Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/18 (M. Z.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3200/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3200/18, rješavajući apelaciju Muamera Zečevića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muamer Zečević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135955 18 Kž od 18. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135955 16 K od 9. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135955 18 Kž od 18. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 135955 16 K od 9. januara 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 9. januara 2018. godine apelant je oglašen krivim što je (na način pobliže opisan u izreci presude) upotrebom sile oduzeo tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Osim toga, apelant je oslobođen troškova krivičnog postupka, te je obavezan da na ime pričinjene štete oštećenoj (Đ. M.) isplati iznos od 300,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je sa viškom zahtjeva preko dosuđenog iznosa oštećena upućena na parnični postupak.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je analizirajući provedene dokaze pojedinačno, u međusobnoj vezi i na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka odlučio kao u izreci presude. U odnosu na prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti dokaza, Općinski sud je istakao da je navedeni prigovor prihvatio samo u dijelu koji se odnosi na zapisnik o uviđaju, jer isti nije obavljen na osnovu prethodne obavijesti tužioca, što proizlazi iz službene zabilješke kantonalnog tužioca S. K. od 23. februara 2016. godine, te da iz navedenih razloga nije prihvatio ni fotodokumentaciju od 23. februara 2016. godine o bližem izgledu mjesta događaja. Općinski sud je naveo da je, međutim, izjavom oštećene, kao i svjedoka (O. S. i A. M.) potvrđeno da se predmetni događaj zaista desio u ulici, navedenoj u izreci presude. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u zapisniku o prepoznavanju predmeta konstatovano da je navedena radnja obavljena na osnovu usmenog odobrenja kantonalnog tužioca A. S., a da je radnja prepoznavanje lica iz krivičnih djela vršena po odobrenju kantonalnog tužioca S. K.. Općinski sud je istakao da nije prihvatio ni prigovor odbrane koji se odnosi na radnju prepoznavanja u dijelu u kome se navodi da pokazana lica nisu slična u smislu konstrukcije, izgleda i garderobe, jer se takav zaključak ne može izvući iz sačinjenih fotografija mogućih počinilaca krivičnih djela. U odnosu na prigovor odbrane da vještačenje povreda na apelantovoj ruci nije obavljeno odmah nakon kritičnog događaja, Općinski sud je naveo da su predmetne povrede odmah fotografisane i da pregledom istih vještak nije imao teškoća da se izjasni o istim, a da se većina medicinskih vještačenja vrše samo na osnovu medicinske dokumentacije povrijeđenog, bez pregleda povrijeđenog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u potpunosti našao dokazanim da je apelant u svemu postupao na način kako je to opisano u izreci presude. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina i da je od otežavajućih okolnosti našao da je krivično djelo počinjeno nad ženskom osobom i po mraku, te da je apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela pratio oštećenu što je kod nje dovelo do pojačanog straha, a potom i do narušavanja zdravlja, dok je od olakšavajućih okolnosti imao u vidu da je apelant do tada bio neosuđivan.
4. Presudom Kantonalnog suda od 18. aprila 2018. godine djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca izjavljena protiv presude Općinskog suda od 9. januara 2018. godine, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ, za koje je oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i 10 mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da nema bitne povrede krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Pri tome, Kantonalni sud je konstatovao da iz zapisnika o prepoznavanju predmeta PU 1 Zenica od 21. marta 2016. godine i zapisnika o prepoznavanju lica od 23. februara 2016. godine, sa pratećim fotodokumentacijama, proizlazi da su sačinjeni u svemu u skladu sa članom 99. stav 3. ZKP, u vezi sa članom 233. stav 1. ZKP, jer se na oba zapisnika konstatuje da su navedene procesne radnje izvršene po odobrenju tužioca Kantonalnog tužilaštva u Zenici, odnosno pod nadzorom tužioca koji je o navedenim radnjama obaviješten. Kada je u pitanju utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je konstatovao da je oštećena „u dva kruga prepoznavanja“ prepoznala i identifikovala apelanta kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, kao i da je u skladu sa članom 99. stav 3. ZKP prije prepoznavanja dala opis lica koje je nad njom izvršilo predmetno krivično djelo. Također, Kantonalni sud je istakao da nema ništa sporno ni u pogledu nalaza i mišljenja vještaka (H. M.) koji je konstatovao da dvije manje ranice na apelantovoj ruci mogu nastati i ugrizom fizičkog lica, što potvrđuje istinitost iskaza oštećene da je ona apelanta ujela za kažiprst kada se branila, uslijed čega joj je pukao zub, a što je potvrđeno i fotodokumentacijom od 29. februara 2016. godine. Kantonalni sud je ocijenio da svi navedeni dokazi čine jednu zaokruženu integralnu cjelinu iz koje slijedi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude. U odnosu na izrečenu krivično-pravnu sankciju, Kantonalni sud je našao da je kazna zatvora koju je izrekao prvostepeni sud prestrogo odmjerena, te da nije adekvatna stepenu krivične odgovornosti apelanta, uvažavajući pri tome i sve druge činjenice koje su od značaja sa stanovišta odmjeravanja kazne i postizanja svrhe kažnjavanja propisane članom 42. KZ, a prema opštim pravilima za odmjeravanje kazne propisane u članu 49. KZ. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj utvrđenih olakšavajućih okolnosti na strani apelanta, prije svega da se radi o neosuđivanom licu, te da je propustio da cijeni da je apelantu u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađe punoljetno lice i imao 19 godina, da nije kažnjavan ni krivično ni prekršajno i da nema podataka da pripada kriminalnom miljeu. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da se i sa blažom kaznom zatvora može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja, zbog čega je donio odluku kao u izreci.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostaloga, istakao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze na glavnom pretresu, te tvrdi da svjedoci A. M. i O. S. nisu bili očevici spornog događaja. Osim toga, apelant ističe da je oštećena zapamtila samo da je izvršilac krivičnog djela visok, bez ijednog karakterističnog obilježja, a da je u radnji prepoznavanja apelant bio znatno viši u odnosu na druga lica koja su učestvovala u radnji prepoznavanja. Također, apelant tvrdi da povreda na apelantovoj ruci, koja je fotografisana, nije bila predmet vještačenja odmah nakon kritičnog događaja. Nadalje, navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka u smislu člana 312. stav 1. tačka i) ZKP jer je presudu zasnovao na nezakonito pribavljenim dokazima, te tvrdi da su dokazi koji su pribavljeni od strane Policijske uprave nezakoniti, jer nisu imali ovlaštenje nadležnog tužioca, te da je tužilac tek sutradan obaviješten o poduzetim radnjama. Takođe, apelant je istakao da je sud počinio i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u smislu člana 312. stav 1. tačka k), jer je prilikom obrazloženja naveo da je vještak (H. M.) istakao da dvije manje ranice u obliku ubodine relativno blizu jedna drugoj mogu nastati i ugrizom fizičkog lica, te tvrdi da je na zapisniku sa glavnog pretresa od 5. januara 2018. godine naveo da „oguljotine kože neke površne prilikom kontakta sa zubima kao ugrizu ne“. Pri tome, apelant je istakao da je sud samo dio nalaza izvadio iz konteksta, uzevši kao dokazano da je vještak potvrdio da su navedene dvije ranice na apelantovoj desnoj ruci nastale od ugriza.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, kao i na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u odnosu na prigovor apelantovog branioca o nezakonitosti dokaza, isti prihvatio samo u određenom dijelu, dok je ostale prigovore ocijenio neosnovanim, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević