Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/19 (V. V.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-322/19, rješavajući apelaciju Vjekoslava Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vjekoslav Vidović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 240770 18 Kž od 17. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 240770 16 K od 2. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjekoslav Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Budimir Mrkajić advokat iz Tuzle, podnio je 22. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 240770 18 Kž od 17. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 240770 16 K od 2. oktobra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona FBiH i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, te određeno da ukoliko apelant ovu kaznu ne plati u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti prvostepene presude da će sud bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora i to tako što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Također, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni S.M. upućen da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer se svi njegovi navodi svode na tvrdnju da nije počinio predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud sve dokaze cijenio savjesno (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH) te da je ispravno zaključio da je apelant 28. septembra 2014. godine u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu u Tuzli, svjestan da drugog može lahko tjelesno ozlijediti, što je i htio, prišao oštećenom koji se nalazio u svom vozilu i obratio mu se psovkom i riječima „ti mene pratiš“, te ga zatvorenom šakom više puta udario u predjelu glave, lica i desnog oka, nanijevši mu lake tjelesne ozljede. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se iskazima apelanta i A.D. ne može potvrditi činjenica (na koju apelant ukazuje) da se apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio izvan Tuzle. Naime, Kantonalni sud je naveo da je svjedok A.D. istakao da dobro poznaje apelanta, da se često sreću u večernjim satima u ugostiteljskom objektu „Plava laguna" na ulazu u Kakanj, te da su se u septembru našli dva puta ali nije mogao potvrditi da li je jedan od susreta bio kritičnog dana, dok je apelant istakao da se nalazio s ovim svjedokom čije prezime ne zna, a navodno mu je dobar prijatelj s kojim se često sreće u Kaknju ali u popodnevnim satima. Kantonalni sud je naveo da se na iskazima svjedoka I.S. i M.H. ne može zasnivati sudska presuda, jer ni jedan od njih nije potvrdio da je vidio da je apelant upravo kritičnog dana otišao na službi put u jutarnjim satima, već su se izjašnjavali uopćeno navodeći da apelant ne boravi nedjeljom u Tuzli. Također, Kantonalni sud je naveo da je svjedok mldb. E.M. (sin oštećenog) potvrdio da je došlo do kontakta između apelanta i oštećenog kada su se apelant i oštećeni zaustavili na kritičnom mjestu u Tuzli, da je oštećeni tom prilikom bio u vozilu, a da je apelant bio pored vozila i da je, prema iskazima ovog svjedoka i oštećenog, apelant pet puta udario oštećenog. Kantonalni sud je naveo da kada se iskazi oštećenog i njegovog sina dovedu u vezu s iskazom vještaka sudske medicine Z.C. koji je svjedočio o nalazu i mišljenju, proizlazi da je oštećeni kritične prilike zadobio lake tjelesne ozljede i da je to povrjeđivanje lica nastalo najmanje dvokratnim djelovanjem tupo tvrdo mehaničke sile, pri čemu zamah i udar šake ili pesnice predstavlja podoban način za nanošenje ovog povrjeđivanja, a moguće u poziciji kada se povrijeđeni nalazi sjedeći u automobilu uz otvoren prozor ili vrata, a napadač s njegove bočne strane u stojećem položaju. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da svjedok I.S. nije mogao potvrditi da su povrede glave oštećenog nastale prilikom pada s terase, jer nije mogao potvrditi da se taj pad desio u septembru 2014 godine, niti je to mogao potvrditi svjedok M.H., jer je u svom iskazu naveo da je taj pad s terase bio u mjesecu maju ili junu 2016 godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u predmetnom postupku dokazi nisu pravilno cijenjeni, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Z.C. i iznosi svoje viđenje načina na koji oštećeni zadobio povrede, te da su prihvatili iskaz oštećenog i njegovog sina koji se po mišljenju apelanta razlikuju, dok nisu prihvatili iskaze svjedoka odbarane A.D.,I.S.,M.H. niti apelantov iskaz. Apelant navodi da je dokazima odbrane opovrgnuto da je apelant počinio krivično djelo koje mu stavlja na teret, te da se sudovi ovakvom slobodnom ocjenom dokaza stavljaju na stranu optužbe, ne cijeneći princip in dubio pro reo“.

5. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na život, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/19 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio