Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/18 (D.K.D.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2906/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2906/18, rješavajući apelaciju D.K.D. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.K.D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 149994 15 Gž od 7.
marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 149994 12 P od 18. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.K.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 149994 16 Rev od 1. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 149994 15 Gž od 7. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 149994 12 P od 18. augusta 2015. godine. Apelantica je, podnescima od 8. maja i 10. jula 2019. godine obavještavala Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje postavlja i u svojoj apelaciji.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-488/15 od 15. septembra 2016. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2088/16 koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 149994 15 Gž od 7. marta 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 149994 12 P od 18. augusta 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je utvrđeno da su pravno ništave odredbe člana 12. Ugovora o kreditu za kupovinu stanova i poslovnih prostora (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključenog 26. februara 2008. godine, (uz valutnu klauzulu u švicarskim francima; u daljnjem tekstu: CHF) i to st. 1. i 5. pomenutog člana, dok je apelantica sa viškom zahtjeva odbijena. Istovremeno, obavezana je tužena („Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banjaluka) da apelantici isplati precizirani novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelantice i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za isti vremenski period i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. S druge strane, apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tužena isplati precizirani novčani iznos na ime glavnog duga na osnovu kursne razlike u istom vremenskom periodu, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za sporni vremenski period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Također, obavezana je tužena da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice djelimično osnovan i odlučio kao u izreci presude, temeljem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Osnovni sud je naveo da je jedno od općih načela prava to, da se stranka ne može unaprijed odreći nekog svog prava o kojem u tom momentu nema nikakvih saznanja, pa tako svako eventualno unaprijed odricanje od prava, u tipskom (unaprijed pripremljenom) ugovoru i usaglašavanje sa kasnijim izmjenama i dopunama odluka tužene (odlukama koje će tužena kasnije donijeti, a koje će uticati na sadržaj ugovornog odnosa stranaka), samim potpisivanjem predmetnog ugovora ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, bez dostavljanja tih odluka drugoj ugovornoj strani i bez ostavljanja apelantici pravne mogućnosti, da se o tim odlukama izjasni. Nadalje, ukazano je da je nezakonitim ponašanjem tužene, monopolističkim položajem, ugovaranjem ništave odredbe tužena za sebe pribavila novčanu korist od dana primjene predmetnog ugovora za sporni vremenski period, iz kojeg razloga je tužena sada dužna da tu korist, utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka, vrati, jer ju je stekla bez pravnog osnova, posebno kod činjenice da tužena nije ni osporila da je vršila izmjenu kamatne stope i to na način što je mijenjala godišnju maržu (koja pored Libora predstavlja drugi element kamatne stope i koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora bila 3,75%), dok je u ostalom dijelu odbijen zahtjev apelantice.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 149994 15 Gž od 7. marta 2016. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu, kojim je utvrđeno, da su pravno ništave odredbe člana 12. predmetnog ugovora, i to st. 1. i 5. pomenutog člana, tako što je tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu odbijen, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Također, žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile Ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor unaprijed, na tipskom obrascu, pripremljen od strane tužene, ali da je pogrešno zaključio, da ta činjenica ukazuje na monopolistički položaj tužene i kršenje načela ravnopravnosti u takvom ugovornom odnosu, jer je u tržišnoj privredi ustaljeno pravilo sastavljanja Ugovora od samo jedne ugovorne strane. Naime, navedeno je da se radi o tzv. tipskim ugovorima, kojima određeni privredni subjekti plasiraju robu na tržištu pod identičnim uslovima. U vezi s tim, istaknuto je da u smislu odredbe člana 72. stav 1. ZOO, kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se istim obavezuju. Navedeno podrazumijeva, da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove.
7. Također, Okružni sud je istakao da je općepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.) uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno, da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Isto tako, navedeno je da apelantica tokom postupka paušalno ukazuje na to, da joj odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne. Međutim, ukazano je da je izjava apelantice, za zaključenja predmetnog ugovora bila učinjena slobodno i ozbiljno, a na ove okolnosti apelantica nije predlagala i izvodila dokaze, iz kojeg razloga je pravilno prihvatiti, da je apelantici, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo poznato da taj ugovor zaključuje uz tzv. valutnu klauzulu u švicarskim francima, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti ove valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem takvog ugovora, u smislu člana 26. ZOO, te da je njena volja za zaključenje predmetnog ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno, shodno odredbi člana 28. stav 2. ZOO.
8. Isto tako, Okružni sud je istakao da ne može se prihvatiti ni pravilnim zaključak prvostepenog suda o tome da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 15. ZOO (načelu jednake vrijednosti davanja), koja propisuje da u zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja (stav 1), a zakonom se određuju u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice (stav 2). Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno našao da u pogledu novčanih obaveza vrijedi načelo monetarnog nominalizma, u kojem smislu, saglasno odredbi člana 394. ZOO, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Međutim, navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 12., vezano za odredbu člana 3. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + 3,75% kamatne marže godišnje. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Prema tome, kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je tim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate, a apelantica imala obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate, iz kojeg razloga žalba tužene osnovano ukazuje, da je prvostepeni sud pogriješio, kada je utvrdio ništavim odredbu člana 12. predmetnog ugovora.
9. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim apelantica navodi da je tužbeni zahtjev zasnivala „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelantica navodi da se naročito pozivala na odredbe čl. 3., 93. i 95. Zakona o zaštiti potrošača, koje je detaljno navela (strana 4. apelacije), ali da „niti jedan sud na bilo kojoj instanci, posebno Okružni sud, nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelantica isticala tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS.“
10. Također, apelantica navodi da tužena nije niti u jednoj fazi postupka dokazala da se radi plasiranja spornog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i „isplaćivati pasivne kamatne stope“. Također navodi da ove njene tvrdnje, Okružni sud u svojoj presudi ne spominje i, bez bilo kakvog obrazloženja, odbija kao irelevantne [...] iako bi se moglo raditi o prividnom (simulovanom) pravnom poslu koji, prema članu 62. ZOO nema učinka među ugovornim stranama.“ Apelantica se, u odnosu na potrebu uzimanja u razmatranje odredaba Zakona o zaštiti potrošača, poziva na mišljenje Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) i navode da je u sličnom predmetu taj sud utvrdio da su „prema Direktivi 93/13/EEZ [...] nepoštene odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka) i potrošača sa valutnim klauzulama“. U vezi s tim, apelantica detaljno navodi stavove tog suda na str. 5-6. apelacije. Dalje, apelantica navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njenih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
11. Isto tako, apelantica se poziva i na praksu Ustavnog suda u odnosu na to da svako miješanje u pravo na imovinu mora biti propisano zakonom, imati legitiman cilj i mora biti proporcionalno, odnosno, mora se uspostaviti pravična ravnotežu između prava osobe na imovinu i javnog (opšteg) interesa uz obrazlaganje standarda i pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelantica smatra da redovni sudovi nisu dali odgovor na pitanje „na koji način je u konkretnom slučaju ispoštovan princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, zatim načelo savjesnosti i poštenja i uopšte osnovna načela ZOO iz kojih je i proistekla valutna klauzula čiji je cilj da zaštiti povjerioca, ali ne i da uništi dužnika u ispunjenju njegove obaveze.
12. U dopunama apelacije, apelantica je obavještavala Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja je apelantica ukazala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj odluci je Ustavni sud naveo: „…tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u predmetnoj odluci naveo da: „… Vrhovni sud je istakao da je princip ekonomske ravnoteže zaštićen u obligacionom pravu različitim pravnim sredstvima, odnosno da postoje različiti instrumenti za otklanjanje poremećene ravnoteže uzajamnih davanja do koje dođe u vrijeme ili tokom trajanja ugovora, ali je obrazložio da apelantice nisu koristile te instrumente, odnosno da nisu postavile ni zahtjev za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja ni zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora“. Najzad, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
17. Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na zaključke u predmetu broj AP 3877/17 a, imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević