanje, te je savjesni posjednik lice koje drži nekretninu u uvjerenju da je on vlasnik nekretnina čak i u slučaju da je ta nekretnina upisana na drugo lice u zemljišnim knjigama. Zbog tih razloga, po mišljenju Okružnog suda, suprotno žalbenim navodima apelanata, u konkretnom slučaju činjenica da su apelanti upisani sa pravom suvlasništva na spornim nekretninama ne znači da je tužilac zbog toga nesavjestan posjednik, niti ta okolnost apelante oslobađa dužnosti dokazivanja da su navodi tužioca neistiniti. Nadalje, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je ocijenio provedene dokaze u smislu odredbe člana 8. ZPP i izveo je pravilan zaključak da je tužilac savjestan posjednik sporne nekretnine više od 20 godina, te je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima kada je usvojio tužbeni zahtjev.

13. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka kako to nalaže član 8. ZPP, pravilno zaključio da su ovi svjedoci imali neposredna saznanja i da su njihovim iskazima potvrđeni navodi tužioca da je nekretninu (plac) na kojoj je izgrađena kuća kupljena od prodavca i da je novac za kupovinu placa dao otac parničnih stranaka, da je kuća građena za potrebe tužioca i njegove porodice, za potrebe njegovog brata, te da je potkrovlje kuće trebalo da pripadne ocu parničnih stranaka, tužiocu prizemlje, a apelantima prvi sprat. Pored navedenog, ocjenjujući provedene dokaze, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da su tužilac i apelanti zajedno sa svojim ocem izvodili radove na izgradnji kuće. Istaknuo je i da među strankama nije sporno da se u kuću (u prizemlje) uselio tužilac sa svojom porodicom 1982. godine, od kada je koristi zajedno sa dvorištem, kao i to da mu apelanti nisu osporavali da živi u prizemlju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužioca primjenom odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, zaključujući da je sve vrijeme korištenja sporne nekretnine tužilac bio savjestan držalac. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, i po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno je odlučio kada je odbio postavljeni protivtužbeni zahtjev apelanata kojim se traži predaja u posjed prizemlja kuće.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi principa jednakosti oružja i nepristrasnosti suda i prava na obrazloženu presudu. Povredu pravila procesnog prava vide u okolnosti da niti sudovi, niti stranke nisu pridavali nikakav značaj vrijednosti spora, kao i okolnosti da je sud postupao po neurednoj tužbi (nije jasno i precizno opredijeljen tužbeni zahtjev). U pogledu ocjene dokaza, navode da sudovi nisu ocijenili dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, već su primat dali svjedocima u odnosu na materijalne dokaze. S tim u vezi, ističu da su izveli brojne materijalne dokaze, koji su potkrijepljeni njihovim iskazima i iskazima određenih svjedoka i vještaka, te da su dokazali da su suvlasnici i suposjednici nekretnine, dok tužilac nije izveo niti jedan materijalni dokaz kojim bi dokazao pravni osnov svoje državine. Apelanti smatraju da su sudovi zbog pogrešne i nesavjesne ocjene materijalnih dokaza izveli pogrešan zaključak o sticanju prava svojine održajem, te na taj način pogrešno primijenili član 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Također, prigovaraju osnovu i visini troškova postupka koji su stavljeni na teret apelanata, smatrajući da je neefikasnost sudskog postupka uzrokovala i enormno visoke troškove postupka. Posebno ističu da je nejednaka ocjena dokaza jedne i druge strane dovela do nejednakosti strana u postupku. Apelanti smatraju da je Osnovni sud bio pristrasan, što se ogleda u nejednakom tretmanu tužioca i apelanata, odnosno da nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze obje strane. Također, smatraju da sudovi nisu dali valjane razloge zašto je odbijen protivtužbeni zahtjev, odnosno zašto su odbijeni žalbeni razlozi apelanata. Ističu povredu prava na pravično suđenje kroz proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljno utvrđene činjenice, u smislu člana 6. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije. U pogledu dužine trajanja postupka, navode da je postupak trajao duže od sedam godina, da su tokom postupka sudovi donosili više različitih odluka, te da postupak nije bio niti efikasan, niti ekonomičan. Predlažu da im se dosudi naknada u iznosu od 10.000,00 KM zbog trpljenja materijalne i nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud smatra apelaciju neosnovanom i predlaže da se odbije.

16. Osnovni sud navodi datume prijema drugostepene presude strankama, kao i da su apelanti izjavili reviziju protiv drugostepene odluke, koja je odbačena odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske od 20. marta 2019. godine.

17. Tužilac smatra sve apelacione navode neosnovanim, što je opširno obrazložio. Ističe da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te da nije povrijeđen član 6. Evropske konvencije na štetu apelanata.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) Z Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16- odluka Ustavnog suda).

Sticanje održajem Član 58. st. 1. i 2.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 025917 17 Gž 3 od 19. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnica apelanata je primila 7. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 22. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje vlasništva i uknjižbu, odnosno na predaju u posjed nekretnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud podsjeća da apelanti tvrde da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da su povrijeđeni princip nepristrasnosti suda i princip jednakosti oružja, te pravo na obrazloženu presudu, kao i da je postupak predugo trajao.

29. U vezi s proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem, te proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud proveo dokazni postupak (saslušanjem tužioca i apelanata kao parničnih stranaka i saslušanjem većeg broja svjedoka, vještačenjem vještaka geometra i njegovim iskazom, uviđajem na licu mjesta, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju) i utvrdio činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a odbio protivtužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, Osnovni sud u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući činjenicu da su parnične stranke učestvovale u izgradnji kuće zajedno sa svojim ocem, da tužilac od 1982. godine živi u prizemlju kuće i da mu apelanti to nisu osporavali. To je dalje dovelo do zaključka da je tužilac stekao pravo vlasništva na prizemlju kuće kao savjestan držalac održajem u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev usvojen, a protivtužbeni zahtjev apelanata radi predaje u posjed prizemlja kuće odbijen. Pri tome Osnovni sud je obrazložio zašto je apelante obavezao da tužiocu nadoknade troškove postupka, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Navedeni stavovi Osnovnog suda su potvrđeni drugostepenom presudom Okružnog suda, koji je prihvatio u cjelini kao pravilnu i zakonitu, budući da je tužilac izvedenim dokazima dokazao da je održajem stekao pravo vlasništva na prizemlju kuće. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u vezi sa navodnom neurednošću tužbenog zahtjeva, te da apelacione navode u vezi sa određivanjem vrijednosti spora apelanti nisu isticali u žalbi protiv prvostepene presude na koji način bi pružili mogućnost Okružnom sudu da se o tome izjasni, dakle, te navode ističu prvi put. Stoga, ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, odgovorili na sve navode apelanata koji su ocijenjeni bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U vezi s navodima apelanata da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća na to da načelo jednakopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelanti kršenje ovog načela vide u navodnoj nejednakoj ocjeni dokaza jedne i druge strane, što je dovelo do nejednakosti strana u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantima omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza, kao i da su redovni sudovi, kao što je to navedeno u prethodnoj tački Odluke, obrazložili koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud u ovom pogledu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, odnosno ove navode apelanata ocjenjuje neosnovanim.

33. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti smatraju da je Osnovni sud bio pristrasan, što se ogleda u nejednakom tretmanu tužioca i apelanata, odnosno da nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze obje strane. Međutim, apelanti nisu bliže precizirali svoje navode, niti su dostavili dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sutkinja Osnovnog suda prilikom odlučivanja o tužbi tužioca i protivtužbi apelanata bila pristrasna.

34. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužilac 31. januara 2011. godine podnio tužbu (apelanti u odgovoru na tužbu podnijeli protivtužbu) i da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 19. marta 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko sedam godina i dva mjeseca. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na dvije instance donijeli četiri presude i dva rješenja. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, veliki broj izvedenih dokaza i okolnost da se u postupku odlučivalo o tužbi i protivtužbi i da je bilo više parničnih stranaka, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud tri puta donosio prvostepene presude, koje su dva puta ukinute u žalbenim postupcima i predmet vraćan na ponovni postupak, dok je treću prvostepenu presudu Okružni sud potvrdio. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu, da su sudovi nesporno kontinuirano preduzimali procesne radnje i postupali u predmetu, te donijeli četiri presude i dva rješenja, kao i okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi, uz poštivanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, detaljno i jasno obrazložili izvedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje, te su detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u kojim su zaključili da je tužilac stekao pravo vlasništva održajem u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na kršenje principa jednakosti u postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i dva mjeseca u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli četiri meritorne odluke na dvije instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3459/18 (M.P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio