Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5425/17 (Trgovina „Borac“ d.d. Travnik)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Privatizacija
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Društveno vlasništvo
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5425/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5425/17, rješavajući apelaciju Trgovine „Borac“ d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Trgovine „Borac“ d.d. Travnik podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 019667 16 U od 18. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Trgovina „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnijela je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 019667 16 U od 18. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) zatraženo je 20. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Republička uprava su 27. i 28. maja 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Područna jedinica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Područna jedinica je donijela Rješenje broj 21.11/952.1-1916/09 od 7. juna 2016. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev privrednog društva „Krajina-Borac“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: društvo „Krajina Borac“) za utvrđivanje prava svojine na zemljištu pobliže označenom u izreci rješenja, na kojem se nalazi i poslovni prostor (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni objekat ili predmetna nepokretnost), upisanog kao društvena svojina sa 1/1 dijela, s upisanim pravom korišćenja u korist Vakufa džamije „Daudije“ u Banjoj Luci sa 1/1 dijela, u skladu sa zakonskim odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Iz obrazloženja prvostepenog rješenja, između ostalog, proizlazi da se apelantkinja dopisom od 23. novembra 2015. godine obratila tom organu sa zahtjevom za učešće u predmetnom upravnom postupku, kao i da je prvostepeni organ 28. decembra 2015. godine zakazao i održao usmenu raspravu u prisustvu zakonskog zastupnika društva „Krajina Borac“ i apelantkinjinog punomoćnika. Područna jedinica je neosnovanost zahtjeva detaljno pojasnila na str. 10 i 11 obrazloženja.

6. Rješenjem Republičke uprave broj 21.03/952.1-1201/16 od 23. septembra 2016. godine usvojena je žalba društva „Krajina Borac“, rješenje Područne jedinice poništeno i predmetna upravna stvar riješena tako što je utvrđeno pravo svojine u korist društva „Krajina Borac“ na predmetnom poslovnom objektu i na zemljištu na kojem leži poslovni objekat i zemljištu koje služi za njegovu redovnu upotrebu (sve bliže opisano u izreci rješenja tuženog), te je određeno da se nakon pravosnažnosti, a po posebnom zahtjevu, na predmetnim nepokretnostima izvrši uknjižba prava svojine i upis posjeda u korist društva „Krajina Borac“, uz istovremeno brisanje svih dotadašnjih upisa prava svojine i posjeda na predmetnim nepokretnostima.

7. Republička uprava je obrazložila kako je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da je društvo „Krajina Borac“ prvostepenom organu podnijelo zahtjev za utvrđivanje prava svojine na osnovu odredbe člana 8a stav 2 Zakona o privatizaciji i Programa privatizacije državnog kapitala DTP „Krajina Borac“ Banja Luka, koji je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju. Identifikacijom predmetnih nepokretnosti utvrđeno je da se u naravi radi o privrednoj zgradi koja je u posjedovnom listu upisana na ime „Borac“ – tvornica obuće i odjeće Travnik. Republička uprava je dalje utvrdila da je Vlada Republike Srpske 16. aprila 2009. godine donijela Odluku o uknjiženju prava svojine na nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske koje su privatizovane po Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji), prema kojoj će se nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske, koje se u zemljišnim i katastarskim knjigama vode kao državna ili društvena svojina s pravom raspolaganja ili korišćenja pravnih lica čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanih pravnih lica knjižiti u zemljišnim i katastarskim knjigama kao svojina pravnih lica na teritoriji Republike Srpske, koja su nastala od ranijih dijelova preduzeća čija su sjedišta na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i koja su privatizovana u skladu s Okvirnim zakonom o privatizaciji. Da je uvidom u uvjerenje Investiciono-razvojne banke RS a.d. Banja Luka utvrđeno da je preduzeće DTP „Krajina Borac“ Banja Luka predalo Program privatizacije državnog kapitala 23. marta 2000. godine, koji je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju od 4. jula 2001. godine, da su u tom programu iskazani podaci o privatizovanim nepokretnostima, između ostalog, i za predmetnu nepokretnost. Dalje, da je uvidom u Izvod iz registra Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci od 19. maja 1992. godine utvrđeno da je trgovačko preduzeće „Krajina-Borac“ d.o.o. Banja Luka rješenjem tog suda upisano u sudski registar, da je osnivač tog pravnog lica Zbor radnika dijela preduzeća d.o.o. Trgovina „Borac” Travnik na osnovu Odluke o organizovanju društva od 7. maja 1992. godine. Takođe, da je uvidom u rješenje o statusnoj promjeni Osnovnog suda Banja Luka od 5. aprila 1996. godine utvrđeno da je trgovačko preduzeće „Krajina Borac“ a.d. Banja Luka izvršilo statusnu promjenu – prenos društvene u državnu svojinu tako da nosi naziv DTP „Krajina-Borac“ Banja Luka, p.o. Zatim, da je uvidom u rješenje o statusnoj promjeni od 30. aprila 2002. godine utvrđeno da je kod DTP „Krajina-Borac“ Banja Luka, p.o. izvršena svojinska transformacija prodajom dijela državnog kapitala prema Zakonu o privatizaciji, tako da posluje pod nazivom trgovačko akcionarsko društvo „Krajina- Borac“ Banja Luka. Pored toga, Republička uprava je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinsko-arhitektonske struke utvrdila površinu predmetnog poslovnog objekta, zaključila da se radi o objektu čvrste gradnje, legalno sagrađenom, da se ispod tog objekta nalazi zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu poslovnog objekta, kao i da se bez tog zemljišta predmetni poslovni objekat ne bi mogao koristiti jer isključivo služi za ulaz u objekat.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Republička uprava je zaključila da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi propisani članom 8a Zakona o privatizaciji. Pri tome je Republička uprava pojasnila da su Zakonom o privatizaciji poslovne prostorije u državnoj svojini, koje su se nalazile na upravljanju i gazdovanju u pravnom predniku društva „Krajina Borac“ kao podnosioca zahtjeva, postale imovina i svojina pravnog prednika društva „Krajina Borac“ kao državnog preduzeća, gdje spadaju i nepokretnosti koje nisu u privatnoj svojini, nakon čega su, danom stupanja na snagu Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, priznata prava entiteta (Republike Srpske i Federacije BiH) da na svojoj teritoriji propisuju i sprovode privatizaciju imovine koja nije u privatnoj svojini i da prihodi od privatizacije pripadaju entitetima na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. Tako je danom upisa u sudski registar svojinske transformacije i promjene oblika iz državnog preduzeća u akcionarsko društvo, kao dana nastanka privrednog društva, predmetni poslovni objekat postao svojina društva „Krajina Borac“. Pored toga, Republička uprava je pojasnila da predmet privatizacije nije mogla biti samo zgrada jer vlasnik zgrade ima pravo korišćenja zemljišta na kome je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade dok ona postoji (kada je zgrada na kojoj postoji pravo svojine izgrađena u skladu sa zakonom na zemljištu u društvenoj svojini). Pošto je izvršena privatizacija pravnog prednika društva „Krajina Borac“, to je sa promjenom svojinske strukture preduzeća postupkom privatizacije došlo i do promjene subjekta ove svojine, pa se stoga u konkretnom slučaju i primjenjuje Zakon o privatizaciji. Osim toga, Republička uprava je navela da predmetna nepokretnost, koja se nalazi ispod privatizovanog objekta i koja služi za njegovu redovnu upotrebu, nije svojina Medžlisa Islamske zajednice BiH. U vezi s tim, Republička uprava je ukazala da iz B vlasničkog lista jasno proizlazi da je spomenuto zemljište nacionalizovano, odnosno da je na osnovu rješenja Sekretarijata za finansije Narodnog odbora Opštine Banja Luka od 24. oktobra 1959. godine uknjiženo kao društvena svojina sa 1/1 dijela.

9. Republička uprava je posebno navela da društvo „Krajina Borac“ nije bilo u obavezi da dostavi dokaz o pravnom osnovu sticanja gradskog građevinskog zemljišta na kojem je sagrađen privatizovani poslovni objekat jer se shodno članu 8a Zakona o privatizaciji utvrđuje da li je objekat privatizovan, pa se utvrđuje pravo svojine na objektu, zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu, a doneseno rješenje predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava svojine. U suprotnom, da već postoji pravni osnov za upis prava svojine na privatizovanom poslovnom objektu i na zemljištu koje se nalazi ispod zemljišta koje služi za njegovu redovnu upotrebu, vođenje postupka po članu 8a Zakona o privatizaciji bi bilo bespredmetno. Pored toga, Republička uprava je istakla da danom upisa u sudski registar svojinske transformacije i promjene oblika iz državnog preduzeća u akcionarsko društvo, što se kod društva „Krajina Borac“ desilo 30. aprila 2002. godine, poslovni objekat postaje svojina društva „Krajina Borac“, ali je potrebno da upravni organi donesu rješenje za upis prava svojine na zemljištu.

10. Imajući u vidu sve navedeno, Republička uprava je utvrdila da je u konkretnom slučaju izvršena privatizacija pravnog prednika društva „Krajina Borac“, što ukazuje da je promjenom svojinske strukture preduzeća postupkom privatizacije došlo i do promjene subjekta prava svojine, slijedom čega je u konkretnoj upravnoj stvari, a imajući u vidu i opredijeljenost društva „Krajina Borac“ kao podnosioca zahtjeva za utvrđivanje prava svojine na predmetnom poslovnom objektu, kao i na zemljištu ispod i zemljištu koje je neophodno za njegovu redovnu upotrebu, u smislu člana 8a Zakona o privatizaciji, trebalo postupiti u skladu s navedenim članom, te podneseni zahtjev usvojiti jer su ispunjeni svi potrebni uslovi propisani navedenom zakonskom odredbom.

11. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 019667 16 U od 18. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja Republičke uprave od 23. septembra 2016. godine.

12. Okružni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi istakla da nije učestvovala od početka u upravnom postupku, da je zahtijevala prekidanje upravnog postupka do okončanja parnice koju je pokrenula pred Osnovnim sudom radi naknade štete, da S. D. [koji je zaključio ugovor o kupovini predmetnog poslovnog objekta od apelantkinje] nije omogućeno učešće u postupku, te su i njemu povrijeđena prava kao i apelantkinji. Okružni sud je naveo da je društvo „Krajina Borac“ u odgovoru na tužbu navelo da apelantkinja ne vodi parnični postupak, zbog čega je tražila prekid postupka, već se taj postupak vodi po tužbi društva „Krajina Borac“ kao zainteresovanog lica radi izgubljene zakupnine, dok S. D. nije bio upisan s bilo kojim pravom, tako da je bez značaja isticanje apelantkinje za njegovo učešće u postupku. Nadalje, Okružni sud je naveo da je društvo „Krajina Borac“ u odgovoru na tužbu navelo da je apelantkinja nesporno bila upisana kao posjednik predmetnog poslovnog objekta, koji je obuhvaćen privatizacijom, odnosno da apelantkinja nikada nije bila upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog objekta. Tvrdi da je na predmetnom poslovnom objektu stekao pravo svojine na osnovu upravnih akata i da se u upravnom postupku samo deklarativno potvrđuje sticanje svojine radi upisa tih činjenica u javne evidencije.

13. Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja upravnih organa (detaljnije o tome na str. od 3 do 5) i pri tome ocijenio da je osporeni akt pravilan i zakonit, a da apelantkinja svojim tužbenim navodima ne dovodi u pitanje tu pravilnost. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 8a Zakona o dopunama Zakona o privatizaciji, koju je citirao, naglasivši da svi apelantkinjini prigovori u pogledu sprovedene privatizacije nemaju nikakvog pravnog osnova jer je privatizacija sprovedena na objektu prema propisima i da apelantkinja nije uspjela osporiti sprovedenu privatizaciju, zbog čega je bez značaja i apelantkinjin prigovor da je trebalo prekinuti određeni parnični postupak, a koji je otpočeo tužbom društva „Krajina Borac“, jer takva odluka iz parničnog postupka ne može uticati na sprovedeni postupak nacionalizacije. Okružni sud je takođe naveo da nisu osnovani ni prigovori u vezi s transformacijom društva „Krajina Borac“, o čijem pravnom sljedništvu su upravni organi dali potpune i jasne razloge. Nadalje, Okružni sud je istakao da se apelantkinja ne može pozivati na neko treće lice, i to S. D., kojem navodno voditelj postupka nije omogućio učešće u postupku jer apelantkinja ne može zastupati interese tog lica koje ima pravni odnos s apelantkinjom, a prije izvršene privatizacije. Osim toga, kako je apelantkinji nesporno dato učešće u upravnom postupku, ali i u upravnom sporu, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovane ni apelantkinjine tvrdnje da postoji kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je predlagala da se navedeni upravni postupak prekine zbog toga što se već vodi sudski postupak, a o tom prijedlogu uopšte nije odlučeno, a prilikom vođenja upravnog postupka apelantkinja nije pozivana izuzev zadnjeg ročišta, a S. D. je prvostepeni organ onemogućio da učestvuje u tom postupku. Apelantkinja dalje navodi da je Okružni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada se ima u vidu da je osnivanje društva „Krajina Borac“ izvršeno nezakonito i protivno odredbi člana 187a Zakona o preduzećima jer nije postojala odluka državnog organa kojim se predmetna nepokretnost unosi u sastav društva „Krajina Borac“. Smatra da privatizacija ne može biti osnov za sticanje prava raspolaganja na predmetnoj nepokretnosti od strane društva „Krajina Borac“. Apelantkinja je istakla da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u povredi prava na obrazloženu presudu, povredi principa pravne sigurnosti i vladavine prava, očigledno arbitrarnoj primjeni relevantnih propisa.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da su razlozi za odluku koja je osporena apelacijom dati u obrazloženju te presude.

16. Republička uprava je opisala hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je rješenje od 23. septembra 2016. godine doneseno saglasno pozitivnim zakonskim propisima, te da je ono kao takvo potvrđeno osporenom odlukom Okružnog suda. U tom smislu je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 8a.

(1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine’, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.

(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.

(3) Stranke u ovom postupku su preduzeće iz stava 1. ovog člana i Pravobranilaštvo Republike Srpske.

(4) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dostavlja nadležnom organu koji je dužan to rješenje provesti u javnim evidencijama o nepokretnostima.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 019667 16 U od 18. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantkinja pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 7 stav 1 Evropske konvencije i iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud prije svega, ukazuje da su u predmetnom postupku organi uprave i redovni sudovi u upravnom postupku i upravnom sporu odlučivali o zahtjevu društva „Krajina Borac“ za utvrđivanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti u kojem je apelantkinja učestvovala kao zainteresovano lice, odnosno u svojstvu tužioca. U skladu s praksom Ustavnog suda radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3172/16 od 6. novembra 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud dalje zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje vidi u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na jednakost i ravnopravnost stranaka u postupku jer joj je onemogućeno da učestvuje u postupku. Nadalje, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što osporena presuda ne sadrži obrazloženje.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Na osnovu svih izvedenih dokaza, Republička uprava kao drugostepeni upravni organ je preinačila rješenje Područne jedinice, te utvrdila da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 8a) Zakona o privatizaciji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da su predmetne nepokretnosti u posjedovnom listu upisane na ime „Borac“ – tvornica obuće i odjeće Travnik, a u zemljišnoj knjizi kao društvena svojina, s pravom korišćenja Vakuf džamije „Daudije“ s 1/1 dijela, iz čega proizlazi da nisu apelantkinjina svojina. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja rješenja Republičke uprave proizlazi da je danom upisa u sudski registar svojinske transformacije i promjene oblika iz državnog preduzeća u akcionarsko društvo predmetni poslovni objekat postao svojina društva „Krajina Borac“. Nadalje, utvrđeno činjenično stanje prihvatio je kao pravilno utvrđeno i Okružni sud ukazujući da je rješenje Republičke uprave pravilno i zakonito. Ustavni sud zapaža da su se Republička uprava i Okružni sud pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava (Zakon o privatizaciji), detaljno obrazlažući zašto apelantkinjini navodi, koje je iznijela i u apelaciji, ne mogu uticati na drugačiju odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se u svojoj dosadašnjoj praksi bavio predmetima koji su se ticali privatizacije pravnih subjekata na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Naime, u tim predmetima radilo se o utvrđivanju prava svojine na poslovnim prostorima (nepokretnostima), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora koji su za predmet imali poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije. Iz zauzete prakse Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud usvojio stanovište da u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava svojine na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji zbog činjenice da njihovo pravo svojine nije konstituisano na spornim poslovnim prostorima i ne mogu polagati pravo na te prostore (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), što je suštinska razlika u odnosu na činjeničnu i pravnu situaciju u predmetima iz grupe kojima je vodeća Odluka broj AP 2157/08 u kojoj je Ustavni sud utvrdio postojanje arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji su stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1392/12 od 16. septembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

30. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču navodnog kršenja prava na jednakost i ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantkinja imala priliku da se drugoj strani suprotstavi svojim navodima i argumentima, odnosno da joj je nesporno dato učešće u upravnom postupku, ali i u upravnom sporu. U tom smislu apelantkinji je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantkinji nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Ustavni sud dalje primjećuje da apelantkinja tvrdi da je predlagala da se navedeni upravni postupak prekine zbog toga što se već vodi sudski postupak, a o tom prijedlogu uopšte nije odlučeno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da je bez značaja apelantkinjin prigovor da je trebalo prekinuti određeni parnični postupak, a koji je otpočeo tužbom društva „Krajina Borac“, jer takva odluka iz parničnog postupka ne može uticati na sprovedeni postupak nacionalizacije, kao i da se apelantkinja ne može pozivati na neko treće lice, i to S. D., kojem navodno voditelj postupka nije omogućio učešće u postupku, jer apelantkinja ne može zastupati interese tog lica koje ima pravni odnos s apelantkinjom, a prije izvršene privatizacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.

31. U odnosu na navode iz apelacije da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki tužbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostala prava

33. Apelantkinja, takođe, tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 7 i 14 Evropske konvencije. Apelantkinja posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu, kažnjavanje samo na osnovu zakona, te zabrana diskriminacije, odnosno zaključuje da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje Republičke uprave kojim je utvrđeno pravo svojine u korist društva „Krajina Borac“ na predmetnim nepokretnostima i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredbi Zakona o privatizaciji, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke odgovorio na svaki tužbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge.

35. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 7 i 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5425/17 (Trgovina „Borac“ d.d. Travnik) | Sudska praksa | Aktio