Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-204/19 (Z. F.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-204/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-204/19, rješavajući apelaciju Zuhdije Fetahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zuhdija Fetahović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 192581 17 Rev od 30. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdija Fetahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo d.o.o. "Marić&Co" iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 192581 17 Rev od 30. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo) da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova, straha, kao i povrede ugleda i časti pričinjenu neosnovanim vođenjem krivičnog postupka koji su prouzrokovali organi tuženog u obavljanju svojih funkcija. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 1999. godine, zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, te da je apelant 2007. godine pravosnažno oslobođen od optužbe. Vrhovni sud je istakao da se pitanje odgovornosti tuženog za štetu koju njegovi organi uzrokuju trećem licu može podvesti pod odredbu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, po kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. Vrhovni sud je ukazao da je prethodno potrebno utvrditi da li su ispunjeni uslovi za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu, odnosno, potrebno je da postoji šteta, da postoji krivica i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (član 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je nezakonit ili nepravilan rad organa uprave praksa odredila kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon i to sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, tako da postupanje ima obilježje namjere ili grube nepažnje. Pri tome je prihvaćeno stanovište po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u upravnom, odnosno sudskom postupku usljed pogrešne primjene propisa, kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, pravilan zaključak nižestepenih sudova, da na strani tuženog ne postoji odgovornost za eventualnu štetu, budući da apelant nije dokazao da su organi tuženog u vršenju svoje funkcije postupali nezakonito, odnosno da su u vršenju svoje funkcije prekoračili zakonskom data ovlaštenja i preduzimali radnje i mjere suprotne zakonskim propisima. Kako su organi tuženog u toku krivičnog postupka u vršenju svoje funkcije postupali u okviru zakonom datog ovlaštenja, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da na strani tuženog ne postoji odgovornost za naknadu štete. Vrhovni sud je takav zaključak donio iz razloga jer organ koji je postupio u okviru zakonskog ovlaštenja ne može biti odgovoran zbog primjene propisa, kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja istih, budući da primjena neodgovarajuće zakonske norme, sama po sebi, nije povreda dužnosti u vršenju funkcije državnog organa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te nisu dali potrebno obrazloženje zbog čega postupanje tužilaštva i suda u krivičnom postupku smatraju nehatom, a ne namjerom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-204/19 (Z. F.) | Sudska praksa | Aktio