Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1643/17 (Republika Srpska)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Odgovornost države
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1643/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1643/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 073605 16 Rev od 9. februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo RS – sjedište zamjenika Banjaluka kao zakonski zastupnik, podnijela je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 073605 16 Rev od 9. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i punomoćnika tužioca „Almos Alfons Mosel“ GmbH & Co, Handels, Njemačka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužiočev punomoćnik su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 28. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 12. novembra 2009. godine podnio tužbu protiv apelantkinje radi naknade štete u iznosu od 314.096,43 KM, zajedno s kamatama, te troškovima postupka.
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 073605 09 Ps od 30. novembra 2015. godine tužbeni zahtjev je odbijen, uz obavezivanje tužioca na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Na osnovu provedenih dokaza, koje je prvostepeni sud pobrojao na strani 2 obrazloženja (uvidom u materijalne dokaze, te vještačenjem i dopunskim vještačenjem vještaka ekonomske struke), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u bitnom je utvrđeno da je tužilac Osnovnom sudu u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 354.192,27 KM protiv izvršenika firme iz Šamca (precizirane u obrazloženju) i S. M. iz Šamca (u daljnjem tekstu: izvršenici ili pravno lice odnosno fizičko lice), i to pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na bankovnim računima pravnog lica i na pokretnoj i nepokretnoj imovini fizičkog lica zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama na jednosobnom stanu, te pljenidbom automobila, procjenom vrijednosti i njegovom prodajom; da je predloženo izvršenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 21. decembra 2006. godine. Zatim je Okružni privredni sud utvrdio da su rješenjima od 16. februara, odnosno 12. juna 2007. godine odbijeni prigovori odnosno žalbe izvršenika protiv rješenja o izvršenju i da Osnovni sud po donošenja rješenja o izvršenju nije postupio po njemu, odnosno rješenje o izvršenju nije dostavio označenim bankama pravnog lica, niti RUGIP-u radi upisa zabilježbe izvršenja na nepokretnostima fizičkog lica. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je fizičko lice po donošenju rješenja o izvršenju predmetnu nepokretnost (jednosobni stan) založilo u svrhu obezbjeđenja kredita kod banke. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je Osnovni sud, nakon dostavljanja rješenja o izvršenju bankama označenim u rješenju (ukupno pet banaka kojima je rješenje dostavljeno u periodu od 1. do 25. jula 2008. godine), od banaka obaviješten da su računi ugašeni, odnosno da na njima više nema novčanih sredstava. Utvrđeno je i to da se tužilac u spornom periodu od pravnog lica namirio u iznosu od 40.100,84 KM i da je ostalo nenaplaćeno potraživanje u iznosu od 314.096,43 KM. Iz provedenih dokumenata je utvrđeno još da je tužioca 1. septembra 2008. godine obavijestio Osnovni sud da su svi računi pravnog lica blokirani i da na računima više nema novčanih sredstava, ali i to da su, prema podacima iz nalaza i mišljenja vještaka (kojem parnične stranke nisu prigovarale), na računu pravnog lica u momentu donošenja rješenja o izvršenju (24. decembar 2006. godine) pa do dana kada je Osnovni sud dostavio rješenje bankama, na računima postojala novčana sredstva u iznosu od 1.415.370,08 KM.
8. Na osnovu utvrđenih činjenica prvostepeni sud je utvrdio da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj parnici, pri čemu se sud pozvao na odredbe člana 17 Ustava RS i člana 16 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, kako je naveo Osnovni sud, u konkretnom slučaju nema protivpravnosti u postupanju suda kao elementa odštetne odgovornosti, a ni uzročne veze između radnji koje je preduzeo sud i nastale štete jer se nedostatak novčanih sredstava na računima pravnog lica ne može pripisati apelantkinji. Zatim je Osnovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da nije dokazano da je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom izvršnog suda ili sudije koji je postupao u predmetu i da se shodno tome ne radi o nezakonitom i nepravilnom postupanju suda u smislu odredbe člana 172 ZOO. Osnovni sud je shodno navedenom zaključio da nema osnova da se apelantkinji primjenom navedene odredbe ZOO, kao ni primjenom odredbe člana 154 istog zakona, nametne obaveza naknade štete, pri čemu je taj sud imao u vidu da izvršni postupak još nije okončan i da tužilac, prema odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), ima na raspolaganju promjenu sredstva i predmeta izvršenja, te je taj sud imao u vidu i veliki broj predmeta kojima su opterećeni prvostepeni sudovi.
9. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude Viši privredni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 57 0 Ps 073605 16 Pž od 13. maja 2016. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev i apelantkinju obavezao na isplatu naknade štete u iznosu od 314.096,43 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Viši privredni sud je nakon ispitivanja žalbe i prvostepene presude u vezi sa žalbenim prigovorima prihvatio činjenično utvrđenje tog suda i zaključak da je apelantkinja pasivno legitimisana u predmetnoj parnici, ali ne i zaključak da na strani apelantkinje ne postoji odgovornost za štetu koju tužilac potražuje.
11. Obrazlažući svoj stav o apelantkinjinoj odgovornosti Viši privredni sud je naveo da je Osnovni sud rješenje o izvršenju donio 21. decembra 2006. godine koje nakon donošenja nije dostavljeno naznačenim bankama, niti RUGIP-u (vezano za izvršenje na nepokretnostima), niti je to učinjeno nakon što je odlučeno o prigovorima, odnosno žalbama izvršenika, što predstavlja povredu odredaba ZIP-a (član 5, član 12 tačka 5, član 40 tačka 4, član 72 i član 166). Viši privredni sud je dalje naveo da nije sporno da tužilac svoja potraživanja nije ostvario iako je u vrijeme kada je rješenje o izvršenju moralo i trebalo biti dostavljeno bankama pravnog lica na računima postojalo dovoljno novčanih sredstava da se rješenje u cijelosti sprovede, o čemu se vještak finansijske struke detaljno izjasnio u svom nalazu i mišljenju, čije je nalaze i mišljenje u cijelosti prihvatio i prvostepeni sud, iz koga proizlazi da je rješenje o izvršenju bankama pravnog lica dostavljeno protekom roka od skoro dvije godine od dana njegovog donošenja, kada na računima pravnog lica više nije bilo novčanih sredstava.
12. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, apelantkinjin organ je imao zakonsku obavezu da kroz svoju javnu djelatnost sprovede sve zakonom propisane radnje kako bi tužilac u postupku izvršenja naplatio svoje potraživanje. U vezi s tim je još pojašnjeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je tužilac imao izvršnu ispravu koja mu je davala i materijalno-pravno ovlašćenje za vođenje izvršnog postupka, pa je u takvim okolnostima sud bio dužan da dozvoli i sprovede izvršenje u skladu s odredbama ZIP-a i da na taj način omogući tužiocu da realizuje svoje pravo koje je dosuđeno izvršnom ispravom. Jedan od principa izvršnog postupka je hitnost u postupanju, što nije tek puka deklaracija, već imperativ za sud u postupku izvršenja, čiji je konačan cilj naplata potraživanja.
13. Kako apelantkinjin organ nije postupao u smislu člana 5 ZIP-a, niti drugih ranije navedenih odredbi istog zakona, prema ocjeni Višeg privrednog suda, ovakvo nečinjenje može se kvalifikovati kao protivpravna (štetna) radnja. Viši privredni sud je istakao da se zapravo radi o propustima koji su suprotni pravilima zakonitog i profesionalnog postupanja apelantkinjinog organa, odnosno propusta da se rješenje o izvršenju dostavi bankama pravnog lica i RUGIP-u radi zabilježbe izvršenja, a da su te radnje preduzete u vrijeme koje propisuje ZIP (izvršenici su na računima posjedovali novčana sredstva i neopterećenu nepokretnost) tužilac bi mogao uspješno realizovati svoje pravo koje je utvrđeno izvršnom ispravom i do štete ne bi ni došlo. Viši privredni sud je, imajući u vidu sve relevantne dokumente i izjave stranaka, utvrdio da su sve pretpostavke za naknadu štete po principu objektivne odgovornosti iz člana 172 ZOO u konkretnom slučaju ispunjene (postojanje štetne radnje, šteta i uzročna veza između štete i štetne radnje). Visinu štete je utvrdio vještak čijem nalazu parnične stranke nisu prigovarale.
14. Viši privredni sud je još istakao da nije sporno da su sudovi nezavisni i samostalni u svom radu, što podrazumijeva potpunu autonomiju sudija u tumačenju i primjeni pravne norme, kao i to da eventualne greške u presuđenju stranka može otkloniti samo redovnim i vanrednim pravnim lijekovima, a što se ne može podvesti pod pojam nepravilnog i nezakonitog rada sudija. Međutim, kako je naveo Viši privredni sud, u konkretnom slučaju se ne radi o odgovornosti po tom osnovu, već se radi o apelantkinjinoj odgovornosti zbog nepravilnog rada u vidu nečinjenja kao štetnoj radnji koja je u direktnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama, što je posljedično dovelo do nemogućnosti naplate potraživanja po osnovu izvršne isprave. Shodno tome, kada se uzme u obzir da rješenje o izvršenju nije dostavljeno u vrijeme kada su jasno nalagale odredbe ZIP-a, već u vrijeme kada je pravno lice „ispraznilo račune“ i nakon što su nepokretnosti fizičkog lica opterećene stvarnim pravom u korist trećeg lica, jasno je da tužilac nema mogućnosti da svoje potraživanje naplati od izvršenika jer pravno lice više ne postoji, a nepokretnosti fizičkog lica su opterećene hipotekom.
15. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, ovakvo nepostupanje suda predstavlja pravno relevantan razlog koji je onemogućio tužioca da naplati potraživanje, a time je prouzrokovao i nastanak štete, tako da se postojanje uzročne veze između protivpravne radnje i nastale štete ne može dovesti u sumnju. Viši privredni sud je primjenom odredbi člana 229 stav (1) tač. 4) i 5) ZPP odlučio kao u izreci presude.
16. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 073605 16 Rev od 9. februara 2017. godine kojom je reviziju odbio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (naknada štete zbog neefikasnosti izvršnog suda koji je postupao u tužiočevom predmetu na osnovu izvršne isprave), pri čemu je taj sud imao u vidu odredbe člana 17 Ustava RS i člana 172 stav (1) ZOO koje je citirao. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da se nepostupanje izvršnog suda shodno odredbama ZIP-a može kvalifikovati kao nezakonita radnja usljed koje je došlo do nemogućnosti izvršenja, odnosno do predmetne štete. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja, koja odgovara za rad svog organa, u obavezi da nadoknadi zahtijevanu štetu, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da na apelantkinjinoj strani nema protivpravnosti, kao ni navodi o nepostojanju uzročne veze.
17. Prema navodima tužbe, po kojima je tužilac (kao tražilac izvršenje saglasno članu 37 ZIP-a), zatražio utvrđenje imovine izvršenika, izvršenici ne raspolažu drugom imovinom koja može biti predmet izvršenja, a apelantkinja u postupku nije dokazala suprotno. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, prema tužiočevim podacima (koji takođe nisu osporeni), pravno lice sada samo formalno egzistira, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da nije dokazan pokušaj naplate iz druge imovine izvršenika. Stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, bez obzira na to što u predmetnom izvršnom postupku nije doneseno rješenje o obustavljanju postupka (član 63 ZIP-a) drugostepeni sud je pravilno zaključio da više ne postoji mogućnost izvršenja. Iz navedenog, kako je naglasio Vrhovni sud, proizlazi da drugostepeni sud nije pogriješio kada je, saglasno činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku, izveo drugačiji zaključak o apelantkinjinoj odgovornosti od prvostepenog suda. Pri tome, kako je visina pričinjene štete (nenaplaćeni dug u izvršnom postupku) utvrđena na osnovu podataka iz nalaza i mišljenja vještaka kojem stranke nisu prigovorile, drugostepeni sud nije pogriješio kada je tužiočevu žalbu usvojio, te prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se hronološki prezentuje tok postupka i citiraju dijelovi iz osporenih odluka s kojima se apelantkinja ne slaže. Zatim se u iscrpnoj apelaciji ukazuje na pogrešnu primjenu i tumačenje odredbi ZIP-a i ZOO, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Apelantkinja, između ostalog, tvrdi da iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ne proizlazi njena odgovornost za navodnu štetu, a nema ni protivpravnosti kao elementa odštetne odgovornosti, niti postoji uzročna veza između štete i preduzete radnje. Zatim apelantkinja navodi da se njena odgovornost zasniva na pretpostavci uzročnosti, a da su štetu prouzrokovale ugovorne strane koje nisu preduzele sve aktivnosti koje su bile predviđene ugovorom između stranaka, pa se na taj način može uzeti da je šteta navodno nastala, ali isto tako da u tome nema propusta apelantkinje u njenom nadzoru nad radom organa za koji odgovara. Prema apelantkinjinoj ocjeni, u konkretnom slučaju radi se o šteti koja svoj pravni osnov ima u povredi ugovorne obaveze, pa je odgovornost ugovorne strane relevantna, kao i tužiočeva odgovornost za postupanje u obligaciono-pravnom odnosu koji su stranke prethodno zasnovale. U vezi s tim, apelantkinja se pozvala na odredbu člana 454 ZOO. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da postoje razlozi za primjenu člana 177 ZOO jer se pravila o isključenju odgovornosti primjenjuju kada je u pitanju ova vrsta odgovornosti. Apelantkinja tvrdi da tužilac nije dokazao da se pokušao naplatiti iz druge imovine dužnika, što je bilo nužno, te ukazuje da se tužilac u izvršnom postupka ponašao pasivno, a da je tužilac iskazao pasivnost i prije pokretanja izvršnog postupka jer je propustio da svoje interese zaštiti shodno odredbama čl. 280–285 ZOO. Apelantkinja smatra da organ tužene (Osnovni sud) u izvršnom postupku nije postupao suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti, tako da se ne može zaključiti da je postojala volja ili pristanak da se oštete prava i interesi trećeg. Osim toga, apelantkinja tvrdi da tužilac tokom postupka nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada Osnovnog suda, odnosno nije dokazao da je šteta nastala grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada konkretnog sudije odnosno suda.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci i da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se u apelaciji poziva, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Viši privredni sud je u odgovoru, između ostalog, naveo da je u osporenoj presudi detaljno navedeno o kakvim propustima apelantkinjinih organa se radi, koji su se na nesumnjiv način mogli okvalifikovati kao protivpravna štetna radnja jer se radilo o postupanju suprotnom relevantnim odredbama ZIP-a, pri čemu je detaljno obrazloženo kako je trebalo postupiti, a kako je Osnovni sud postupio. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, odluka tog suda istovremeno ima i preventivnu funkciju u smislu da pojača odgovornost nosilaca javnih funkcija i vrati povjerenje građana u pravilno funkcionisanje sudske vlasti.
21. Tužilac se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnuo na sve iznesene apelantkinjine prigovore, ocijenivši ih neosnovanim i proizvoljnim, te paušalnim i nelogičnim. Posebno je ukazano da apelantkinja odgovornost za štetu nastoji da prebaci na tužioca neosnovanim prigovorima da je tužilac trebao da ispituje kreditnu sposobnost pravnog lica kada je vještak finansijske struke utvrdio da je pravno lice bio platežno sposobno sve do avgusta 2008. godine. Tužilac takođe ističe da je nejasno zašto apelantkinja pogrešno interpretira relevantne odredbe ZOO kada zakone mijenja samo Narodna skupština. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. U Ustavu RS relevantne odredbe glase:
Član 17.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
Lice koje je neopravdano osuđeno ili nezakonito i bez osnova lišeno slobode, ima pravo na rehabilitaciju, naknadu štete, javno izvinjenje i druga zakonom utvrđena prava.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima RS („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
24. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (1) Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 12. stav (5) Pravni lijekovi (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje sprovodi naplatom sa transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja kao i drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru.
Dostavljanje rješenja o izvršenju Član 40. stav (4) (4) Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i izvršenikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu izvršenika dostavlja se i banci.
Zabilježba izvršenja Član 72. st. (1) i (2) (1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
Prinudno izvršenje Član 166. st. (1), (2), (3), (4) i (5) (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja ili njegovog punomoćnika, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja ili njegovom punomoćniku u gotovom novcu.
(3) Izvršenje na novčanom potraživanju, koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro-računu, deviznom i drugim računima kod banke izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku, određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja ili njegovom punomoćniku nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. To rješenje ima dejstvo rješenja o izvršenju kojim su određeni zapljena novčanog potraživanja i prenos radi naplate.
(4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu, te broj računa tražioca izvršenja ili njegovog punomoćnika na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.
(5) Sud će rješenjem o izvršenju obavezati banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na računu izvršenika ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenog rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za period od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora da sadrži svaku transakciju na računu, uključujući podizanje gotovine, uplate na račun i isplate sa računa, unutar bankarske i međubankarske prenose. Podaci koji se dostavljaju a koji se odnose na međubankarske prenose moraju sadržavati, između ostalog, ime primaoca i broj računa u odredišnoj banci.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 073605 16 Rev od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zakonski zastupnik je primio 3. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
30. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na prava iz Evropske konvencije, a imajući u vidu da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom prekršena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Apelantkinja smatra da joj je osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
34. Prije ispitivanja apelacionih prigovora Ustavni sud ima potrebu da podsjeti da je odredbom člana 5 stav (1) ZIP-a kao osnovni princip izvršnog postupka propisan „princip hitnosti“. Navedeni princip se u izvršnom postupku ogleda kroz propisivanje kraćih rokova za preduzimanje pojedinih izvršnih radnji bilo od stranaka ili suda. U suštini, radi se o zahtjevu iskazanom u principima ekonomičnosti i efikasnosti izvršnog postupka, te blagovremenosti pružanja pravne zaštite tražiocu izvršenja, te je u dosadašnjoj pravnoj teoriji isticano da je hitnost postupanja primarno interes tražioca izvršenja, indirektno i izvršenika, jer se smanjuju troškovi i brzo otklanja neizvjesnost u pravnoj poziciji subjekata.
35. Na navedeni princip Ustavni sud je ukazivao u svojim odlukama u kojima je naglašavao da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno, kako je to propisano odredbom člana 5 ZIP-a (vidi Ustavni sud, AP 5668/14 od 14. maja 2015. godine, stav 26, AP 5401/14 od 24. aprila 2015. godine, stav 24, AP 5156/14 od 17. marta 2015. godine, stav 23, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što izvršni postupak nije okončan u razumnom roku.
36. Ustavni sud, takođe, podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće obavezu javnoj vlasti da se postara da sudski postupak bude ekspeditivan posebno kada je u pitanju izvršni postupak u kojem, zbog sam njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, presuda od 15. februara 2007. godine, stav 26, aplikacija broj 9505/03). U suprotnom se postavlja i pitanje povrede prava na imovinu tražioca izvršenja zbog nemogućnosti da se realizuju potraživanja koja su predmet izvršenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivost i meritumu broj AP 4209/10 od 28. marta 2014. godine, stav 61, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Polazeći od značaja izvršnog postupka i navedene prakse Ustavnog suda, ali i Evropskog suda (utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje u situaciji kada izvršni postupak nije okončan u razumnom roku), Ustavni sud zapaža da predmetni slučaj pokreće pitanje apelantkinjine odgovornosti u smislu člana 17 Ustava RS i relevantnih odredbi ZOO (vidi Relevantne propise) zbog propusta njenog organa (Osnovni sud) da u izvršnom postupku postupi u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a poštujući princip hitnosti. Ustavni sud zapaža da Viši privredni sud i Vrhovni sud nisu imali dilemu da apelantkinja u konkretnom slučaju snosi odgovornost za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, a navedeni sudovi su, između ostalog, pošli od odredbe člana 172 stav (1) ZOO, shodno kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, što upućuje na zaključak da voljni elemenat nije potrebno dokazivati. Naime, iz odredbe člana 172 stav (1) ZOO (vidi Relevantne propise) vidljivo je da navedeni član ne propisuje postojanje voljnog elementa kao uslova za naknadu štete koju organ pravnog lica pričini licima u vršenju ili u vezi s vršenjem funkcije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivost i meritumu broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine, tačka 40, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Shodno tome, za postojanje odgovornosti pravnog lica iz člana 172 stav (1) ZOO potrebno je utvrditi postojanje štetne radnje (činjenje ili propuštanje) organa pravnog lica, postojanje štete za treće lice i postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo ovakav pristup imali su Viši privredni sud i Vrhovni sud koji su donijeli odluke koje apelantkinja osporava predmetnom apelacijom.
38. Ustavni sud zapaža da su tokom postupka na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze i vještačenjem i dopunom vještačenja po vještaku finansijske struke) rasvijetljene relevantne okolnosti bitne za odlučenje, i to vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, kao i vrijeme kada su donesena rješenja po pravnim lijekovima od strane redovnih sudova, zatim vrijeme dostavljanja rješenja o izvršenju bankama i RUGIP-u, te finansijsko stanje na bankovnim računima pravnog lica u momentu donošenja rješenja o izvršenju do dostavljanja rješenja bankama, kao i stanje na nepokretnostima pravnog lica u RUGIP-u, okolnost da pravno lice više ne egzistira i da više ne postoji imovina podobna za izvršenje (nemogućnost izvršenja). Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o tužiočevoj žalbi, za razliku od prvostepenog suda, utvrdio da su se u činjeničnim okolnostima konkretnog predmeta ispunile sve zakonom propisane pretpostavke za apelantkinjinu odgovornost u smislu člana 172 stav (1) ZOO jer je tužilac dokazao osnov svog potraživanja – postojanje štete u smislu člana 155 ZOO, protivpravnu radnju koja se ogleda u nepostupanju Osnovnog suda po odredbama ZIP-a, te uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete koju tužilac potražuje, a o čemu se Viši privredni sud detaljno izjasnio u obrazloženju osporene odluke (vidi tač. 12–15 ove odluke).
39. Ustavni sud zapaža da je takav stav Višeg privrednog suda u cijelosti podržao Vrhovni sud ispitujući apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Dakle, u okolnostima kada je Vrhovni sud detaljno ispitao apelantkinjine revizione prigovore (primjena prava), koji se ne razlikuju od prigovora iznesenih u apelaciji, za koje je Vrhovni sud utvrdio da nisu osnovani, Ustavnom sudu u takvim okolnostima ne ostaje prostor da u okviru svoje nadležnosti (vid tač. 32 i 33) izvede drugačiji zaključak. Navedeno tim prije što apelantkinja, osim iskazanog nezadovoljstva osporenim odlukama, suštinski nije ponudila relevantnu argumentaciju kojom bi dovela u sumnju obrazloženje redovnih sudova iz osporenih odluka.
40. Konačno, Ustavni sud podsjeća da odlučenje Vrhovnog suda i Višeg privrednog suda upravo korespondira s praksom Ustavnog suda zauzetom u predmetu broj AP 4209/10 (op. cit. AP 4209/10, st. 55–64). Ustavni sud podsjeća da je spomenuti predmet pokretao gotovo identično činjenično i pravo pitanje (naknada štete koja je nastala zbog neefikasnog i nezakonitog vođenja izvršnog postupka u situaciji kada je izvršni sud nakon proteka od deset mjeseci dostavio rješenje o izvršenje nadležnoj banci kada izvršenik na svojim transakcijskim računima nije imao dovoljno sredstava kojima bi apelant namirio svoje potraživanje po osnovu vjerodostojne isprave-mjenice). Ustavni sud je u navedenom predmetu, takođe, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje jer je u relevantnim okolnostima tog konkretnog slučaja utvrđeno da obrazloženja osporenih presuda kojima je odbijen zahtjev za naknadu potraživane štete ukazuju na proizvoljnost u primjeni prava.
41. Imajući u vidu sopstvenu praksu, te značaj izvršnog postupka (vidi tač. 34 i 35 ove odluke), kao i odgovor Višeg privrednog suda na apelaciju, iz koga proizlazi da odluka tog suda ima i preventivnu funkciju u smislu pojačavanja odgovornosti pravosudnih organa, te relevantne okolnosti koje su pratile konkretni slučaj, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su apelacioni prigovori o proizvoljnoj primjeni prava u okolnostima konkretnog slučaja opravdani.
42. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku kojom je u cijelosti podržan stav Višeg privrednog suda, ne uočava proizvoljnost u primjeni prava, pa zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
43. Apelantkinja se poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ga posebno ne obrazlaže već ga vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno za navodnu proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Viši privredni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je štetnom radnjom Osnovnog suda, odnosno nepostupanjem Osnovnog suda u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a i principom hitnosti, u smislu člana 5 stav (1) ZIP-a, nastala šteta tužiocu za koju, u smislu člana 17 Ustava RS odgovara apelantkinja po principu objektivne odgovornosti jer su tokom postupka rasvijetljene sve okolnosti koje su ukazale da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i štetne radnje, a takav pravni stav je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud koji je apelantkinjine revizione prigovore o proizvoljnoj primjeni člana 172 stav (1) ZOO ocijenio neosnovanim, uz relevantno obrazloženje da saglasno odredbi člana 172 stav 1 ZOO pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija i da u takvim okolnostima voljni elemenat nije potrebno dokazivati, pri čemu dato obrazloženje Vrhovnog suda korespondira s praksom na koju je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević