Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/18 (N.S.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-132/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. studenog 2019. godine, u predmetu broj AP 132/18, rješavajući apelaciju N.S., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. listopada 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je 6. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. listopada 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 024461 11 P od 14. prosinca 2015. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja među kojima je bio i apelant te je utvrđeno da su ništave odluke V skupštine tuženog „Bazna hemija“ d.d. Vitkovići

– Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) donesene 22. rujna 2012. godine detaljnije navedene u izreci presude (točka I). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrde ništavim devet odluka detaljnije navedenih u izreci presude koje su donesene na V skupštini tuženog od 22. rujna 2012. godine (točka II) , kao i tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženi obveže da im na ime kumulativne štete na imovini dioničara isplati ukupan iznos od 3.820.324,76 KM, i to za apelanta iznos od 110.478,76 KM te su tuženi obvezani da tuženom nadoknade troškove postupka (točka III). Također, navedenom presudom odbačeni su tužbeni zahtjevi za utvrđenje prava tužiteljima na prestanak rada društva ili likvidaciju (točke IV i V) te za utvrđivanje ništavim kupoprodajnih ugovora (točka VI) koji su detaljnije označeni u izreci presude, a u točki VII odbačena je izjava tužitelja E.S.1 i E.S.2 o povlačenju tužbe.

3. U pogledu tužbenog zahtjeva za naknadu štete (stavak III izreke presude), prvostupanjski sud je istakao da se na temelju provedenog vještačenja može utvrditi da je tuženi posjedovao imovinu koja je procijenjena u postupku privatizacije na iznos od 47.357.700 KM, te da je apelant bio vlasnik 1152 dionica sa učešćem u temeljnom kapitalu od 0,2433%. Iz podataka Registra vrijednosnih papira u FBIH može se zaključiti da je vrijednost dionice prema podacima Registra nepromijenjena sa navedenim datumom i iznosi 100,00 KM. Na temelju provedenog postupka vještačenja te pismenih dokaza u spisu može se utvrditi da tuženi od perioda registracije u obliku dioničarskog društva, nije vršio poslovne aktivnosti iz registrirane djelatnosti. Prema nalazu vještaka, društvu i dioničarima je pričinjena šteta padom vrijednosti dionica koje su sa 100 KM pale na iznos od 4,0983 KM, a koju tvrdnju vještak zasniva na činjenici da je prema bilanci stanja društva na dan 30. lipnja 2014. godine temeljni kapital društva iznosio 1,940.879 KM.

4. Zatim, Općinski sud je citirao čl. 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te je istakao da je na tužiteljima bio teret dokazivanja kako štete, tako i njene visine, radnje koja je u direktno uzročno posljedičnoj vezi sa štetom, te odgovornost tuženog kao štetnika. Šteta nastala na strani tužitelja, prema navodima tužitelja, predstavlja razliku između vrijednosti dionica tužitelja od 100 KM po dionici, na dan stjecanja svojstva dioničara i prema podacima Registra vrijednosnih papira u FBIH i vrijednosti dionica utvrđenih od strane vještaka financijske struke u visini od 4,098 KM po dionici, obračunom izvršenim na temelju podataka iz bilance stanja tužene na dan 30. lipnja 2013.godine. U svezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da temelju predloženih i provedenih dokaza, nije na nesumnjiv način utvrđena vrijednost dionica na dan procjene štete, na kojoj činjenici tužitelji zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, kao ni svojstvo dioničara. Ovo stoga što dionice predstavljaju vrijednosne papire (dematerijalizirane, nedjeljive i glase na ime) koji podliježu registraciji shodno odredbama Zakona o vrijednosnim papirima, a njihov imatelj to svojstvo dokazuje izvodom sa liste dioničara. Imajući u vidu odredbe članka 127. st. 2. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD), te činjenicu da sudu nisu predočeni dokazi registra vrijednosnih papira na okolnost vrijednosti dionice na dan procjene štete, a iz nalaza vještaka se da zaključiti da je obračun izvršen na temelju podataka iz bilance stanja tužene, sud nije mogao prihvatiti kao utvrđenu i točnu činjenicu o vrijednosti dionice od 4,098 KM, koji iznos je upotrijebljen u obračunu štete. Prema tome, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao dokazanu činjenicu visine štete pričinjene tužiteljima, a na temelju obračuna razlike između vrijednosti dionica tužitelja na dan 28. ožujka 2003. godine i dana 30. lipnja 2013.godine, danog od strane vještaka financijske struke.

5. U svezi sa navodom tužitelja da za štetu koju su pretrpjeli odgovara tuženi čiji organi su nezakonitim radom doveli do prodaje imovine tuženog, koja je svojom vrijednošću činila temeljni kapital društva, koji je bio predmet privatizacije u postupku javnog upisa dionica, Općinski sud je naveo da prema odredbama članka 5. ZPD, društvo odgovara za svoje obveze cjelokupnom svojom imovinom. Međutim, tužitelji navedeni iznos ne potražuju temeljem poslovnog odnosa sa statusom dužnika na strani tuženog, čime bi postojala obveza tuženog na isplatu temeljem odredbi 262. ZOO u svezi sa odredbama članka 5. ZPD, već temeljem smanjenja kapitala društva, smanjenjem nominalne vrijednosti dionica. Odredbama članka 170. do 185. ZPD reguliran je postupak i metode smanjenja temeljnog kapitala dioničarskog društva. Prema navedenim odredbama smanjenjem kapitala, smanjenjem nominalne vrijednosti dionica, nije predviđena nikakva obveza društva u smislu naknade iz imovine društva dioničarima. U tim odredbama ZPD predviđa obvezu društva na isplatu novčanog iznosa u slučaju smanjenja kapitala metodom povlačenja dionica, koje se provodi u postupku shodno odredbama članka 178.do 184. ZPD. Na temelju predloženih i provedenih dokaza u toku postupka nije utvrđeno da je smanjenje kapitala vršeno uz primjenu metoda povlačenja dionica, u okviru kojeg je moglo doći do obveze tuženog na novčanu naknadu dioničarima osnovom smanjenja temeljnog kapitala. Također, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbi članka 172. ZOO kojim je propisana odgovornost pravne osobe za štetu koju pričine njegovi organi trećoj osobi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, obzirom da se tužitelji kao vlasnici dionica shodno odredbama članka

240. ZPD, koji čine Skupštinu društva kao organ sa najvećim ovlaštenjima, po ocjeni suda se ne mogu smatrati trećom osobom shodno odredbama članka 172. ZOO. Prema tome, Općinski sud je naveo da tužitelji tijekom postupka nisu predloženim ni provedenim dokazima dokazali činjenicu visine štete, te odgovornosti tuženog za štetu, iz kojih razloga je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), a u vezi čl. 7. i

123. ZPP, odlučeno kao u izreci presude. Naposljetku, Općinski sud je istakao da smatra potrebnim naglasiti da provedeni dokazi, a naročito postupak provedenog vještačenja upućuju na zaključak o mogućnosti nastanka štete tuženom, kao posljedici upravljanja društvom na način kako je to utvrđeno u tijeku postupka vještačenja. Međutim, na temelju provedenih dokaza se ne može utvrditi obim štete obzirom da se dokazivanje štete u tijeku postupka zasnivalo na utvrđivanju činjenice umanjenja nominalne vrijednosti dionica, koji osnov sud nije mogao prihvatiti.

6. Presudom Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 024461 16 Gž 5 od 24. ožujka 2016. godine žalbe tužitelja su odbijene kao neutemeljene i potvrđena je prvostupanjska presuda.

7. U pogledu navoda tužitelja kojima su osporavali odluku prvostupanjskog suda iz točke III izreke presude, Kantonalni sud je naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u suštini zahtjev za naknadu štete nastale zbog povrede u postupanju Nadzornog odbora i Uprave iz odnosa što ga imaju sa društvom u propuštanju obveze da djeluju i postupaju u interesu društva i dioničara, a što je sve za posljedicu imalo negativno poslovanje i umanjene vrijednosti dionice. Tužitelji iz odgovornosti članova uprave nalaze osnov za zahtjev za obeštećenje. Međutim, postupak dokazivanja štete kroz umanjenu vrijednost dionica, bez obzira kako to tužitelji nastoje prikazati, podrazumijevao bi prije svega dokazivanje vrijednosti dionica, a kada se govori o vrijednosti dionica, mora se imati na umu tri vrijednosti: nominalna, tržišna i knjigovodstvena. Tužitelji u tužbi, kroz postupak i u žalbi podvlače nominalnu vrijednost, što je vrijednost naznačena na samoj dionici i ona označava knjigovodstvenu vrijednost dionice u trenutku njenog izdavanja. Prema toj vrijednosti (100 KM) utvrđeni su i udjeli pojedinih tužitelja i svakako broj glasova koji imaju. Od dana stjecanja svojstva dioničara 28. ožujka 2003. godine, tuženi egzistira i društvo je poslovalo a kako tuženi i nalaz vještaka podvlači, to poslovanje je bilo negativno, a sa poslovanjem društva pojavljuje se svakako nova vrijednost dionice. Tržišna vrijednost je sasvim neka druga vrijednost. To je vrijednost dionice ostvarena kupoprodajom na tržištu vrijednosnih papira, to je vrijednost po kojoj se dionica može kupiti ili prodati i ona se najčešće razlikuje od nominalne. Dionica se kupuje ili prodaje iznad ili ispod nominalne vrijednosti. Tako se tržišna vrijednost određuje odnosom ponude i potražnje, ne utvrđuje se jednom zauvijek već se svakodnevno mijenja a na njenu vrijednost utječu razni uzroci. Prije svega tržišnu vrijednost određuje sadašnje poslovanje dioničkog društva, očekivano buduće poslovanje, opće stanje u gospodarstvu a posebno u grani gospodarstva društva i slično. Vrijednost dionica koju je izračunao vještak jeste iskazana knjigovodstvena vrijednost izračunata iz poslovnih knjiga sve prema bilanci stanja tuženog na dan 30. lipnja 2014. godine. To je samo informacija koja može, a i ne mora biti od značaja za tržišnu vrijednost. Opredjeljujući svoj zahtjev u ovom dijelu, tužitelji su zahtijevanu štetu iskazali kroz pad vrijednosti dionica prema nalazu vještaka, a ova zahtijevana šteta nastala smanjenjem vrijednosti dionica jeste refleksna šteta, koja se na dioničara odražava kao posljedica štete pričinjene društvu smanjenjem kapitalne vrijednosti društva, što sve opet utječe na vrijednost dionice. Kantonalni sud je dalje istakao da su tužitelji kroz cijeli postupak navodili i provodili dokaze o nezakonitom postupanju uprave društva. Međutim, tužitelji kao dioničari ne mogu uspjeti u parnici za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti dionica ni kada navode da štetu trpe zbog povrede prava i obveze vođenja poslova društva s pažnjom urednog i savjesnog privrednika. U svakom slučaju oštećeno je društvo a time i njegovi povjeritelji, što svakako tužitelji kao dioničari to nisu. Uostalom, ne može se preći preko činjenice da se dionicama vrijednost može i smanjiti, pa stoga ulagač koji ih kupuje mora biti svjestan rizika profitabilnosti poduzeća, da razvoj cijene dionica ne zavisi isključivo o samom društvu već i od drugih naprijed navedenih činjenica. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i prepoznao sadržaj zahtjeva tužitelja kao i primjenu pravila o teretu dokazivanja vezano za pretrpljenu štetu i njenu visinu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 024461 16 Rev 3 od 24. listopada 2017. godine odbijene su revizije tužitelja.

9. Vrhovni sud je naveo je drugostupanjski sud rješavajući o žalbama tužitelja pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelji zasnivaju tužbeni zahtjev. Uvjerenje o neutemeljenosti žalbenih prigovora drugostupanjski sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud. U pogledu revizijskih navoda da nije izvršena pravilna ocjena dokaza, a da je ona pravilno izvršena sud bi utvrdio da tuženi nije poslovao niti jedan dan, tj. nije ni bio na tržištu, te da se ne može govoriti o postojanju tržišne vrijednosti dionica takvog društva čija imovina je nestala u vrijeme provedenog vještačenja, jer tužitelji iznošenjem navedenih revizijskih tvrdnji iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kog razloga se revizija ne može izjaviti. Vrhovni sud je također naveo da su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenih činjenica kojima je vezan i taj sud, izveli pravilan zaključak o neutemeljenosti tužbenih zahtjeva, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava.

Apelacijski navodi

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da u konkretnom predmetu tražio transparentnost cijena prodanih nekretnina koje su bile imovina tužene na koje ima pravo kao dioničar, zbog čega traži 0,2450% od prodajne cijene imovine i kapitala. U svezi sa time, apelant ističe da je u konkretnom predmetu na okolnost nastanka štete provedeno vještačenje nalazom i mišljenjem stalnog vještaka za financije i tržišne odnose R.S., kojim je utvrđeno da su direktor i nadzorni odbor poduzimali nezakonite radnje, jer su odustali od planirane proizvodnje kemijskog programa i distribucije, te da su formirali d.o.o. „Janjina“ Goražde, te da su nezakonito prodavali opremu i imovinu tuženog.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su se redoviti sudovi u predmetnom postupku, pored ostalog, bavili odlučivanjem o tužbenom zahtjevu kojim su tužitelji, među kojima je apelant, zahtijevali naknadu štete nastale zbog povrede u postupanju Nadzornog odbora i Uprave iz odnosa što ga imaju sa društvom u propuštanju obveze da djeluju i postupaju u interesu društva i dioničara, a što je sve za posljedicu imalo negativno poslovanje i umanjene vrijednosti dionice. Iz obrazloženja odluka redovitih sudova proizlazi da su redoviti sudovi odbijajući tužbeni zahtjev u tom dijelu, detaljno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka financijske struke na koji se apelant poziva u apelaciji, te da su polazeći od odredaba čl. 154., 172. i 262. ZOO te čl. 5.,127. i 170 do 185. ZPD, na kojima je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev, naveli jasno obrazloženje koje u bilo kojem segmentu ne djeluje proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacijskim navodima, osim nezadovoljstva navedenom odlukom u tom dijelu, ne navodi bilo što čime bi doveo u pitanje jasno obrazložene zaključke redovitih sudova koje osporava u apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/18 (N.S.) | Sudska praksa | Aktio