Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/18 (S. V. i S. D.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 431/18, rješavajući apelaciju Sulje Vukovića i Senahida Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sulje Vukovića i Senahida Djedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Suljo Vuković i Senahid Djedović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Gradačca, koje zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine. Apelanti su, također, u apelaciji podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 431/18 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine apelanti i saoptuženi Denis Bešić i Mirko Marchetto (u daljnjem tekstu: saoptuženi) su proglašeni krivim zbog krivičnog djela otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom prvoapelant i saoptuženi su proglašeni krivim i zbog krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH za koje su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, te je prvoapelant proglašen krivim i zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca. Općinski sud je primjenom člana 54. st. 1. i 2. KZFBiH prvoapelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, a drugoapelantu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

7. Naime, apelanti su proglašeni krivim jer su „26. oktobra 201l. godine […], u namjeri da oštećenog Nihada Ahmića (u daljnjem tekstu: oštećeni Ahmić) prisile da prizna da je napravio manjak u poslovanju firme, po prethodnom dogovoru i zajedno oko 22.30 sati u krugu firme 'Inos' d.o.o Busovača (u daljnjem tekstu: 'Inos') sačekali oštećenog Ahmića, nakon čega su ga sva četverica zajedno uvela u jednu od prostorija navedene firme u kojoj mu je prvoapelant oduzeo mobilni telefon, ključeve od automobila i novčanik, dok su saoptuženi i drugoapelant to posmatrali i pazili da oštećeni Ahmić ne pobjegne iz te prostorije, a zatim ga je prvoapelant počeo vrijeđati psujući mu majku, djecu, roditelje i suprugu i pljuvati mu u lice tražeći od njega da prizna da je pronevjerio novac nakon čega su prvoapelant i saoptuženi počeli tući oštećenog Ahmića i zadali mu više udaraca rukama i različitim tvrdim predmetima i na taj način nanijeli mu lake tjelesne ozljede […], dok je drugoapelant sve to posmatrao, pazeći da oštećeni Ahmić ne pobjegne iz prostorije, da bi u jednom trenutku, dok je prvoapelant zadavao udarce oštećenom Ahmiću, Mirko Marchetto rekao prvoapelantu: 'Ne udaraj ga ovdje u kancelariji, bit će puno krvi, bolje da ga stavimo u gepek, te ćemo ga ubiti u šumi i zakopati', a zatim su apelanti i saoptuženi zajedno napustili tu prostoriju i u njoj oštećenog Ahmića protivpravno zatvorili, te ga tu držali protivpravno zatvorenim i tako ga natjerali da potpiše izjavu u kojoj se obavezuje da će sarađivati sa advokatom Midhatom Kočom, nakon čega su oko 6.47 sati 27. oktobra 2011. godine saoptuženi pustili na slobodu oštećenog Ahmića kada su u firmu 'Inos' došli i drugi zaposlenici“ (tačka 1. izreke presude). Osim toga, prvoapelant je proglašen krivim što je „28. oktobra 201l. godine u krugu firme 'Inos' […] ugrozio sigurnost Kermo Munevera ozbiljnom prijetnjom da će mu napasti na život i tijelo na način što je zagrlio oštećenog Kermo Munevera, pa kada mu je Kermo Munever rekao da skine ruke sa njega, uputio mu je prijetnju: 'Neću ja stavljati ruke na tebe, biće drugi ljudi koji će to raditi', a zatim se obratio osobi neutvrđenog identiteta koja je bila u njegovoj pratnji i rekao mu: 'Vidi kako ima lijepu glavu, jesi li mu dobro zapamtio facu' i na taj način uznemirio oštećenog Kermo Munevera zbog čega je predmetnu prijetnju prijavio službenicima PS Busovača“.

8. Općinski sud je naveo da je, nakon okončanog dokaznog postupka, u smislu člana 296. stav

2. ZKPFBiH, analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, doveo ih u međusobnu vezu, te je ocjenjujući sve navode i dokaze odbrane našao dokazanim da su apelanti i saoptuženi počinili radnje krivičnih djela za koje ih je i osudio. Naime, utvrđujući odgovornost optuženih za krivično djelo otmica iz člana 180. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH, Općinski sud je pošao od dispozicije tog krivičnog djela koju je citirao, te je istakao da je to kompleksno krivično djelo i da je upravljeno protiv slobode kretanja radnjama izvršenja koje se sastoje od otmice nekog lica koje obuhvataju različite radnje kojima se oduzima sloboda kretanja i odlučivanje o otetom licu. Najčešće se radi o prinudnom dovođenju, ali radnja izvršenja je moguća i zadržavanjem lica na mjestu na kojem se već nalazi. Djelo je dovršeno izvršenjem otmice bez obzira na to da li je ostvaren njen cilj, koji je u ovom slučaju i ostvaren, jer je oštećeni nakon izvršene prisile potpisao izjavu. Istaknuto je da se ovo krivično djelo može izvršiti samo sa direktnim umišljajem, a teži oblik ovog krivičnog djela naveden je u stavu 2. istog člana KZFBiH. Dalje, Općinski sud je naveo da se krivično djelo lake tjelesne povrede sastoji od nanošenja povrede određenom licu, a pojam lake tjelesne povrede nije tačno određen, ali se smatra da se radi o takvoj povredi pri kojoj život povrijeđenog nije doveden u stanje opasnosti, niti trajno oslabljen dio tijela, niti izazvana nesposobnost za rad, što znači da se radi o ogrebotinama, krvnim podlivima i manjim posjekotinama. Općinski sud je naveo da se i ovo krivično djelo može izvršiti samo s umišljajem direktnim ili eventualnim.

9. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor branitelja da se u ovom slučaju ne radi o saučesništvu, tj. saizvršilaštvu, jer su se sva četverica optuženih nalazila u prostoriji u kojoj se nalazio i oštećeni Ahmić, kojem je mimo njegove volje onemogućeno slobodno kretanje, koji je prisiljavan da potpiše izvjesni papir. Sva četverica optuženih za krivično djelo otmica su učestvovala u radnji činjenja, bez obzira na to da li su to djelo htjeli kao svoje ili tuđe. Niko od njih nije preduzimao nikakve aktivnosti kako bi se oštećeni Ahmić oslobodio, tj. niko nije preduzeo nikakve radnje da mu se omogući slobodno kretanje u skladu sa njegovom voljom, pa čak ni drugoapelant koji je, prema izjavi oštećenog, sve to posmatrao i koji ga nije udarao. Uzimajući u obzir subjektivni element za postojanje saučesništva, tj. saizvršilaštva, prema mišljenju Općinskog suda, nužno je da postoji svijest o njihovoj zajedničkoj djelatnosti na prouzrokovanju zabranjene posljedice. Nije bitno da li oni djelo hoće kao svoje ili tuđe, tj. kako Denis Bešić i drugoapelant ističu da su se tu slučajno našli, već da posjeduju svijest da su oni svojim zajedničkim djelovanjem prouzrokovali zabranjenu posljedicu.

10. Da su kritične prilike apelanti i saoptuženi protivpravno zatvorili oštećenog Ahmića, te da su ga držali zatvorenog s namjerom da prizna da je napravio manjak u poslovanju firme „Inos“, odnosno da prizna da je pronevjerio novac u firmi, proizlazi iz izjave oštećenog Ahmića, koja je u presudi detaljno interpretirana. Navedeno je da je oštećeni iskazao da ga drugoapelant nije tukao, ali da je on bio zajedno sa njima. Općinski sud je u potpunosti prihvatio iskaz oštećenog Ahmića, koji je jasno opisao događaj koji se dešavao kritičnog dana, pogotovo što je on potvrđen i iskazima ostalih saslušanih svjedoka, koji su, također, interpretirani u presudi (A.A., N.K., M.K., J.A., M.Ć. i supruge oštećenog Ahmića). Navedeno je da su saslušani kao svjedoci i policijski službenici M.V. i Z.S., koji su izjavili da su u jutarnjim satima upućeni u firmu „Inos“ radi spornog događaja u vezi sa oštećenim Ahmićem.

11. Općinski sud je naveo da su iskazi svih svjedoka u svim bitnim detaljima međusobno podudarni bez znatnih odstupanja ili protivrječnosti i da svaki od tih iskaza sadrži niz pojedinosti i opise koji čine jednu logičnu cjelinu, te da su u potpunosti saglasni sa izjavom oštećenog Ahmića, materijalnom dokumentacijom koju je uložilo Tužilaštvo, a posebno sa izjavom, tj. papirom formata A4 na kojem stoji sadržaj napisan hemijskom olovkom od 27. oktobra 2011. godine ovjeren pečatom firme „Inos“, te potpisan od oštećenog Ahmića i sve četverice optuženih. Također, zaključak da oštećeni govori istinu, da je kritičnog dana zadobio povrede, Općinski sud je utvrdio i na osnovu iskaza i nalaza vještaka sudskomedicinske struke, koji je vještačio povrede koje je zadobio oštećeni i koji je na glavnom pretresu iznio svoj zaključak da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, a koji iskaz je sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz smatrajući da je dat stručno, objektivno i po svim pravilima struke. Da je oštećeni zadobio povrede kritičkog dana, vidljivo je i iz fotodokumentacije, tj. na osnovu tri fotografije na kojima se vidi oštećeni sa vidnim tjelesnim povredama nanesenim po cijelom tijelu, a posebno na osnovu krvnih podliva koji se nalaze na gornjem dijeli obiju natkoljenica.

12. Dakle, kako je Općinski sud naveo, na osnovu svega iznesenog, sud smatra utvrđenim da su apelanti i saoptuženi kao saizvršioci počinili krivičnopravne radnje opisane u dijelu tačke 1. izreke presude. Do ovakvog zaključka sud je došao analizirajući dokaze koji ukazuju na drugačiji slijed događaja od onoga kakvim ga žele prikazati optuženi i ničim ne dovode u sumnju zaključke suda do kojih je došao. Za drugačiju ocjenu na šta su ukazivali optuženi nije postojao niti jedan opravdan razlog koji je iznesen samo paušalno i bez konkretnih dokaza, pa ih sud smatra neistinitim i neargumentiranim. Općinski sud je naveo da dokazi odbrane nisu doveli u sumnju zaključak suda. Navedeno je da je Općinski sud ocijenio i tužbu koju je podnio oštećeni Ahmić protiv prvoapelanta i saoptuženih, kao i medicinsku dokumentaciju na ime Mirka Marchetta, ali da ti dokazi u svojoj ukupnosti nisu poljuljali dokaze optužbe, niti su na bilo koji način osporili navode koje je sud utvrdio ocjenom dokaza optužbe.

13. Na osnovu ocjene navedenih dokaza sud je zaključio da su apelanti, zajedno sa Denisom Bešićem i Mirkom Marchettom, počinili radnje krivičnog djela opisane u tački 1. izreke ove presude u kojim se stječu sva bitna obilježja krivičnog djela otmica iz člana 180. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH, zatim je našao dokazanim da su prvoapelant i saoptuženi počinili i krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH. Općinski sud je ocijenio da su optuženi ova djela počinili kao uračunljive osobe, postupajući sa direktnim umišljajem, koja su počinili kao saizvršioci, dakle, zajedničkim učešćem u radnjama izvršenja kod optuženih se manifestira saizvršilaštvo kao jedan od oblika saučesništva u izvršenju krivičnog djela.

14. Odgovornost prvoapelanta za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, opisano u tački 2. izreke ove presude, sud je utvrdio na osnovu izjave Munevera Kerme, koji je izjavio, nakon što je oštećeni Ahmić odvezen u bolnicu, da je nastala panika u firmi, te da je on naredni dan, 28. oktobra 2011. godine, dobio prijetnje od prvoapelanta. Izjavio je da je u tom momentu doživio strah i da je tu njegovu izjavu doživio kao prijetnju, a sve zbog incidenta koji se dešavao dan prije, a čuo je da je i neki radnik u istoj firmi pretučen u Gradačcu. Nakon toga je nazvao svoga oca da dođe po njega, jer se bojao, te da se poslije toga dana nije više pojavljivao u krugu firme bojeći se za svoju sigurnost. Općinski sud je izjavu svjedoka smatrao tačnom, jer je i otac oštećenog Munevera Kerme N.K. pred sudom izjavio da je njegov sin u kritično vrijeme radio u firmi „Inos“, te da je poslije toga događaja razgovarao sa svojim sinom na kojem je primijetio strah, da ga je vodio doktoru i da je primao lijekove. Imajući u vidu da su ova dva iskaza međusobno saglasna i da potvrđuju postojanje odlučnih činjenica, Općinski sud je zaključio da je prvoapelant počinio i krivično djelo navedeno u tački 2. izreke ove presude. Naime, Općinski sud je pojasnio da je na osnovu izjava svjedoka utvrdio da je objekt napada u predmetu lična sigurnost oštećenog, te da je optuženi krivično djelo počinio ozbiljnom prijetnjom da će ugroziti njegov život i tijelo, a da je ta prijetnja bila ozbiljna tako da je kod oštećenog stvarala osjećaj ugroženosti za svoj tjelesni integritet, pogotovo imajući u vidu događaje koji su se kritičnih dana dešavali u krugu firme „Inos“, u kojoj je oštećeni bio zaposlen, te da je oštećeni nakon nekoliko dana, zbog tih prijetnji, prestao raditi u navedenoj firmi. S obzirom na prirodu radnji koje su se tih dana dešavale u krugu firme „Inos“, sud je zaključio da je prvoapelant u potpunosti bio svjestan svojih radnji i da je htio njihovo izvršenje, odnosno da je sa namjerom upućivao ozbiljnu prijetnju oštećenom da bi kod njega stvorio osjećaj ugroženosti.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017. godine žalbe apelanata djelomično uvažio i Presudu Općinskog suda broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine preinačio u odluci o kazni i troškovima postupka. Slijedom toga, prvoapelantu je za krivično djelo otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZFBiH sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je uzeo da su utvrđene pojedinačne kazne izrečene pobijanom presudom za krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. istog zakona kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca, tako da je prvoapelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. Drugoapelantu je za krivično djelo otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZFBiH kazna zatvora preinačena u pogledu visine tako da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

16. Kantonalni sud je naveo da je, po njegovoj ocjeni, izreka pobijane presude u svemu razumljiva, te da ni u čemu nije kontradiktorna obrazloženju, niti je povrijeđeno pravo na odbranu apelanata. Prvostepeni sud je, također, dao sasvim jasne i određene razloge za svoje činjenične i pravne zaključke, pa ne stoji ni žalbena tvrdnja da presuda nema razloga, odnosno da nema razloga o odlučnim činjenicama.

17. Ocijenjeni su kao neosnovani navodi u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem budući da se apelantima i saoptuženim stavlja na teret da su krivično djelo otmica počinili u sastavu grupe ljudi, da je učešće drugoapelanta činjenično opisano, kao u izreci, pa stoga navod da njegovo pasivno držanje, koje je tužitelj opisao „pazeći da ne pobjegne“, nije jedino što je on preduzeo, jer je cjelovito postupanje drugoapelanta opisano i dokazano, pa stoga nema dileme da i ovaj optuženi svojim radnjama ostvaruje bitna obilježja krivičnog djela i da to djelo hoće kao svoje. Istaknuto je da nema dokaza da je drugoapelant preduzeo bilo koju radnju kojom bi pokazao suprotno. Konačno, i samo fizičko prisustvo drugoapelanta zajedno sa ostalim je doprinijelo ozbiljnosti djela koje su usmjerili prema oštećenom, a prvostepeni sud je u obrazloženju presude, na strani 10. pasus 3, dao sasvim jasne i određene razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. U prilog ovakvom stavu odbrane, žalbom se paušalno prigovora da drugoapelant od oštećenog nije obuhvaćen građanskom tužbom, nego da su tuženi samo prvoapelant i saoptuženi, što nije od značaja u ovom predmetu.

18. Također, kako je navedeno, iz prvostepenog spisa proizlazi da su, prije svega, ljekari u odgovarajućim medicinskim ustanovama evidentirali povređivanje oštećenog Ahmića, a nakon toga su sve evidentirane povrede bile predmet sudskomedicinskog vještačenja, što ne ostavlja nikakvu dilemu u vezi sa postojanjem, kao i vrstom i težinom nastalih povreda. Odbrana apelanata neutemeljeno prigovara da nije dokazano da su optuženi natjerali oštećenog da potpiše izjavu u kojoj se obavezuje da će sarađivati sa advokatom Midhatom Kočom, jer, osim što to tvrdi oštećeni, nije izvršeno vještačenje potpisa na navedenoj izjavi. Istaknuto je da je izjava koju je oštećeni Ahmić kritične noći potpisao izvedena kao dokaz i odbrana u tom smislu nije imala primjedaba, te da stoga nije bilo ni razloga da sud sumnja u tvrdnju oštećenog da je upravo to ta izjava i da ju je on potpisao. Dakle, oštećeni je protivno svojoj volji zatvoren u jednu prostoriju firme i prisiljen da nešto učini, odnosno da potpiše izjavu. Na taj način djelo je izvršeno i u formalnom i u materijalnom smislu.

19. Po mišljenju Kantonalnog suda, osporenom presudom nije počinjena ni povreda krivičnog zakona na koju ukazuje odbrana svih optuženih, jer su u činjeničnom opisu optužnog akta, odnosno u izreci osporene presude opisane radnje pojedinačno za svakog optuženog sa subjektivnom stranom krivičnih djela, što prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude i obrazlaže.

20. Ocijenjeni su kao neosnovani i navodi da je izreka presude protivrječna razlozima, jer izreka presude ne sadrži opis umišljaja, dok u obrazloženju sud zaključuje da su optuženi kritične prilike postupali sa direktnim umišljajem, kao saizvršioci. Istaknuto je da je prvostepeni sud utvrdio, i to žalba ne osporava, da su apelanti zajedno i po prethodnom dogovoru sa saoptuženim, s namjerom da oštećenog Ahmića prisile da prizna da je napravio manjak u poslovanju firme i da otkrije počinioce koji su napravili manjak, sačekali oštećenog Ahmića, uveli ga u jednu prostoriju firme „Inos“ gdje su ga protivpravno zatvorili i držali ga tako zatvorenog, te na taj način ga prisilili da potpiše izjavu u kojoj se obavezuje da će surađivati sa advokatom Midhatom Kočom, što su sve okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud. Po ocjeni Kantonalnog suda, subjektivni odnos optuženih je opisan i u izreci presude, pa stoga se ne može prihvatiti da je izreka presude protivrječna sa razlozima presude. Suprotno žalbenim prigovorima, izreka presude nije nerazumljiva, radnje svakog od saizvršilaca su opisane, optuženici koji su svojim radnjama ostvarili bitna obilježja krivičnog djela otmica, protivpravnim zatvaranjem oštećenog, oduzimanjem slobode oštećenom, prisiljavanjem oštećenog da potpiše izjavu, iz čega se nesporno može zaključiti da je ponašanje optuženih bilo usmjereno da se oštećeni prisili da nešto učini protiv svoje volje, pa stoga prigovor da je izreka presude nerazumljiva je u cijelosti neutemeljen.

21. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da pobijana presuda ne sadrži sadržaj iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, jer se u obrazloženju osporene presude na strani 11-13. nalaze kratki sadržaji provedenih dokaza, a nakon toga i njihova analiza, iz čega slijedi zaključak da je obrazloženje osporene presude sačinjeno u skladu sa članom 305. st. 6. i 7. ZKPFBiH.

22. Napomenuto je da je neutemeljen prigovor branitelja apelanata, koji stavlja i odbrana optuženog Mirka Marchetta, da prvostepena presuda pogrešno zaključuje da se ne može smatrati da je iskaz oštećenog saglasan sa iskazima ostalih svjedoka, jer je jedino Ahmić direktni očevidac događaja, dok su ostali svjedoci došli u jutarnjim satima i nisu vidjeli šta se dešavalo tokom noći. Međutim, prvostepeni sud je ispravno zaključio da su svjedoci potvrdili da su ujutro vidjeli oštećenog Ahmića, da su vidjeli povrede na njemu, da su vidjeli njegovu uznemirenost, svjedok Amir Ahmić je potvrdio da mu je oštećeni Ahmić rekao da zove policiju, pa se stoga i po nalaženju Kantonalnog suda može smatrati da i ostali svjedoci u kasnijem toku događanja potvrđuju navode oštećenog. Prvostepena presuda u svom obrazloženju daje razloge zašto prihvata vjerodostojnim iskaz svjedoka oštećenog.

23. Također, Kantonalni sud nalazi da se žalbom branitelja optuženih prvostepena presuda neutemeljeno pobija i zbog povrede Krivičnog zakona. Prvostepeni sud nije povrijedio Krivični zakon kada je sve optužene za radnje bliže opisane u izreci ožalbene presude proglasio krivim za krivično djelo otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 31. KZFBiH, krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. istog zakona i krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH. Iz opisa radnji za koje se navedeni optuženi terete doista proizlaze sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnih djela za koje su proglašeni krivim. Prema stanju spisa, nema okolnosti koje bi ukazivale da djela za koja su optuženi proglašeni krivim nisu krivična djela, niti stanje spisa upućuje na postojanje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost optuženih. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazali su i na povredu prava iz člana

13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje. Također, apelanti navode da su u predmetnom krivičnom postupku proglašeni krivim za krivična djela „koja kao takva nisu propisana zakonom“, te da je u predmetnom postupku došlo do kršenja bitnih odredaba krivičnog postupka. Ističu da u činjeničnom dijelu izreke presude kojom su proglašeni krivim nisu sadržane činjenice i okolnosti koje opravdavaju krivičnu odgovornost, tj. krivicu optuženih za djelo za koje su optuženi, a kojima se jasno određuje da je to djelo učinjeno sa umišljajem. Prvoapelant smatra da je pogrešan stav suda u vezi sa tačkom 1. izreke presude da su u činjeničnom opisu, pored krivičnog djela otmice, sadržane i objektivizirane inkrimirane radnje krivičnog djela lake tjelesne ozljede za koje su djelo apelant i saizvršioci optuženi i u konačnici proglašeni krivim. Smatra da je i Kantonalni sud propustio da ispita ove navode, kao i da „po službenoj dužnosti ispita i utvrdi da li je na štetu optuženih povrijeđen krivični zakon“. Apelant ističe da se neprincipijelnost sudova u pogledu djela iz tačke 2. izreke presude ogleda i u okolnosti što je sud prvoapelanta za ovo djelo prethodno oslobodio da bi ga u ponovnom postupku za isto djelo osudio. Apelant ističe da je i Kantonalni sud propustio da otkloni kršenje prava apelanata na način odlučivanja kako je to predloženo u žalbi, te je, stoga, prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Dalje, apelant posebno polemizira sa pojmom krivičnog djela otmica, te ukazuje da je žalba ukazivala da činjenični opis optužnice i izreke presude ne sadrži opis umišljaja na koji je način povrijeđen krivični zakon. Iz presude Kantonalnog suda, kao i iz presude Općinskog suda jasno je da su isključivo i samo prvoapelant i saoptuženi preduzeli radnje koje su neposredno rezultirale prinudom i iznudom da oštećeni potpiše izjavu, a da radnje osuđenog drugoapelanta ni na koji način nemaju odlučno značenje. Odbrana je tvrdila, a u kojem dijelu je i žalba imala jasno određenje, da dokazi optužbe nisu potvrdili da je drugoapelant počinio djelo otmice pogotovo ne način kako to optužba predstavlja, tj. da je on sve to posmatrao pazeći da oštećeni Ahmić ne pobjegne iz prostorije. Da oštećeni Ahmić smatra da osuđeni drugoapelant ni na koji način nije postupio loše prema oštećenom, govori i činjenica da je oštećeni pokrenuo parnični postupak povodom naknade štete protiv prvoapelanta i saosuđenih. Posljedično tome, može se onda zaključiti da su odluke pobijane ovom apelacijom jedino uporište za zaključivanje o saizvršilačkom djelovanju drugoapelanta pronašle u tvrdnjama optužbe ili, kako drugostepeni sud navodi u konstrukciji, “pazeći da ne pobjegne” koja je dokazana na osnovu zaključaka sudova da je samo njegovo prisustvo doprinijelo ozbiljnosti djela i da nije preduzeo ništa da omogući slobodno kretanje oštećenog. Apelanti smatraju da iz prethodno navedenih činjenica proizlazi da su pobijanim odlukama povrijeđene odredbe ZKPFBiH, kao i odredbe krivičnog zakona. Konačno, apelanti su ukazali da im je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer njihova krivica za krivično djelo nije dokazana po zakonu. b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo razloge zbog kojih su navodi apelanata neosnovani.

26. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod osporene odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o žalbenim navodima apelanata.

27. Tužilaštvo je istaklo da su navodi apelanata neosnovani. Također je navelo da apelanti nisu konkretizirali povredu bilo kojeg prava ili slobode zagarantirane Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH, a predmetna apelacija se, uglavnom, odnosi na navode o utvrđenom činjeničnom stanja i primjenu KZFBiH, zbog čega predlaže da Ustavni sud odbaci ili u cijelosti odbije predmetnu apelaciju.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03,21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se kao neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Krivično djelo Krivično djelo jeste protupravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 37.

Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 173. stav (1) Lahka tjelesna ozljeda (1)Ko drugog lahko tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lahko naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Član 180. st. (1) i (2) Otmica (1) Ko drugog protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja s ciljem da njega ili koga drugog prisili da što učini, ne učini ili trpi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, ili ko radi ostvarivanja cilja otmice iz stava 1. ovog člana prijeti da će taoca usmrtiti ili teško tjelesno ozlijediti, ili ako je krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi ili organizirane grupe ljudi, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 183. stav (1) Ugrožavanje sigurnosti (1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296. stav (2) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, [...], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. i 13. decembra 2017. godine a apelacija je podnesena 23. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

37. Ustavni sud ukazuje da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata zbog izvršenja krivičnih djela propisanih krivičnim zakonom, pa proizlazi da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti suštinski osporavaju pravičnost postupka kao cjeline, jer smatraju da je u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude došlo do pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa, uključujući i da u osporenim presudama uopće nije utvrđen njihov subjektivni odnos prema izvršenom djelu (umišljaj) iako je u pitanju bitan element za utvrđenje krivične odgovornosti, bez kojeg nema ni krivičnog djela. Smatraju da je i Kantonalni sud nastavio sa povredama prava na pravično suđenje, te da u žalbenom postupku nije pravilno odlučio, kao i zbog toga što je došlo do povrede pretpostavke nevinosti, jer su sudovi sudili sa predubjeđenjem o krivici apelanata.

39. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78).

41. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem su apelanti imali branitelja, te mogućnost da pozivaju svjedoke i izvode dokaze (član 276. stav 1. ZKPFBiH) i osporavaju dokaze optužbe, proglasio optužene krivim da su radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinili krivična djela za koja su optuženi. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom glavnog pretresa pred vijećem Općinskog suda proveden veliki broj dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je nakon njihove analize i ocjene proistekao zaključak u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanata za krivična djela za koja su proglašeni krivim i pravomoćno osuđeni. U obrazloženju prvostepene presude su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, kao i njihov sadržaj, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, pri čemu nije izostala njihova brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi s drugim dokazima uz obrazloženje i razloge zbog kojih je/nije svakom od dokaza poklonjena vjera, pa i u segmentu subjektivnog odnosa apelanata prema izvršenom djelu. Dakle, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz navoda apelanata ne proizlazi da je apelantima u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospore navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, ne utječe na pravično suđenje.

42. S tim u vezi, u pogledu utvrđenja sporne činjenice da su apelanti postupali sa umišljajem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ovu činjenicu utvrdio na temelju svih provedenih dokaza koji su dovedeni u međusobnu vezu. U tom kontekstu iz obrazloženja prvostepene presude, što je istaknuto i u odgovoru tog suda na apelaciju, proizlazi da je u tački 1. izreke presude za krivično djelo otmica iz člana 180. iz stava 2. KZFBiH naglašen subjektivni odnos optuženih, tj. njihov umišljaj kroz njihovu namjeru da oštećenog Ahmića prisile da prizna da je napravio manjak u poslovanju firme, jer su ga zatvorili u prostoriju firme. Znači, preduzeli su radnje izvršenja krivičnog djela radi nastupanja zabranjene posljedice. U pogledu tvrdnji apelanata vezanih za nedostatak subjektivnih elemenata krivičnog djela laka tjelesna povreda, jer se na osnovu preduzetih radnji i načina izvršenja krivičnog djela laka tjelesna povreda (opisanih u tački 1. izreke presude) ispoljava njihov subjektivni odnos prema djelu, tj. zaključuje se da su optuženi bili svjesni svih zakonskih obilježja navedenog krivičnog djela i da su htjeli njegovo izvršenje, odnosno da su prilikom njegovog izvršenja postupali sa umišljajem. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, kao jedna od alternativnih radnji ili posljedica kao kvalifikatornog oblika krivičnog djela otmice, navedena prijetnja da će taoca teško tjelesno ozlijediti. Osim toga, i u pogledu krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, opisano u tački 2. izreke presude, za koje je djelo prvoapelant proglašen krivim, kroz činjenični opis izreke presude opisana je njegova namjera u nastupanju zabranjene posljedice, a time i njegov umišljaj. Kroz izgovorene riječi u datom trenutku, upućivanjem ozbiljnih prijetnji optuženi je u potpunosti bio svjestan svojih radnji i htio je da kod oštećenog stvori osjećaj ugroženosti. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne može da zaključi da su presude u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza.

43. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti pretežan dio navoda koje iznose u apelaciji iznosili i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud odgovorio na istaknute navode. Imajući u vidu navedeno, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, kao redovni sud, dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu krivice apelanata. Dakle, imajući u vidu navode apelanata, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te da je Kantonalni sud detaljno ispitao sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelanti u apelaciji iznose svoje viđenje stvari, analiziraju dokaze na način kako to apelantima odgovara i ide im u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporenih presuda ne može uočiti bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, već samo nezadovoljstvo apelanata osporenom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKPFBiH. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da određenim navodima apelanata nedostaje i konkretizacija, jer se apelant samo poziva na određene odredbe ZKPFBiH, bez jasnih navoda šta je zapravo ono čime je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

44. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da je donesenim presudama povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove navode apelanata Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o krivici apelanata isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već, naprotiv, da su odluke redovnih sudova o krivici apelanata zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštivanje svih procesnih garancija apelanata. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanata o tome da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

46. Ustavni sud napominje i da je ostale navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale prigovore apelanata, kao i da njihovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

47. Apelanti tvrde da im je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da izjave pravne lijekove propisane zakonom u krivičnom postupku, te činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za odluku kojom su apelanti proglašeni krivim da su počinili krivična djela za koja su optuženi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, pa činjenica da su, u konačnici, apelanti pravomoćno proglašeni krivim i osuđeni na kaznu u zakonskim okvirima u redovnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/18 (S. V. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio