Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-318/18 (V.T.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-318/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 318/18, rješavajući apelaciju V. T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija V. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 11 124026 17 Rev od 12. listopada 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 124026 16 Gž od 12. prosinca 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 124026 11 P od 29. veljače 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Matić, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 15. siječnja 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 124026 17 Rev od 12. listopada 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 124026 16 Gž od 12. prosinca 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 71 0 P 124026 11 P od 29. veljače 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. kolovoza 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 22. kolovoza 2019. godine, Osnovni sud 27. kolovoza 2019. godine, tužena 28. kolovoza 2019. godine, a Okružni sud 2. rujna 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda 71 0 P 124026 11 P od 29. veljače 2016. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 124026 16 Gž od 12. prosinca 2016. godine, a protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 124026 17 Rev od 12. listopada 2017. godine odbijena revizija) odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena da mu na ime naknade štete isplati iznos od 70.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. srpnja 2009. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Presudom je obvezan apelant tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženjima navedenih presuda u biti je navedeno kako slijedi.
6. U postupku je utvrđeno da su pravni prednik tužene „Zepter Komerc banka” a.d. Banjaluka i „Vitor” d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) 27. lipnja 2005. godine zaključili ugovor o dugoročnom kreditu broj 151-93-2353-0 kojim je korisniku kredita odobren i isplaćen iznos od 190.000,00 KM, a da je za osiguranje urednog vraćanja kredita izvršena uknjižba založnog prava-hipoteke na nekretninama hipotekarnog izvršenika R. T. upisanim u zemljišno-knjižni uložak broj 7413 k.o. Prijedor k. č. broj 11/51 (trosoban stan u površini od 97,11 m ). Utvrđeno je da je zaključen i ugovor o solidarnom jamstvu sa „Janjošem” d.o.o. Prijedor, ugovor o solidarnom jamstvu sa R. T. i ugovor o solidarnom jamstvu s apelantom, te ostala sredstva osiguranja precizirana u presudi, te da su potraživanja po osnovi navedenog kredita u potpunosti izmirena 6. listopada 2010. godine.
7. Dalje je utvrđeno da je apelant kao solidarni jamac 3. srpnja 2009. godine dijelom izmirio obveze po navedenom kreditu uplatom iznosa od 70.000,00 KM u ime i za račun korisnika kredita, da je tužena 22. rujna 2010. godine poslala Osnovnom sudu u Prijedoru prijedlog za povlačenje prijedloga za izvršenje, koji je Osnovni sud u Prijedoru rješenjem od 27. rujna 2010. godine odobrio, nakon čega je 22. veljače 2011. godine doneseno rješenje o brisanju zabilježbe izvršenja. Utvrđeno je i da se apelant u nekoliko navrata (datumi precizirani u presudama) obraćao tuženoj sa zahtjevima za dostavu informacija o tome tko je izmirio preostale obveze po predmetnom kreditu nakon njegove uplate od 70.000,00 KM i što je sa sredstvima osiguranja po tom kreditu, a sve radi ostvarivanja apelantovih regresnih potraživanja, ali da tužena nije udovoljila tim zahtjevima, kao ni apelantovom zahtjevu za prijenos založnog prava-hipoteke kao sredstva osiguranja zato što je navedeno založno pravo-hipoteka brisana prije prijema apelantovog zahtjeva za prijenos ovog sredstva osiguranja jer je kredit otplaćen.
8. Utvrđeno je i da je Osnovnom sudu u Prijedoru 10. listopada 2008. godine podnesena tužba tužitelja ,,Janjoša“ d.o.o. Prijedor protiv tuženih R. T. i apelanta zbog duga po osnovi navedenog isplaćenog kredita u iznosu od 128.097,46 KM, ali da je Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 006626 08 P od 8. svibnja 2012. godine utvrđeno da se navedena tužba u odnosu na tuženog R. T. smatra povučenom, a da su tužitelj ,,Janjoš“ d.o.o. Prijedor i apelant zaključili sudsko poravnanje. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su zaključili da apelant nije dokazao da je pokušao naplatiti predmetno potraživanje od glavnog dužnika ili jamaca, niti je dokazao protupravnost radnji tužene, pretrpljenu štetu, a ni uzročno-posljedičnu vezu jer šteta uopće nije nastala, pa su pozivanjem na odredbe čl. 17., 154., 155., 172., 300., 301., 302., 1003., 1012. i 1013. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe članka 7. stavak 1. i članka 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donijeli presude kao u dispozitivima.
9. Pri tome je navedeno da je obligacijski odnos između parničnih stranaka utemeljen ugovorom o solidarnom jamstvu, dok je apelant bio u obligacijskom odnosu i s poduzećem „Janjoš“ d.o.o. Prijedor na temelju ugovora o poravnanju. Navedeno je da je isplatom iznosa od 70.000,00 KM pravnoj prednici tužene apelant ispunio obvezu preuzetu ugovorom o poravnanju, a ne obvezu preuzetu ugovorom o solidarnom jamstvu. Osim toga, navedeno je da apelant u ovoj parnici traži restituciju, odnosno vraćanje iznosa koji je platio banci, a takvom zahtjevu, prema mišljenju redovnih sudova, nema mjesta jer tužena od njega nije tražila da ispuni obvezu iz ugovora o solidarnom jamstvu, već je to tražila od „Janjoša“ d.o.o. od koga je naplatila pretežan dio duga u iznosu od 149.997,24 KM. Navedeno je da je utvrđeno i da je ugovorom o solidarnom jamstvu, zaključenim 27. lipnja 2005. godine u Banjaluci između pravnog prednika tužene, korisnika kredita i apelanta kao jednog od tri jamca, ugovoreno da će apelant solidarno ispuniti punovažnu i dospjelu obvezu korisnika kredita-dužnika, ako on to ne učini (članak 2. ugovora) da se vjerovnik-tužena obvezuje u slučaju da jamac-apelant isplati potraživanje umjesto glavnog dužnika-korisnika kredita predati jamcu-apelantu dokumentaciju, na temelju koje apelant može tražiti od glavnog dužnika da mu naknadi to potraživanje (članak 7. ugovora), te da se ispunjenjem preuzete obveze jamca-apelanta prema vjerovniku-tuženoj, dužnik-korisnik kredita ne oslobađa obveze već potraživanje vjerovnika-tužene prelazi na jamca-apelanta koji je izmirio obvezu dužnika-korisnika kredita (članak 9. ugovora).
10. U svezi s tim, obrazloženo da je apelant kao solidarni jamac 3. srpnja 2009. godine dijelom izmirio obveze po navedenom kreditu uplatom iznosa od 70.000,00 KM u ime i za račun korisnika kredita, dok je navedeni kredit isplaćen 6. listopada 2010. godine. Kada se ima u vidu navedeno, u smislu odredbe članka 301. stavak 1. ZOO, kako su to obrazložili redovni sudovi, došlo je do djelomične subrogacije jer je na apelanta prešao samo onaj dio potraživanja koji je on ispunio umjesto glavnog dužnika. Kod činjenice da je kredit isplaćen 6. listopada 2010. godine, u smislu navedene odredbe ZOO, tužena nije mogla predati apelantu sredstava kojima je bilo osigurano potraživanje tužene jer su joj ta sredstva trebala sve do konačne isplate kredita. Međutim, kako je obrazloženo, prije uplate iznosa od 70.000,00 KM apelant je zaključio sudsko poravnanje sa „Janjošem” d.o.o. Prijedor u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 006626 08 P od 30. lipnja 2009. godine, kojim su se, između ostalog, sporazumjeli da apelant uplati iznos od 70.000,00 KM na ime svog dijela duga po osnovi ugovora o solidarnom jamstvu i ugovora o dugoročnom kreditu, te su se tužitelj ,,Janjoš“ d.o.o. Prijedor i apelant suglasili da se po isplati navedenog iznosa ima smatrati da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na apelanta. Također je navedeno da su se tužitelj ,,Janjoš“ d.o.o. Prijedor i apelant navedenim sudskim poravnanjem suglasili da tužitelj „Janjoš“ d.o.o. Prijedor uplati preostali dio kredita i da po isplati ukupnog iznosa kredita zahtijeva od prednice tužene da na „Janjoša“ d.o.o. Prijedor prenese sve instrumente osiguranja kredita koje banka drži, a radi stvaranja uvjeta da se u regresnom postupku namire i tužitelj i apelant, svaki razmjerno visini iznosa kredita koji su izmirili tuženoj u ime i za račun dužnika.
11. Dakle, prema obrazloženju redovnih sudova, prije isplate iznosa od 70.000,00 KM, apelant je znao da nema pravo tražiti instrumente osiguranja po navedenom kreditu od tužene jer to pravo prema sudskom poravnanju pripada jamcu „Janjošu” d.o.o. Prijedor. Kod takvog stanja stvari, tužena je u bila u obvezi predati sredstva osiguranja po navedenom kreditu jamcu „Janjošu” d.o.o. Prijedor, a ne apelantu. S obzirom na to da apelant nije ukazivao na to da je prilikom plaćanja spornog iznosa zadržao pravo vraćanja tog iznosa, niti da je plaćanje izvršio zato da bi izbjegao eventualnu prinudu, očigledno je, prema mišljenju redovnih sudova, da je takva isplata sa znanjem da plaća nešto što on sam ne duguje (budući da banka nije tražila isplatu od njega, već od drugog jamca) ne predstavlja ni slučaj neutemeljenog bogaćenja, niti daje pravo na restituciju od strane tužene. Prema obrazloženju redovnih sudova, apelant je mogao jedino od glavnog dužnika, odnosno korisnika kredita, tražiti naplatu isplaćenog iznosa, a ne od tužene u konkretnom slučaju.
12. Navedeno je i da je u postupku utvrđeno da apelant nikada nije ni tražio od glavnog dužnika da mu po osnovi regresa plati sporni iznos, a samo u slučaju da se nije uspio naplatiti od glavnog dužnika, eventualno bi postojala odgovornost tužene da mu naknadi štetu, pod uvjetom da postoje i ostale pretpostavke odštetne odgovornosti jer su isplatom dijela duga na apelanta kao jamca, po samom zakonu, prešla prava banke-tužene prama glavnom dužniku (subrogacija). Navedeno je i da je netočan apelantov navod da tužena nije znala da je on s drugim jamcem zaključio poravnanje, s obzirom na to da iz dokaza u spisima proizlazi da je apelant osobno 4. veljače 2010. godine obavijestio tuženu o zaključenom sudskom poravnanju i uplati spornog iznosa. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je iz svih činjenica predmeta vidljivo da je tužena, i pored saznanja da je apelant kao solidarni jamac isplatio dio duga korisnika kredita, te da traži prijenos sredstava osiguranja po njemu, po vlastitom priznanju poništila sva sredstva osiguranja, uključujući i hipoteku, čime je postupila suprotno ugovoru o kreditu i odredbama čl. 300., 302. i 1003. ZOO. Apelant smatra da je navedenim postupcima tužena onemogućila apelanta da naplati svoje regresno potraživanje i tako apelantu nanijela materijalnu štetu. Navodi da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da se apelant ne može regresirati od tužene već od glavnog dužnika, te da je to trebao i učiniti iako ni po jednom propisu takva obveza nije ustanovljena, čime su ignorirali relevantne odredbe ZOO. Smatra da je ovakvo stajalište redovnih sudova suprotno načelu subrogacije.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je jasno da apelant sporni iznos nije platio po osnovi ugovora o jamstvu, već po osnovi sudskog poravnanja koje ima isto dejstvo kao pravomoćna sudska presuda, zbog čega mu tužena i nije mogla prouzročiti štetu brisanjem založnog prava.
15. Okružni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
16. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti, te da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u svojoj presudi.
17. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je ugovorom o jamstvu ugovoreno da će apelantu biti predana sredstva osiguranja samo u slučaju ako u potpunosti otplati dug, što se nije desilo jer je apelant uplatio samo dio dugovanja. Osim toga, navedeno je i da se apelant sa zahtjevom za prijenos sredstva osiguranja radi regresa obratio tek nakon godinu dana od dana zaključenja kredita, odnosno njegovog prestanka, kada je prestalo postojati i sredstvo osiguranja, pa mu i iz tog razloga nije moglo biti preneseno.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Zakonska subrogacija Član 300.
Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja poveriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima.
Subrogacija u slučaju delimičnog ispunjenja Član 301.
(1) U slučaju delimičnog ispunjenja poveriočevog potraživanja, na ispunioca prelaze sporedna prava kojima je obezbeđeno ispunjenje tog potraživanja samo ukoliko nisu potrebna za ispunjenje ostatka poveriočevog potraživanja.
(2) Ali poverilac i ispunilac mogu ugovoriti da će koristiti garancije srazmerno svojim potraživanjima, a mogu ugovoriti i da će ispunilac imati pravo prvenstvene naplate.
Dokazi i sredstva obezbeđenja Član 302.
(1) Poverilac je dužan predati ispuniocu sredstva kojima se potraživanje dokazuje ili obezbeđuje.
(2) Izuzetno, poverilac može predati ispuniocu stvar koju je primio u zalogu od dužnika ili nekog drugog samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod poverioca da je drži i čuva za račun ispunioca.
Prelaz poveriočevih prava na jemca (subrogacija) Član 1003.
Na jemca koji je namirio poveriočevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garantijama njegovog ispunjenja.
Član 1018.
Kad ima više jemaca, pa jedan od njih isplati dospelo potraživanje, on ima pravo zahtevati od ostalih jemaca da mu svaki naknadi deo koji pada na njega.
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 87.
Stranke mogu zaključiti sudbeno poravnanje o predmetu prijepora u tijeku cijelog postupka, do njegovog pravomoćnog okončanja.
Ako je sudbeno poravnanje zaključeno nakon donošenja prvostupanjske presude, prvostupanjski sud će donijeti rješenje kojim će utvrditi da je presuda bez djejstva.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 124026 17 Rev od 12. listopada 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 7. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o pitanju naknade materijalne štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne naravi. U skladu s navedenim članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije su primjenjivi.
28. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Dovodeći činjenice predmeta navedene u prethodnim točkama ove odluke u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama i obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, iz činjenica predmeta je vidljivo da je apelant uplatio sporni iznos na ime dijela kreditnog dugovanja, na temelju sudskog poravnanja koje je zaključio s poduzećem „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, koje je također bilo jedan od jamaca, i kojim poravnanjem je ugovoreno da će to poduzeće otplatiti ostatak kreditnog dugovanja, pri čemu će sredstva osiguranja biti prenesena na to poduzeće s ciljem regresne naplate i apelanta i tog poduzeća. Nakon toga je poduzeće i isplatilo ostatak predmetnog dugovanja i kredit je zatvoren. Iz navedenog, dakle, kako su to i obrazložili redovni sudovi, proizlazi da apelant ni na koji način nije dokazao da mu je u ovakvom kontekstu stvari tužena, u smislu relevantnih odredbi ZOO, mogla prouzročiti nastanak materijalne štete i biti obvezna vratiti mu sporni iznos. Također, ni tužena niti poduzeće „Janjoš“ d.o.o. Prijedor nisu mogli apelantu prenijeti hipotekarno pravo koje je služilo kao pokriće kredita jer apelant nije isplatio cjelokupan iznos kredita (shodno odredbama čl. 300., 301. i 302. ZOO), odnosno jer je, suprotno apelantovim navodima, došlo do djelomične subrogacije, te je tuženoj bilo potrebno da i dalje ima sredstvo osiguranja sve do otplate kompletnog iznosa kredita. Osim toga, također suprotno apelantovim navodima, iz stanja spisa je vidljivo i da se apelant, štoviše, sudskim poravnanjem suglasio da navedeno sredstvo osiguranja bude preneseno na poduzeće „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, koje je otplatilo pretežan iznos kreditnog dugovanja. U svezi s tim, te uzimajući u obzir i da je utvrđeno da se apelant nije obraćao dužniku, niti preostalom jamcu s regresnim zahtjevom (shodno članku 1018. ZOO), za što također odgovornost ne može snositi tužena, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova jasna i argumentirana i u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant tvrdnje o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužena nije mogla pričiniti materijalnu štetu apelantu time što je apelant, nakon što je zaključio sudsko poravnanje s jednim od jamaca-poduzećem „Janjoš“ d.o.o. Prijedor, tuženoj isplatio dio kreditnog dugovanja, a to poduzeće isplatilo ostatak kredita, pri čemu se s apelantom dogovorilo da sredstvo osiguranja nakon isplate kredita bude preneseno na to poduzeće, a ne na apelanta.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da nije prekršeno.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević