Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/19 (Z. C.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1391/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1391/19, rješavajući apelaciju Zlatka Crvenkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatko Crvenković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 296410 17 Kž od 24. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Crvenković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Isabegović advokat iz Tuzle, podnio je 28. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 296410 17 Kž od 24. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, te je osuđen kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci u koju će se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 31. januara 2017. godine do 20. februara 2017.godine. Također, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (bliže označenih u izreci prvostepene odluke) koji će se predati Policijskoj upravi Tuzla na uništenje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je u toku dokaznog postupka ukazivao da ne postoje dokazi da materija pronađena kod apelanta sadrži psihoaktivne supstance, da je u završnoj riječi ukazivao da je od apelanta oduzeta materija koja je nakon oduzimanja bila predmet vještačenja, te da kantonalni tužitelj o otvaranju privremeno oduzetih predmeta nije obavijestio osobu od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. Naime, Kantonalni sud je naveo da se apelant još na ročištu za izjašnjenje o krivnji, u prisustvu svog branioca, izjasnio da je kriv za krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret. Kantonalni sud je naveo da je apelant, u prisustvu svog branioca, na ročištu za razmatranje izjave o priznanju krivnje potvrdio ovakvo svoje izjašnjenje, da je naveo da je ovo priznanje dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, da je upoznat sa svim dokazima koji potvrđuju navode optužnice i da nema nikakvih prigovora na te dokaze, te da nakon potvrđivanja optužnice nije ulagao ni prethodne prigovore na optužnicu, kojima se može osporavati zakonitost dokaza (član 248. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH). Također, Kantonalni sud je naveo da su apelant i njegov branilac na ročištu za izricanje krivičnopravne sankcije ponovili da nemaju prigovora na provedene dokaze. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant ne može s uspjehom tek u žalbi ukazivati na navodnu nezakonitost pojedinih dokaza zbog čega se na njima na može zasnivati presuda, s obzirom da je prekludiran s pravom iznošenja ovakvih procesnih prigovora tek u ovom stadiju krivičnog postupka, jer bi, u suprotnom, to predstavljalo zloupotrebu procesnih prava koja mu po zakonu pripadaju, zato što prvostepeni sud nije mogao biti u prilici da o istima odlučuje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno procesno pravo, budući da „sud amnestira postupajućeg tužitelja i sudije obaveze da u cijelom toku postupka vode računa o zakonitosti dokaza…“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević