Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2591/18 (S. J.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2591/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2591/18, rješavajući apelaciju Sandre Jovanić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sandre Jovanić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 198318 17 Rsž od 20. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sandra Jovanić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 198318 17 Rsž od 20. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 14. oktobra 2019. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Radmile Plavšić, advokata iz Banje Luke (koja je u postupku pred redovnim sudovima zastupala tuženog „Planet obuća“ d.o.o. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi), da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 22. i 23. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 21. avgusta 2014. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Osnovni sud je 6. novembra 2017. godine donio Presudu broj 71 0 Rs 198318 14 Rs kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu apelantkinji od 29. jula 2014. godine i odgovor po prigovoru apelantkinje na rješenje o otkazu ugovora o radu od 2. septembra 2014. godine, pa da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnosti i radnoj sposobnosti, te da se tuženi obaveže da apelantkinji, na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade, isplati određene novčane iznose (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
7. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelantkinja bila zaposlena kod tuženog (na temelju zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme), te da je bila raspoređena na poslovima prodavača. Nadalje je istaknuo da je pobijanim prvostepenim rješenjem od 29. jula 2014. godine apelantkinji otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza, koje je pobijala prigovorom koji je direktor tuženog odbio drugostepenim aktom od 2. septembra 2014. godine.
8. Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je tuženi u toku postupka na okolnosti ranijeg postupanja apelantkinje izveo dokaze, kao što je akt direktora tuženog od 18. jula 2012. godine u kojem se zahtijeva izjašnjenje apelantkinje u vezi sa nepridržavanjem dostavljenog rasporeda smjena, zatim, izjavu poslovođe, koji je naveo da mu je 24. novembra 2012. godine javljeno da je apelantkinja imala konflikt sa kupcem (koga je neprikladno oslovila, kojom prilikom je kupac pozvao i policiju). Nadalje, Osnovni sud je izvršio uvid u reklamaciju od 24. novembra 2012. godine kupca R.P., koji je ukazao na ponašanje apelantkinje, i u informaciju - žalbu kupca upućenu apelantkinji od 27. novembra 2012. godine, a koje pismeno je direktor poslovnice uputio direktoru tuženog (ukazujući na žalbu kupca upućenu telefonski 25. novembra 2012. godine, a koja se tiče nepristojnog i drskog ponašanja apelantkinje), te je predloženo da se apelantkinja isključi iz društva. Takođe je izvršio uvid i u opomenu od 3. decembra 2012. godine koju je direktor tuženog sačinio u odnosu na apelantkinju a u vezi sa spornim događajem od 24. novembra 2012. godine.
9. U vezi sa konkretnim disciplinskim postupkom, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinji stavljeno na teret više povreda radne dužnosti, prva se tiče žalbe anonimnog kupca, da je prilikom njegove posjete prodavnici 6. jula 2014. godine jedna od zaposlenih radnica sjedila za blagajnom, konzumirala hranu, koristila mobilni telefon i nije obraćala pažnju na kupca, te da se odazivala na ime Sandra, na temelju čega je tuženi izveo zaključak da je riječ o apelantkinji, a da su sadržinu žalbe potvrdile i radnice tuženog koje su radile spornog dana (u daljnjem tekstu: prva povreda). Druga povreda koja je apelantkinji stavljena na teret jeste da se 2. jula 2014. godine grubo i nepristojno ponašala prema kupcu, kome je na njegovu molbu za uslugu odgovorila: “Gdje gori, kuda žurite”, na šta je kupac izrazio svoje veliko nezadovoljstvo riječima: “Baš ste odvratni, sada neću ništa da kupim”, te revoltiran napustio prodavnicu (u daljnjem tekstu: druga povreda). Treća povreda koja se stavlja apelantkinji na teret jeste da je apelantkinja 22. juna 2014. godine produžila pauzu od 30 minuta na 180 minuta, te tako uticala na smanjenje potrebnog nivoa usluga prodavnice, a četvrta povreda tiče se zaprimljenih žalbi zaposlenih da je apelantkinja svojim radnim odnosom prema radnim kolegama stvorila nepovoljnu radnu atmosferu, a kod potrošača takvo ponašanje dugoročno utiče na stvaranje nepovjerenja prema tuženom trgovačkom društvu.
10. Osnovni sud je istakao da sud u ovakvim sporovima ocjenjuje zakonitost izrečene disciplinske mjere (nema punu jurisdikciju), a ona zavisi od istinitosti činjenica na kojima je zasnovana. Osnovni sud je ukazao da je nesporno u toku postupka utvrđeno da je apelantkinji (u disciplinskom postupku) omogućeno da se na sve četiri povrede izjasni i da iznese svoju odbranu. Zatim je ukazao da je nesporno da u disciplinskom postupku apelantkinji nije predočena niti jedna izjava saslušanih svjedoka (koji se saslušavaju u parničnom postupku, ali da dokazi sprovedeni u parničnom postupku ne mogu nadomjestiti dokaze čije je izvođenje bilo neophodno u disciplinskom postupku). U vezi s tim je istakao da drugi dokazi, osim prijedloga i rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, nisu izvođeni u disciplinskom postupku. Naime, uzete su izjave svih radnika, ali te izjave nisu materijalizovane (na način da su sačinjene u pisanoj formi i predočene apelantkinji prilikom saslušanja u disciplinskom postupku), niti su u disciplinskom postupku u prisustvu apelantkinje saslušani svjedoci-ostale radnice koje su saslušane u parničnom postupku, a nije izveden niti dokaz saslušanjem inicijatora pokretanja disciplinskog postupka, a to je neposredni rukovodilac apelantkinje. Dakle, sporno je pitanje da li su sve te nepravilnosti uticale na to da bi se pobijana akta mogla smatrati nezakonitim uz prethodno izvođenje zaključka da, zbog takvih propusta, apelantkinji nije ni omogućeno pravo na adekvatnu odbranu, osim na način da se izjasni o onom što joj je na teret stavljeno, a što je apelantkinja u toku cijelog parničnog postupka negirala.
11. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da je u samom disciplinskom postupku apelantkinja negirala prvu povredu, ne osporavajući da je koristila stolicu zbog problema sa kičmom i pisanja cijena, kada je navela da, pošto nije koristila pauzu, morala je nešto da jede, osporavajući „korišćenje mobilnog, već samo fiksnog telefona“. Osnovni sud je istakao da iz takve izjave apelantkinje (konstatovane na zapisniku od 22. jula 2014. godine) ne proizilazi da apelantkinja nije imala spoznaju o nezadovoljnom kupcu, a da je zbog problema sa kičmom, dobila odobrenje poslodavca da može da sjedi prilikom usluživanja kupaca, te iz navedene izjave ne proizilazi zaključak da je apelantkinja osporila konzumiranje hrane na radnom mjestu, već, naprotiv, da to pravda činjenicom da nije koristila pauzu (ne navodeći zašto). Takođe, apelantkinja je osporila i korišćenje mobilnog telefona, ali ne i fiksnog. Osnovni sud je istakao da je činjenica da žalba anonimnog kupca nije materijalizovana, te da nema identifikacionih podataka o spornom kupcu, ali da je direktor tuženog pred sudom obrazložio o kakvom se kupcu radi, gdje je i na koji način izrazio svoje negodovanje. U vezi s tim je istakao da, ako se uzme u obzir vrsta djelatnosti kojom se tuženi bavi, ne može se pribjeći strogom formalizmu i očekivati da će se u svakom momentu od kupaca moći pribaviti pismena izjava, uzeti identifikacioni podaci i eventualno omogućiti saslušanje kupca (kao svjedoka u disciplinskom ili parničnom postupku).
12. Osnovni sud je ukazao da iz ostalih izvedenih dokaza proizilazi da slično ponašanje apelantkinje nije bilo strano ni ranije, kada je zbog vrijeđanja kupca tužena strana raspolagala materijalnim dokazima i kada je bilo potrebe i za intervencijom policije, ali je tužena strana našla za shodno da zadrži apelantkinju na radu, što svakako eliminiše bilo kakvu sumnju u eventualni revanšizam prema apelantkinji, jer je apelantkinji za sporni događaj od 24. novembra 2012. godine izrečena samo opomena (kada se u disciplinskom postupku izjasnila da će korigovati svoje ponašanje).
13. Kada je u pitanju druga povreda, Osnovni sud je ukazao da se apelantkinja u disciplinskom postupku izjasnila da se ne sjeća navedene povrede (nije je negirala), ne opovrgavajući da u radu sa kupcima koristi uzrečicu „Gdje gori, kuda žurite“, ali da to izgovara sa osmijehom na licu, ne sjećajući se da joj je neko zbog toga rekao da je „odvratna“ i da neće ništa kupiti. Nadalje je ukazao da niti ovu povredu apelantkinja nije u potpunosti negirala, a da sama činjenica korišćenja neprimjerene terminologije u radu sa kupcima ne samo da odstupa od uobičajenog profesionalnog ponašanja jednog prodavca, odnosno standardnog kodeksa ponašanja, već je u suprotnosti sa odredbom člana 15 Ugovora o radu, koji je apelantkinja zaključila sa tuženim, te od sadržine dokumenta Obaveze radnika u prodajnim centrima od 5. februara 2010. godine, sa čijom sadržinom je apelantkinja bila upoznata, a što je potvrdila prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. U vezi sa trećom povredom koja je stavljena apelantkinji na teret (u vezi sa korišćenjem pauze), istaknuto je da se apelantkinja u disciplinskom postupku izjasnila da potpuno negira da je bila na pauzi 180 minuta, te da na molbu poslovođe i produžava radno vrijeme. Dakle, treću povredu apelantkinja je u potpunosti negirala na jasan i nedvosmislen način, a tuženi nije dokazao da je apelantkinja zaista koristila pauzu duže od 30 minuta za šta je svakako imao adekvatnih mehanizama za dokazivanje. Četvrta povreda koja se stavlja apelantkinji na teret, a koja nije vezana za određeno vrijeme, tiče se zaposlenih radnika, tj. da apelantkinja prema radnim kolegama stvara nepovoljnu radnu atmosferu svojim odnosom. Osnovni sud je istakao da se ta povreda ne može jednostavno vezati za određen vremenski period, ali da je bilo mehanizama da se veoma jednostavno dokazuje u toku disciplinskog postupka, što je bilo potrebno, bez obzira što to u parničnom postupku svjedoci nedvosmisleno potvrđuju svojim izjavama. Zatim, istakao je da apelantkinja u potpunosti ne osporava ovu povredu i da sama potvrđuje da na poslu ne komunicira sa M.Š., navodeći da nema problema sa ostalim kolegama i poslovođom. U vezi s tim je istakao da iz sprovedenih dokaza i izjava parničnih stranaka i svjedoka u toku parničnog postupka nesporno proizilazi da je zaista bio evidentan loš međuljudski odnos kod tuženog, koji je remetio radnu disciplinu, ali da se ne može izvesti nedvosmislen zaključak da je tome isključivi krivac apelantkinja.
14. Osnovni sud je naveo da iz svega navedenog jasno proizilazi da je apelantkinji stavljeno na teret da je počinila više težih povreda radnih obaveza iz člana 98 stav 1 tač. 1, 5, 6 i 11 Zakona o radu, da joj je omogućeno da se izjasni o svim povredama saglasno Pravilniku o radu tuženog od 1. juna 2006. godine i odredbama ranije važećeg Zakona o radu, da je samo treću povredu koja joj je stavljena na teret izričito osporila, a ostale ne. Međutim, sve povrede koje su apelantkinji stavljene na teret nisu dokazane iako je tuženi imao sve raspoložive mehanizme za njihovo dokazivanje, ali se nikako ne može izvesti zaključak da su prve dvije povrede ostale nedokazane. Naime, iz same izjave apelantkinje u disciplinskom postupku proizilazi da se ona nije ponašala u skladu sa kodeksom ponašanja, koji je trebala primjenjivati u radu, te da je takvom ponašanju bila sklona ranije, što je tuženi nesporno dokazao, zbog čega Osnovni sud nije mogao pribjeći zaključku da su pobijana akta nezakonita i da zbog toga treba udovoljiti zahtjevu apelantkinje za potpunu reintegraciju. Kako Osnovni sud nije utvrdio da su pobijana akta tuženog nezakonita, istakao je da je neosnovan i tužbeni zahtjev u pogledu naknade štete (isplate).
15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 198318 17 Rsž od 20. februara 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
16. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je, između ostalog, ukazao da član 98 stav 2 Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" - prečišćeni tekst broj 55/07) određuje šta se smatra težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac pod određenim uslovima može raskinuti ugovor o radu sa radnikom, te da je tačkom 11 navedenog člana propisano da se povredom smatra i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz kojeg se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Naime, tuženi je svojim aktom pod nazivom Obaveze radnika u prodajnim centrima od 5. februara 2010. godine odredio teže povrede radnih obaveza, te, između ostalih, naveo da pod ovom vrstom povrede smatra grubo i nepristojno ponašanje prema drugim zaposlenim, građanima i kupcima za vrijeme radnog vremena. Zatim je ukazao da, u smislu člana 128 stav 1 Zakona o radu, ako poslodavac daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, dužan je omogućiti da radnik bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
17. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelantkinja prijemom rješenja direktora tuženog od 15. jula 2014. godine o pokretanju disciplinskog postupka, koje je dostavljeno s pozivom za disciplinsku raspravu, dakle, prije održavanja rasprave, bila upoznata sa povredama radnih dužnosti koje su obrazložene, a koje su joj stavljene na teret. Zatim je naveo da je apelantkinja prisustvovala zakazanoj disciplinskoj raspravi, te da je dala izjavu u pogledu svih povreda koje joj se stavljaju na teret.
18. Okružni sud je istakao da se ne mogu osnovanim prihvatiti žalbeni navodi da je apelantkinji onemogućeno pravo na odbranu na način što tokom disciplinskog postupka tuženi nije izvodio dokaze, kao što je saslušanje svjedoka, saslušanje podnosioca prijave i direktora koji je pokrenuo disciplinski postupak, a da bi dokazao tvrdnje da je apelantkinja počinila povrede koje su joj stavljene na teret. Naime, pomenuti žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja, jer nije postojala obaveza disciplinskog organa da saslušava lica koja je apelantkinja imenovala u žalbenom postupku, a niti su saslušanjem svjedoka tokom predmetnog parničnog postupka otklanjani nedostaci sprovedenog disciplinskog postupka, kako žalba neosnovano tvrdi. Okružni sud je naglasio da je apelantkinji dostavljanjem rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, prije održavanja disciplinske rasprave, ostavljena mogućnost, ukoliko je smatrala potrebnim za svoju odbranu, da pozove određene svjedoke a kojim dokazima bi osporavala tvrdnje poslodavca da je počinila disciplinski prekršaj.
19. Okružni sud je naveo da je spor po tužbi radnika, kome je izrečena mjera prestanka radnog odnosa u smislu člana 126 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 98 istog zakona spor o zakonitosti donesene odluke. Naime, u ovim sporovima sud ispituje, a pri tome je vezan činjeničnim opisom radnje, da li je odluka u skladu sa zakonom ili aktom poslodavca i da li su istinite činjenice o učinjenoj povredi, a koja se radniku stavljaju na teret. Stoga, kada se ima u vidu da je apelantkinja na disciplinskoj raspravi priznala da se kupcu obratila riječima „Gdje gori, kuda žurite", odnosno da je sjedila za blagajnom, jela i telefonirala u toku radnog vremena, kada su se u prodavnici nalazili kupci, to proizilazi da je činjenica učinjene povrede radne obaveze istinita, a koju je tuženi kao poslodavac svojim aktom Obaveze radnika u prodajnim centrima od 5. februara 2010. godine odredio kao težu.
20. Okružni sud je naveo da ne može utemeljenim prihvatiti tvrdnje apelantkinje da u predmetnom slučaju nije relevantna djelatnost poslodavca, jer je, prema stavu Okružnog suda, činjenica da se tuženi bavi trgovinom, dakle uslužnom djelatnošću, koja je veoma bitna u određivanju načina ponašanja zaposlenih prema kupcima, te propisivanju sankcija za neprihvatljivo ponašanje trgovca.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Apelantkinja, u suštini, smatra da je do povrede navedenog prava došlo zbog pogrešne i proizvoljne primjene Zakona o radu, kao i ZPP, što se onda veže i za pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
22. Apelantkinja je istakla, između ostalog, da joj je tokom disciplinskog postupka onemogućeno pravo na odbranu, jer tuženi nije izvodio dokaze kao što je saslušanje svjedoka, saslušanje podnosioca prijave i direktora koji je pokrenuo disciplinski postupak. Zatim, da je tuženi tokom parničnog postupka naknadno izvodio dokaze, a koji nisu izvedeni tokom disciplinskog postupka, te je na taj način prekršeno pravilo da se ne mogu nadomjestiti dokazi čije je izvođenje bilo neophodno u disciplinskom postupku. S obzirom na navedeno, apelantkinja smatra da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit.
23. Nadalje je istakla da je poziv za usmeno saslušanje donesen 15. jula 2014. godine, a da je usmeno saslušanje disciplinska komisija održala 22. jula 2014. godine, pa da apelantkinja nije imala dovoljno vremena da se na povrede izjasni, a kamo li da pozove svjedoke. Apelantkinja ističe da je poslodavac primjenom odredbe iz člana 128 stav 3 Zakona o radu bio obavezan da dokazuje odgovornost apelantkinje, jer je teret dokazivanja na poslodavcu. Zatim, navedeno je da je rješenje o otkazu ugovora o radu i formalno nezakonito jer prema odredbi iz člana 116. Zakona o radu, o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa odlučuje direktor, a u ovom slučaju je odlučila disciplinska komisija.
24. S obzirom na navedeno, apelantkinja ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud svojim odlukama povrijedili odredbe Zakona o radu, i to član 5 (jer tuženi nije dokazao da je odluka o otkazu opravdana i zakonita, odnosno otkaz je dat bez postojanja dokaza o težim povredama radnih obaveza, što znači da se radi o diskriminaciji apelantkinje, koja je izričito zabranjena navedenom odredbom), 116 i 128 stav 3..
25. Pored navedenog, apelantkinja smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud proizvoljno tumačili i primjenjivali odredbe ZPP, i to član 8 (jer su zapostavili važne dokaze i propustili da utvrde odlučne činjenice, pa su pogrešno utvrdili činjenično stanje), 126 (ukoliko sud nije mogao izvesti zaključak o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu apelantkinji, morao je primijeniti pravila o teretu dokazivanja, te utvrditi da tuženi nije uspio dokazati postojanje razloga za otkaz) i 191. stav 4. (jer nižestepeni sudovi nisu naveli koje su odredbe materijalnog prava primijenili odlučujući o zahtjevima stranaka, odnosno obrazloženje pobijane odluke je kontradiktorno sa njenim dispozitivom).
26. S obzirom na navedeno apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pristup sudu.
27. U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantkinja je istakla da je postupak trajao izvan razumnih rokova, jer su od podnošenja tužbe do dostavljanja drugostepene presude protekle tri godine, šest mjeseci i četrnaest dana. Takođe je istakla da su postupci u radnim sporovima hitnog karaktera, pa da je evidentno da je postupak trajao izvan razumnih rokova. Zbog navedenog, apelantkinja je predložila da Ustavni sud donese odluku kojom će obavezati Republiku Srpsku da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog nepostupanja suda u razumnom roku isplati, najmanje, ukupni iznos od 1.200,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
28. Okružni sud je istakao da njegovom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva, kao što nije povrijeđeno ni pravo na suđenje u razumnom roku, jer je taj sud prvostepenu presudu primio 19. decembra 2017. godine a žalbeni postupak je okončan donošenjem presude 20. februara 2018. godine, odnosno u roku od dva mjeseca.
29. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom postupku postupao u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, odnosno da je pravilno primijenio Zakon o radu i ZPP.
30. Tuženi, u suštini, smatra da je predmetna apelacija očigledno neosnovana, te da je kao takvu treba odbaciti.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku ((„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS. 45/09 - OUS, 49/09, 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
32. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi: Član 98. st. 1, 2. tač.1, 5, 6. i 11. i stav 3.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
1. odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, 5. namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca, 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
Ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza u smislu stava 1. ovog člana, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje, pa ukoliko radnik, i pored tog upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, takvo ponovljeno ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu.
X – ZAŠTITA PRAVA RADNIKA
Član 116.
O pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.
Ovlašćeno lice iz stava 1. ovog člana može, putem pismene punomoći, ovlastiti drugo punoljetno i poslovno sposobno lice da odlučuje o svim ili pojedinim pravima i obavezama iz radnog odnosa.
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona.
Član 128. st. 1. i 3.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 198318 17 Rsž od 20. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 7. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelantkinja ukazuje da su u osporenom parničnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi (čime, između ostalog, ukazuje i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje), te da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu i suđenje u razumnom roku.
42. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pristup sudu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelantkinja ishodila da redovni sudovi donesu predmetne odluke nepobitno potvrđuje da je pravo apelantkinje na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na dvije instance meritorno odlučili o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, navodi apelantkinje o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.
43. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge na osnovu kojih su zaključili da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Ustavni sud primjećuje da su i Okružni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, a i Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude jasno naveli šta je zadatak sudova u konkretnom slučaju, odnosno da su ukazali da u sporovima kojima se osporava odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu sud ispituje da li je odluka u skladu sa zakonom ili aktom poslodavca i da li su istinite činjenice o učinjenoj povredi, a koja se radniku stavljaju na teret. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju pozvali na relevantne zakonske odredbe, te da su jasno obrazložili na osnovu čega su zaključili da je činjenica učinjene povrede radne obaveze od apelantkinje istinita, ukazujući da je navedena povreda određena kao teža aktom tuženog Obaveze radnika u prodajnim centrima od 5. februara 2010. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke Okružni sud jasno ukazao da je, u smislu člana 128 stav 1 Zakona o radu, tuženi kao poslodavac, koji daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, bio dužan omogućiti apelantkinji da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, a što joj je tuženi omogućio (dostavljanjem poziva za disciplinsku raspravu, prije održavanja rasprave, upoznavanjem sa povredama radnih dužnosti koje su joj stavljene na teret, te uzimanjem izjave apelantkinje na zakazanoj disciplinskoj raspravi u pogledu svih povreda koje su joj stavljene na teret). Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Okružni sud razmotrio apelantkinjine žalbene navode, a kakve slične apelantkinja, zapravo, ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa.
45. U vezi s apelantkinjinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tužbu podnijela 21. avgusta 2014. godine, kojom je tražila zaštitu prava iz radnog odnosa i da je predmetni postupak okončan 20. februara 2018. godine, donošenjem osporene presude Okružnog suda, odnosno da je predmetni parnični postupak trajao oko tri godine i šest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Osnovnim sudom trajao oko tri godine i dva mjeseca, a da je žalbeni postupak trajao oko dva mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Okružnom sudu). Sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su u periodu od tri godine i šest mjeseci donesene dvije meritorne odluke na dvije instance, odnosno da je u tom periodu predmetni postupak okončan, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi, istina, jeste hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa, kao i na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje na apelantkinjinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja predmetnog postupka od tri godine i šest mjeseci ne prelazi granice „razumnog roka“ iz tog člana.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević