Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/18 (D. S., S. G., D. S., M. G., G. J., P. B., D. N., R. N., M. M., B. P., B. I. i S. P.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2345/18, rješavajući apelacije Danke Sekulića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Danko Sekulić, Slaviša Gojković, Dragan Stanković, Mihajlo Gavrić, Goran Jaćimović, Pero Božić, Dragan Nešković, Radenko Nešković, Milovan Mitrović, Bojan Panić, Boris Ilić, Slaviša Panić, Veljko Božić, Miladin Pantić, Slađan Bilić, Milan Starčević, Slavko Vasić, Dragan Vujić, Nebojša Stjepanović, Milan Vidović, Saša Lukić, Rada Stevanović i Slobodan Marković protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 061806 18 Rsž od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

AP-2345/18 i AP-2348/18

1. Danko Sekulić, Slaviša Gojković, Dragan Stanković, Mihajlo Gavrić, Goran Jaćimović, Pero Božić, Dragan Nešković, Radenko Nešković, Milovan Mitrović, Bojan Panić, Boris Ilić i Slaviša Panić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 061806 18 Rsž od 30. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 061806 17 Rs 2 od 13. decembra 2017. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2345/18. Takođe, istog datuma, protiv istih odluka apelaciju su podnijeli Veljko Božić, Miladin Pantić, Slađan Bilić, Milan Starčević, Slavko Vasić, Dragan Vujić, Nebojša Stjepanović, Milan Vidović, Saša Lukić, Rada Stevanović i Slobodan Marković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2348/18.

Spajanje predmeta

2. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke, donesene u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija br. AP-2345/18 i AP-2348/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2345/18.

3. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je 13. decembra 2017. godine donio Presudu broj 85 0 Rs 061806 17 Rs 2 kojom je obavezao tuženu „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati određena novčana potraživanja proistekla iz radnog odnosa (sve bliže opisano u izreci navedene presude), te je tužena obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima.

4. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je istakao, između ostalog, da je na osnovu odredbi čl. 383., 386. stav 1., 387. u vezi sa članom 391. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužena dužna da apelantima iz apelacije broj AP-2345/18 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.550,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je u nastavku istakao na šta se ti troškovi odnose. Nadalje je istakao, da je tužena apelantima iz apelacije broj AP- 2348/18 dužna naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, takođe ističući na šta se ti troškovi odnose.

5. Osnovni sud je naveo da apelantima, odnosno njihovim punomoćnicima nije priznao nagradu za vrijeme od 16 časova odsustva iz kancelarije, kako je traženo troškovnicima, obzirom da je na osnovu uvida u konkretni spis i spis drugog predmeta (broj 85 0 Rs 061766 17 Rs 2), utvrdio da su punomoćnici apelanata u navedenim predmetima 6. aprila 2017. godine, 5. oktobra 2017. godine i 13. novembra 2017. godine imali pred tim sudom ročišta. Stoga je u konkretnom predmetu, apelantima priznao samo po tri sata, po osnovu odsustva iz kancelarije, a ne i sate koliko je trajalo putovanje na relaciji Banja Luka – Doboj i nazad, jer je u navedenom drugom predmetu priznao odsustvo iz kancelarije u trajanju od 16 sati. Takođe, Osnovni sud je odbio apelante i sa zahtjevom za naknadu korištenja vlastitog vozila u konkretnom predmetu, jer je na osnovu uvida u navedeni drugi spis predmeta utvrdio da su punomoćnici apelanata u gore navedene dane bili prisutni na ročištima u ova dva predmeta, pa im je sud priznao troškove upotrebe vlastitog automobila u navedenom drugom predmetu (85 0 Rs 061766 17 Rs 2).

6. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 061806 18 Rsž od 30. januara 2018. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem djelu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa.

7. U navedenoj presudi, Okružni sud je istakao da je ispitujući žalbene prigovore apelanata, vezano za odbijajući dio troškova postupka, našao da se istim ne dovodi u pitanje odluka prvostepenog suda u tom djelu. Nadalje je istakao, da je prvostepeni sud, u obrazloženju prvostepene presude, dao u svemu jasne razloge koje troškove apelantima nije priznao, pa kada je u pitanju osporavanje presude u tom dijelu da se apelanti upućuju na ta utvrđenja prvostepenog suda, koja kao pravilna u cijelosti prihvata Okružni sud.

Apelacioni navodi

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelanti, u suštini, smatraju da je do povrede navedenih prava došlo proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa. Apelanti su istakli, između ostalog, da iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, odnosno iz Tarifnog broja 9, jasno proizlazi da se nagrada za vrijeme odsustva iz kancelarije odnosi za svaki pojedinačan slučaj, tj. predmet, i da ni u kom slučaju nije određeno da se naknada može dosuditi samo u jednom predmetu, a iz razloga što je u drugom predmetu ista već dosuđena. Takođe, kada je u pitanju naknada troškova za korištenje vlastitog vozila, sud ne može odbiti da dosudi istu u jednom predmetu, iz razloga što je u drugom sudskom predmetu, dosuđena nagrada. Naime, niti jednom odredbom ZPP nije predviđena mogućnost umanjivanja troškova na način kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Apelanti smatraju da njihova prava ne mogu biti uslovljena nekim drugim sudskim predmetom, u kojem ne učestvuju. Pored navedenog, apelanti su istakli da postupajući na navedeni način, sud dovodi u neravnopravan položaj apelante u odnosu na tužioce iz drugog predmeta (kojima su dosuđeni navedeni troškovi), čime oni bivaju diskriminisani, jer Okružni sud postupajući na različit način u istovrsnim okolnostima, vrši proizvoljnu primjenu odgovarajućih odredaba ZPP. Navedenim postupanjem Osnovni i Okružni sud su povrijedili i pravo na pravnu sigurnost apelanata, jer su u istovrsnim pravnim stvarima donosili različite odluke u pogledu zahtjeva za nadoknadu troškova postupka.

Relevantni propisi

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13), u relevantnom djelu glasi:

1. Parnični troškovi Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 396. stav 1.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava, na koja su se pozvali u apelaciji, zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje vezano za troškove predmetnog parničnog postupka, a sa kojim odlučenjem se složio i Okružni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP, pogotovo odredbu člana 387. stav 1. ZPP (koja propisuje, između ostalog, da će sud pri odlučivanju koji će troškovi nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a da će prilikom odlučivanja o tome koji su troškovi bili potrebni, odlučiti ocjenjujući brižljivo sve okolnosti), kao i obrazloženje koje su redovni sudovi dali prilikom određivanja troškova predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente, koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/18 (D. S., S. G., D. S., M. G., G… | Sudska praksa | Aktio