Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-105/18 (UGORSKO GRADNJA SZR, vlasnik Aziz Hodžić)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-105/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 105/18, rješavajući apelaciju „Ugorsko gradnja“ SZR, vlasnik Aziz Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ugorsko gradnja“ SZR, vlasnik Aziz Hodžić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 300087 18 Rev od 2. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 300087 15 Pž od 6. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Ugorsko gradnja“ SZR, vlasnik Aziz Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 300087 15 Pž od 6. decembra 2017. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje presude Kantonalnog suda u dijelu odluke kojim je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.390,97 KM do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Apelant je podneskom od 10. septembra 2019. godine osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 300087 18 Rev od 2. jula 2019. godine koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 105/18 od 31. januara 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i M&H Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 16. oktobra 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 300087 12 Ps od 19. decembra 2014. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime duga po računu od 9. jula 2012. godine isplati iznos od 12.612,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.816,76 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju dokaza provedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu koga su apelant i tuženi zaključili ugovor o izvođenju radova kojim se apelant, kao izvođač radova, obavezao da će izvesti radove za potrebe izgradnje poslovnog objekta tuženog, u skladu sa projektnom dokumentacijom i predračunom radova, koji su sastavni dio ugovora, te prema važećim tehničkim propisima, normativima i standardima koji važe za tu vrstu radova, po ugovorenim cijenama, a tuženi se, kao naručilac radova, obavezao da će uredno izvršiti plaćanje. Također, utvrđeno je da je navedenim ugovorom posebno predviđena obaveza apelanta kao izvođača radova da vodi građevinsku knjigu i građevinski dnevnik, te je dogovoreno da će se stvarna vrijednost radova utvrditi mjerenjem u skladu sa podacima evidentiranim u građevinskoj knjizi. Općinski sud je utvrdio da apelant nije vodio građevinsku knjigu i građevinski dnevnik, već je za vrijeme izvođenja radova tuženom ispostavljao otpremnice (67 otpremnica), koje je za tuženog potpisivao E.B., zaposlenik tuženog. Na osnovu tih otpremnica apelant je ispostavio fakturu od 9. jula 2012. godine na ukupni iznos od 84.269,25 KM, od čega mu je tuženi platio iznos od 71.656,65 KM.

8. Naime, ocjenjujući da je apelant potpisanim otpremnicama dokazao da je za tuženog izvodio „zemljane radove i izvršio odvoz zemljišta u količinama koje su u otpremnicama navedene i u skladu s tim izvršio obračun cijena“, te da tuženi nije bez odgađanja obavijestio apelanta o nedostacima izvedenih radova, Općinski sud je zaključio da na odluku suda nema utjecaj činjenica da apelant kao izvođač radova nije vodio građevinsku knjigu i građevinski dnevnik, budući da između ugovorenih strana nije bio zaključen ugovor o građenju, već ugovor o djelu. Stoga, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 613. i 614. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, te je obavezao tuženog na plaćanje duga u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.

9. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 300087 15 Pž od 6. decembra 2017. godine kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.390.97 KM. Ispitujući opravdanost žalbenih prigovora koje je tuženi iznosio tokom prvostepenog postupka i u svoj žalbi, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju iz člana 630. ZOO budući da su radovi koji su bili predmet zaključenog ugovora između apelanta i tuženog Zakonom o prostornom uređenju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju) regulirani kao građevinski radovi (član 118 - pripremni radovi radi raščišćavanja terena i izvođenja zemljanih pripremnih radova na gradilištu), dok se izvođenje pripremnih radova, u smislu odredaba člana 117. navedenog zakona, smatra građenjem. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant tokom postupka nije dokazao da je radove izveo u skladu sa zaključenim ugovorom o građenju, budući da „iz zaključenog ugovora proizlazi da se apelant kao izvođač obavezao da će izvođenje radova evidentirati u građevinskoj knjizi i građevinskom dnevniku, a što on nije činio“. S obzirom na to da apelant izvođenje radova nije evidentirao u građevinskoj knjizi i građevinskom dnevniku, po mišljenju Kantonalnog suda, stvarna vrijednost radova prije ispostavljanja sporne fakture nije mogla biti utvrđena na način predviđen ugovorom, tj. korištenjem podataka iz građevinske knjige. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi imao pravo osporavati pravilnost ispostavljenog računa bez obzira na okolnost da je njegov zaposlenik, u svojstvu ovlaštenog lica, potpisao apelantove otpremnice. Shodno tome, Kantonalni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da u konkretnom slučaju količina izvedenih radova između apelanta kao izvođača radova i tuženog kao investitora nije usaglašena, te samim tim, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da je za potrebe tuženog izvršio ugovorene radove u količinama i vrijednostima naznačenim u spornoj fakturi. Ocjenjujući da je tuženi dokazao da je svoju obavezu plaćanja ispunio u iznosu od 71.656,68 KM, te da apelant, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati dug na ime izvedenih radova u iznosu od 12.612.60 KM, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je temeljio na odredbama člana 397. stav

2. ZPP.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 65 0 Ps 300087 18 Rev od 2. jula 2019. godine kojom je reviziju odbio. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu člana 241. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je detaljno prezentirao činjenična utvrđenja i odlučenja kako prvostepenog, tako i drugostepenog suda. Potom, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor koji se odnosi na učinjene povrede odredaba parničnog postupka, nalazeći da drugostepeni sud nije postupio suprotno odredbi člana 8. ZPP, već je, prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenično stanje koje je pravilno utvrdio prvostepeni sud doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZOO i Zakona o prostornom uređenju kojim je reguliran predmetni odnos između apelanta i tuženog, kao i sa odredbama ugovora u kojem su stranke u pismenoj formi izrazile svoju volju, tako da u postupku pred drugostepenim sudom, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu učinjene povrede postupka iz člana 209. ZPP na koje apelant ukazuje u reviziji. Također, Vrhovni sud je, suprotno apelantovim revizionim navodima, zaključio da je drugostepeni sud za svoje zaključke dao argumentirano obrazloženje koje je zasnovano na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju i ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su apelant i tuženi stupili u obligacionopravni odnos zaključenjem ugovora o izvođenju građevinskih radova (ugovora o građenju), budući da pripremni radovi koji se vrše radi raščišćavanja terena i izvođenja zemljanih i pripremnih radova na gradilištu, u smislu odredaba člana 117. Zakona o prostornom uređenju, predstavljaju građevinske radove. Shodno tome, a što je, po mišljenju Vrhovnog suda, vidljivo iz sadržaja predmetnog ugovora, apelant i tuženi su preuzeli obaveze naručioca i izvođača radova, kao i obavezu da taj ugovor ispune u skladu sa očekivanim standardom pažnje kako prilikom njegovog zaključenja, tako prilikom izvršenja preuzetih obaveza.

11. Ocjenjujući da je u postupku utvrđeno da se apelant, kao izvođač radova, nije pridržavao ugovora, u smislu preuzete obaveze da o količini iskopane zemlje vodi evidenciju u građevinskoj knjizi, kao i obaveze usaglašavanja stanja na osnovu podataka iz građevinske knjige i građevinskog dnevnika, Vrhovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je faktura kojom je tuženi pozvan na plaćanje, a koja je sačinjena samo na osnovu potpisanih otpremnica, sačinjena na pravilan način. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenom izvedenih dokaza, u smislu člana 7. i 123. ZPP a u vezi sa članom 126. ZPP, prvostepenu presudi preinačio i odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe iz člana 229. tačka 2. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjima i dokazima koje je apelant predložio, a koji su, suprotno tvrdnjama Kantonalnog suda, a potom i Vrhovnog suda, dokazi (otpremnica i faktura) apelanta iz kojih se mogao izvesti zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, jer na otpremnicama stoji potpis radnika tuženog. S tim u vezi, navodi da tuženi nije blagovremeno reklamirao potpisane otpremnice, već da je više od dva mjeseca od završetka posla tražio ponovo mjerenje odvezene zemlje. Prema apelantovoj ocjeni, u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju da je postojao poslovni odnos parničnih stranaka, ali i obaveza tuženog, pa samim tim dokazuju osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presuda tog suda koja je donesena u skladu sa važećim materijalnim i procesnim zakonima FBiH, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvao apelant budući da je postupak proveden u skladu sa odredbama ZPP, te da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i42/11) relevantne odredbe glase:

Član 630.

(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. (2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 300087 15 Pž od 6. decembra 2017. godine, odnosno Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 300087 18 Rev od 2. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 300087 15 Pž od 6. decembra 2017. godine apelant je primio 27. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, apelant je podneskom od 10. septembra 2019. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 300087 18 Rev od 2. jula 2019. godine koju je primio 4. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate duga, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tuženog, u sjednici vijeća ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza koji su već izvedeni pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje, te je stoga koristeći se ovlaštenjima iz člana 229. stav (1) tačka 2) ZPP preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe koja sudu pruža takvu mogućnost, te da je Vrhovni sud osporenom presudom, kao konačnom odlukom, odbio apelantovu reviziju, Ustavni sud ne uočava nikakvu proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na način na koji to apelacijom ukazuje. Naime, u vezi sa apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su dokazi koje je priložio bili dovoljni za osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je iz njih proizašao poslovni odnos parničnih stranaka, ali i obaveza tuženog, odnosno osnov i visina tužbenog zahtjeva, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

28. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojio žalbu, prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila parničnog postupka, raspravnog načela i tereta dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. ZPP), kao i relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prostornom uređenju. Također, Vrhovni sud je, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, osporenom presudom, kao konačnom odlukom, također primjenom pravila parničnog postupka i relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prostornom uređenju, odbio apelantovu reviziju prihvativši stav Kantonalnog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatrat će da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud obrazložili iz kog razloga smatraju da ponuđeni dokazi apelanta nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva posebno zbog toga što je tuženi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

31. Apelant dalje tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava (ZPP i ZOO) na način kojim se ne ostavlja utisak proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada je apelant imao i kada je koristio zakonom predviđene pravne lijekove u predmetnom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirati uspjehom ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek na način kako to apelant smatra.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-105/18 (UGORSKO GRADNJA SZR, vlasnik Aziz… | Sudska praksa | Aktio