Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-116/18 (S.O.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-116/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 116/18, rješavajući apelaciju S. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. O.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 475473 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu S. O. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 825,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu S. O. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 475473 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009777 07 Gz od 15. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4341/05 od 11. aprila 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prače podnio je 9. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 475473 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009777 07 Gz od 15. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4341/05 od 11. aprila 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1669/13 od 19. novembra 2013. godine (kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 3057/13, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 10. jula 2013. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 009777 07 Gz od 15. maja 2013. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od pravnog zastupnika B. H. (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i A. S. H. (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi) zatraženo je 18. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 23. do 30. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Pravni zastupnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-4341/05 od 11. aprila 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove isplate iznos od 10.000,00 KM i na ime narušenog ugleda i časti iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka i da sud naloži tuženima da o svom trošku pojedinačno opozovu neistinito izražavanje tamo gdje je izneseno. Istom presudom je obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 2. decembra 2005. godine podnio tužbu protiv tuženih koji su iznijeli više kleveta u programu Televizije FBiH u emisiji „60 minuta“ od 28. novembra 2005. godine. Općinski sud je naveo da je apelant kao klevetu broj 1 citirao izjavu prvotuženog kao autora i urednika, i to: „Kako je [apelant] – goraždanski premijer postao novi Pinoče, [da] kontrolira apsolutno sve, od politike, preko sudova i medija, pa sve do cijena na pijaci“. Izjava drugotužene označena je kao kleveta broj 2: „[da su apelant i kantonalni zastupnik I. B.] prema zahtjevu Izborne komisije BiH u roku od 15 dana morali napustiti svoje funkcije [...] nakon što je Izborna komisija BiH zatražila uklanjanje [apelanta] zbog dokumentiranih nezakonitosti“. Kleveta broj 3 je citirana kao: „[...] predsjednik Udruženja [Dž. T.] nedavno je žestoko kritikovao aktuelnog premijera zbog ignorantskog odnosa Vlade prema boračkoj populaciji, kojim Kantonalna vlada čak nije u stanju podmiriti račun za struju u prostorijama Udruženja. Nakon ove argumentirane kritike, [apelant] je [Dž. T.] pozvao da odstupi sa pozicije predsjednika Udruženja demobilisanih boraca, nazivajući ga isfrustriranom osobom. Budući da [Dž. T.] to nije učinio, doznajemo da je [apelant] podnio privatnu tužbu protiv njega i da će je zbog apsolutne kontrole nad goraždanskim sudovima vjerovatno i dobiti“. Kao kleveta broj 4 je označena izjava koja citirana glasi: „Kao dokaz ovoj tvrdnji navodimo i primjer SDP-ovca [H. P.], kojem se već nekoliko mjeseci odbija pola plate na osnovu izgubljene tužbe za klevetu koju je protiv njega podigao i dobio [apelant]. [H. P.] je proglašen klevetnikom jer je sa govornice Općinskog vijeća u Goraždu u ime SDP-a pokrenuo raspravu o stanju u propalim goraždanskim preduzećima. Tom je prilikom [H. P.], kako nam tvrdi, ukazujući na [apelantovu] samovolju umjesto riječi pozivanje, upotrijebio termin privođenje direktora Komunalnog preduzeća na razgovor. Ovaj lapsus bio je dovoljan da Sud presudi kako je [H. P.] teško oklevetao [apelanta]“. Kleveta broj 5 je izjava drugotužene: „[apelant] od svih tuženih, koje uglavnom zbog korumpiranosti sudija dobija na Sudu, zahtijeva i javno izvinjenje koje [H. P.] nije ispoštovao. To je morao uraditi i bivši predsjednik Općine Foča–Ustikolina, član Stranke za BiH [S. P.], koji je vansudskom nagodbom [apelantu] već isplatio 1.000,00 KM i putem Kantonalne televizije mu se javno izvinio [...]“. [S.P.] je izjavio: „Televizija je posvetila jednu kompletnu emisiju i da je to dokaz da [apelant] drži i lokalne medije pod kontrolom“. Kleveta broj 6 ogleda se u izjavi: „zahvaljujući samovolji [apelanta] u Goraždu je bila ugašena i popularna internet stranica Goražde-X, koja je nakon našeg boravka u ovom gradu vraćena“. Kleveta broj 7 ogleda se u izjavi: „[apelant je] u stvari slika i prilika jedne primitivne politike koja se silom ili kontrolom nad pravosudnim institucijama rješava svojih oponenata. U toj primitivnoj despotskoj vladavini dozvoljena su sva sredstva, od falsifikovanja dokumenata državnih institucija do prozivanja na informativne razgovore. Istovremeno, privreda u Goraždu je potpuno razorena, a tamošnji građani jedva preživljavaju, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom“. Izražavanja u citiranim izjavama apelant smatra neistinitim i klevetničkim izražavanjem za koja, prema članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, odgovaraju prvotuženi kao urednik emisije i drugotužena kao novinar i autor jer su namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili pronijeli izražavanje neistinitih činjenica.

8. Općinski sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je apelant u vrijeme objavljivanja spornog priloga obavljao funkciju premijera Bosansko-podrinjskog kantona, pa se on ima smatrati javnim službenikom u smislu člana 4. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete (u konkretnom slučaju je očiglednom greškom naveden član 1. stav 4. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete), te da se na njega primjenjuje standard odgovornosti iz člana 6. stav 5. istog zakona. Postupajući u interesu javnosti, tuženi su objavili sporni prilog u kojem su analizirali apelantov javni rad. U prilogu nema iznošenja neistina o činjenicama koje bi mogle povrijediti apelantov ugled. Tuženi su u odgovoru na tužbu dalje naveli da ne postoji njihova odgovornost za klevetu zato što izražavanje označeno kao kleveta br. 1 i 7 predstavlja iznošenje mišljenja o apelantovom javnom radu u funkciji premijera Bosansko-podrinjskog kantona. Izražavanje označeno kao kleveta 2 nema elemente klevete jer se zasniva na saznanjima tuženih dobijenim od Izborne komisije BiH. Kleveta označena pod brojem 3 predstavlja istinitu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, konkretno Dž. T., predsjednika Udruženja demobiliziranih boraca, što isključuje odgovornost tuženih u smislu člana 7. stav 1. tačka c) istog zakona. Izražavanje označeno kao kleveta 4 ne sadrži iznošenje neistinitih činjenica imajući u vidu obrazloženje presude Općinskog suda u Goraždu od 18. novembra 2004. godine kojom je H. P. obavezan apelantu nadoknaditi štetu. Kleveta broj 5 bazirana je na izražavanju trećih lica H. P. i S. P., koja je javnosti prezentirana kao korektno i istinito i predstavlja iznošenje mišljenja o apelantovoj političkoj moći i utjecaju u lokalnoj sredini. Izražavanje označeno kao kleveta broj 6 drugotužena je objavila na osnovu vlastitih saznanja, uvidom u internetsku stranicu i navedeno izražavanje nema neistina koje bi mogle povrijediti apelanta. Općinski sud je naveo da su tuženi u odgovoru na tužbu naveli da su postupali po svojim profesionalnim obavezama, analizirali apelantov politički rad, da prilog nema elemenata iznošenja neistina koje bi mogle povrijediti apelantov ugled i stoga nema odgovornosti tuženih za klevetu, odnosno takva odgovornost je isključena jer sporni prilog kritizira apelantov politički angažman, što predstavlja iznošenje mišljenja, a dio priloga u kome se iznose činjenične tvrdnje, iste tvrdnje mogu biti neistinite samo u nebitnom dijelu.

9. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, cijeneći sadržaj izjava tuženih za koje apelant tvrdi da su kleveta, kontekst u kojem su date, kao i povod davanja takvih izjava i komentara, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi člana 6. stav 2, člana 12. stav 1. i člana 2. Zakona o zaštiti od klevete, ocijenio da izražavanje da je apelant Pinoče, da kontrolira sve od politike, sudova, tužilaštava, policije, medija i cijena na pijaci, da je neinformiran, da zbog korumpiranosti sudija dobija na sudu, da suvereno vlada najsiromašnijim kantonom u državi, da je slika i prilika jedne primitivne politike koja se silom ili kontrolom nad pravosudnim institucijama rješava svojih oponenata, predstavlja vrijednosni sud i isključivo iznošenje mišljenja autora priloga.

10. Nadalje, Općinski sud je cijenio izjavu da je najozbiljnija kriza vlasti u Bosansko-podrinjskom kantonu počela kada je Izborna komisija BiH dostavila dokument o kršenju Izbornog zakona dvojice ondašnjih funkcionera, i to apelanta kao premijera Bosansko-podrinjskog kantona i SDP-ovog kantonalnog zastupnika I. B. Općinski sud je naveo da su njih dvojica, prema zahtjevu Komisije, u roku od 15 dana morali napustiti svoje „funkcije“, što predstavlja mišljenje autora o krizi vlasti, ali i istinitu činjenicu da je dostavljen dokument o kršenju Izbornog zakona. Naime, obje parnične stranke su tokom dokaznog postupka provele dokaz čitanjem dopisa Izborne komisije od 23. septembra 2005. godine, dostavljen skupštini BPK, u kome je navedeno da je provjerom službene evidencije, po službenoj dužnosti, Izborna komisija BiH utvrdila da je apelant sankcioniran od Privremene izborne komisije i kako obavlja funkciju premijera Bosansko-podrinjskog kantona, što je u suprotnosti s Izbornim zakonom BiH, nakon čega je apelant podnio ostavku jer ne želi obavljati funkciju ako je to u suprotnosti s pozitivnim propisima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je prilog označen kao kleveta 2 zasnovan na istinitoj činjenici da je dostavljen dokument da dva funkcionera BPK Goražde obavljaju funkciju koja nije u skladu s Izbornim zakonom BiH, s obzirom na to da je pregled evidencije Izborna komisija obavila po službenoj dužnosti i dostavila obavještenje Skupštini kantona. Općinski sud je također naveo da tuženi tokom postupka nisu dokazali navod da je apelantu dat rok od 15 dana da napusti funkciju, međutim, ovaj navod ne mijenja istinitost sadržaja izjave da apelant obavlja funkciju protivno Izbornom zakonu BiH i ne predstavlja klevetu s obzirom na to da je apelant već u vrijeme emitiranja emisije podnio ostavku.

11. Općinski sud je ocijenio da izražavanje označeno tužbom kao kleveta broj 3 predstavlja prenošenje istinitih činjenica s obzirom na to da je Dž. T. u iskazu datom u svojstvu svjedoka izjavio da je kao predsjednik Udruženja demobiliziranih boraca bio nezadovoljan činjenicom da ga apelant nije primio na razgovor dok je obavljao funkciju premijera Bosansko-podrinjskog kantona koji je tražio nezadovoljan dinamikom rješavanja statusnih pitanja boraca. Slijedom navedenog, Općinski sud je istaknuo da iz iskaza svjedoka proizlazi da je drugotužena u prilogu iznijela istinitu činjenicu da je Dž. T. kao predsjednik Udruženja demobiliziranih boraca kritizirao apelanta zbog ignorirajućeg stava prema boračkoj populaciji, da je apelant pozvao svjedoka da odstupi s funkcije predsjednika Udruženja i podnio tužbu protiv svjedoka, te da je vjerodostojno prenesena izjava svjedoka. Općinski sud je dalje naveo da je drugotužena, u dijelu priloga (kleveta broj 4) koji se odnosi na sudsku presudu kojom je H. P. obavezan da nadoknadi štetu apelantu zbog izrečene klevete, iznijela istinite činjenice. Naime, presudom Općinskog suda u Goraždu od 18. novembra 2004. godine H. P. je obavezan da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu i troškove postupka. Pri tome, Općinski sud je naveo da je predmet postupka bila naknada nematerijalne štete za klevetu nanesenu apelantu zbog izražavanja H. P. na sjednici Općinskog vijeća. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da se predmetno izražavanje zasniva na istinitim činjenicama i izjavi H. P.

12. Nadalje, Općinski sud je naveo da izražavanje označeno u tužbi kao kleveta broj 5 sadrži izjavu S. P. i izražavanje da apelant od svih tuženih, koje uglavnom zbog korumpiranosti sudova dobija na sudu, traži izvinjenje, što H. P. nije ispoštovao. Osim toga, Općinski sud je naveo da drugotužena nije odgovorna za prilog u emisiji koji sadrži izjavu S. P. da su sudovi korumpirani, ne nanosi štetu apelantovom ugledu, a činjenica da H. P. nije povukao izjavu o neistinitim činjenicama je istinita. Dalje je Općinski sud naveo da u spornom prilogu apelant nije identificiran kao falsifikator (kleveta broj 7). Pri tome, Općinski sud nije posebno obrazlagao apelantove dokaze radi utvrđivanja činjenice da je u zakonom predviđenoj proceduri izabran za premijera Bosansko-podrinjskog kantona i da je tokom obavljanja funkcije Vlada usvojila budžet kantona, izvještaj o izvršenju budžeta, Zakon o izvršenju budžeta, kućnom i pijačnom redu tržnice i načinu izbora direktora kantonalne televizije, jer ih je ocijenio irelevantnim za odlučivanje.

13. Općinski sud je ocijenio da izražavanja tuženih sadrže mišljenje i stavove autora o apelantu kao premijeru, izjave učesnika emisije i tvrdnje koje mogu biti predmet provjeravanja i dokazivanja (imenovanje za premijera protivno Izbornom zakonu BiH, nezadovoljstvo Udruženja demobiliziranih boraca tretmanom, te presude donesene u postupcima za naknadu štete zbog klevete koje je pokrenuo apelant). Općinski sud je imao u vidu i odredbu člana 3. Zakona o zaštiti od klevete, koju je citirao, naglasivši da je apelant u vrijeme iznošenja izražavanja označenih kao kleveta bio javni službenik. Kritika iz spornog priloga usmjerena je na vršenje funkcije apelanta za koju su tuženi dali svoj vrijednosni sud, dok su izražavanja koja se odnose na sudske postupke, koje je apelant vodio povodom privatnih tužbi, utvrđena kao istinite činjenice. Općinski sud je naveo da tuženi nisu postupali u dobroj namjeri i da se nisu pridržavali standarda novinarske profesije jer su u kontekstu istinitih činjenica iznijeli kritiku i svoj vrijednosni sud o apelantu. Ozbiljna kritika pretpostavlja iznošenje stručnog mišljenja iz određene oblasti i svakako ne podrazumijeva uvredljive izjave. Identificiranje apelanta s diktatorom Pinočeom svakako nije dobronamjerno, međutim, apelant tokom postupka nije dokazao prirodu i stepen prouzrokovane štete, niti da je postupio u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete na način da preduzme sve radnje kako bi umanjio štetu. Pri tome, Općinski sud je naveo da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava javne ličnosti moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnog građanina i time su granice kritike znatno šire jer su po prirodi posla izloženi ispitivanju cjelokupne javnosti i novinara, što se odnosi i na apelanta kao javnu ličnost.

14. Općinski sud je naveo da sloboda izražavanja podrazumijeva i satiru kao novinarsku formu, provociranje, kao i pribjegavanje pretjerivanju (apelantovom samovoljom ugašena popularna internetska stranica Goražde-X koja je nakon boravka tuženih vraćena). Način prenošenja informacija i oblik su pravo novinara i urednika, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje sud ne može sankcionirati ukoliko ne sadrži neistinita izražavanja koja su imala za posljedicu nanošenje štete ugledu pravnog ili fizičkog lica. Ukoliko šteta nije nastala ili nije dokazana, izražavanje se može cijeniti isključivo u odnosu na novinarski kodeks, što nije predmet ovog postupka, a suprotno bi dovelo do narušavanja principa slobode izražavanja. Konačno, s obzirom na to da je izražavanje tuženih netačno samo u nebitnim elementima i da su tuženi iznijeli svoj vrijednosni sud o apelantu, Općinski sud je ocijenio da primjenom člana 7. Zakona o zaštiti od klevete nema odgovornosti tuženih za klevete i stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 6. obrazloženja.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 009777 07 Gz od 15. maja 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude, u granicama razloga navedenih u žalbi i u smislu člana 221. ZPP, ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zatim istakao da utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe i stanjem spisa. Pri tome je, kako je dalje naglašeno, prvostepeni sud pravilno zaključio da izražavanje tuženih sadrži mišljenje i stavove autora o apelantu kao premijeru, izjave učesnika emisije i tvrdnje koje mogu biti predmet provjeravanja/dokazivanja (imenovanje za premijera protivno Izbornom zakonu BiH, nezadovoljstvo Udruženja demobiliziranih boraca tretmanom, te presude donesene u postupcima za naknadu štete zbog klevete koje je pokrenuo apelant). Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je izražavanje tuženih netačno samo u nebitnim elementima i da su tuženi u označenom prilogu emitiranom u emisiji „60 minuta“ Federalne televizije iznijeli svoj vrijednosni sud, pa primjenom člana 7. Zakona o zaštiti od klevete nema odgovornosti tuženih za klevetu.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 475473 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju je ponovljen predmet spora i utvrđenja prvostepenog suda koja su prihvaćena od drugostepenog suda uz zaključak da je žalba neosnovana i prvostepena presuda pravilna. Vrhovni sud je nakon ispitivanja drugostepene presude zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, podsjetivši da su činjenice u smislu citiranih zakonskih odredbi informacije ili izjave koje se mogu dokazati, da predmet pronošenja ili iznošenja mogu biti samo tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Za razliku od toga, vrijednosni sud predstavlja zaključke koje izvode novinari koji ne mogu biti na bilo koji način dokazani, pa se takve tvrdnje ne mogu smatrati klevetom. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iznesene tvrdnje, koje su iznijeli tuženi „da je [apelant] Pinoče [...]“, predstavljaju vrijednosni sud, odnosno mišljenje tuženih o apelantu, te ne sadrže nikakve činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati, odnosno ne sadrže ni minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima, a ostale iznesene tvrdnje „da je [apelant] morao napustiti funkciju“ predstavlja mišljenje autora o krizi vlasti, ali i istinitu činjenicu s obzirom na to da je dostavljen validan dokument o kršenju Izbornog zakona. Također, tvrdnje da je „[Dž. T.] kao predsjednik Udruženja demobilisanih boraca kritikovao [apelanta] zbog ignorantskog stava prema boračkoj populaciji [...]“ vjerodostojno je prenesena izjava ovog svjedoka, pa se ovo izražavanje zasniva na istinitim činjenicama kao i izjava S. P. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da za određeno izneseno mišljenje, odnosno vrijednosnu procjenu, tuženi nisu dužni dokazati istinitost jer je to nemoguće za razliku od postojanja činjenica. Kod utvrđenja da su u sredstvima javnog informiranja (TV emisiji) tuženi kao novinar i urednik izrekli svoje mišljenje i vrijednosni sud o pitanjima od javnog značaja u vezi s apelantovim radom u obavljanju javne dužnosti, premijera Bosansko-podrinjskog kantona, a na osnovu činjenica koje su im bile dostupne, a za većinu njih je u postupku utvrđeno da su istinite, Vrhovni sud je zaključio da nije došlo do prekoračenja dopuštene slobode informiranja javnosti i nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o zaštiti od klevete za odgovornost tuženih, kako to neosnovano tvrdi apelant.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da su mu povrijeđena i prava iz čl. 2, 7. i 12. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

18. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji opširno iznosi svoje viđenje činjenica u predmetu i izvedenih dokaza, te ističe da je podnio tužbu protiv tuženih radi iznošenja neistinitog izražavanja, koja se mogu dokazati. Ističe da je izražavanje koje su iznijeli tuženi neistinito, a neistinito izražavanje predstavlja klevetu. Sporno izražavanje sadrži činjenične navode o tome da apelant kao diktator kontrolira apsolutno sve, od politike, preko sudova i medija pa sve do cijena na pijaci. Nadalje ističe da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o njegovom političkom i javnom djelovanju, već sadrže i činjenične navode za koje tuženi nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. Dalje ističe da su tuženi poredeći apelanta s Pinočeom kao diktatorom veoma grubo nanijeli štetu njegovom ugledu, zbog čega su trpjeli on i njegova porodica. Ističe da na vlast nije došao državnim udarom, već regularnom ustavnom procedurom. Nadalje, apelant smatra da su ga tuženi spornim izražavanjem jasno identificirali kao falsifikatora dokumenata državnih institucija. Apelant je u apelaciji ukazao na brojne odluke Ustavnog suda, i to AP 1064/05, AP 1005/04, AP 96/05, AP 1423/05, AP 712/05 i AP 1145/04 citirajući relevantne dijelove iz tih odluka, smatrajući ih primjenjivim u njegovom slučaju. Prema apelantovom mišljenju, u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, nije uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava funkcionera na ugled. Zbog toga, smatra da se može zaključiti kako su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene. Također, apelant osporava i odobrene troškove postupka tuženim.

19. U pogledu dužine trajanja postupka, ističe da je tužba podnesena 2. decembra 2005. godine, da su prekršene odredbe ZPP u pogledu zakazivanja ročišta i dužine suđenja u predmetnoj pravnoj stvari.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji nisu povrijeđena u postupku pred Vrhovnim sudom.

21. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je drugostepena presuda donesena na zakonit način, pa je predložio da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda apelantovih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom.

22. Općinski sud je naveo da sve navode iz apelacije osporava kao neosnovane, tim više što su i više instance zauzele stav kakav je zauzeo i prvostepeni sud u osporenoj presudi. Smatra da nije počinjena nijedna povreda Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine, te zakona koji su primijenjeni u predmetnoj pravnoj stvari. Općinski sud je istaknuo da je osporena presuda tog suda donesena u smislu Zakona o zaštiti od klevete, relevantnoj sudskoj praksi i praksi Ustavnog suda. V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Tumačenje Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. točka c) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

c) javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 386. stav 1.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 475473 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da su mu povrijeđena i prava iz čl. 2, 7. i 12. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

30. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

a)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja. Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopćava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

35. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da je apelant, u vrijeme kada je objavljen sporni prilog, obavljao funkciju premijera Bosansko-podrinjskog kantona iz čega je proizašao zaključak iz osporenih presuda prema kojem je u pitanju javna ličnost (političar), koja u smislu standarda Evropskog i Ustavnog suda, s obzirom na to da djeluje u javnom domenu, mora biti spremna da prihvati viši nivo kritike nego privatna lica. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su se sporne izjave tuženih ticale apelanta kao javnog zvaničnika, a ne njegovog privatnog života. Nadalje, sporni prilog se bavio navodima, između ostalih, „da je [apelant] Pinoče [...]“, „da je [apelant] morao napustiti funkciju“ da je „[Dž. T.] kao predsjednik Udruženja demobilisanih boraca kritikovao [apelanta] zbog ignorantskog stava prema boračkoj populaciji [...]“. U vezi s tim se može zaključiti da je sporni prilog imao cilj da na kritički način doprinese javnoj debati o ponašanju apelanta u svojstvu izabranog predstavnika naroda (premijera Bosansko-podrinjskog kantona) kako u vezi s tim konkretnim pitanjem (imenovanje za premijera protivno Izbornom zakonu BiH, nezadovoljstvo Udruženja demobiliziranih boraca tretmanom, te presude donesene u postupcima za naknadu štete zbog klevete koje je pokrenuo apelant). Iz navedenog jasno proizlazi da pitanje apelantovog ponašanja u toku obavljanja javne funkcije predstavlja temu od općeg interesa i da se sporni prilog bavio tim pitanjem koji kao takav predstavlja doprinos temi, odnosno debati od općeg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da mediji uopćeno imaju zadatak da objavljuju informacije i ideje o političkim i drugim pitanjima od javnog značaja jer javnost ima pravo da dobije takve informacije, pa su stoga javne ličnosti, naročito političari, neizbježno i svjesno izloženi pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara tako i od najšire javnosti. Stoga, javne ličnosti moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.

36. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u emisiji „60 minuta“ od 28. novembra 2005. godine objavljene uredničke i novinarske izjave koje u jednom dijelu predstavljaju vrijednosni sud o apelantu („da je [apelant] Pinoče [...]“), a ne činjenice koje bi se provjeravale i dokazivale, dok u drugom dijelu predstavljaju činjenice („da je [apelant] morao napustiti funkciju“ i da je „[Dž. T.] kao predsjednik Udruženja demobilisanih boraca kritikovao [apelanta] zbog ignorantskog stava prema boračkoj populaciji [...]“) za koje je u postupku dokazano da su istinite budući da provedenim dokazima nisu dovedene u pitanje, i to sve o apelantu kao javnoj ličnosti, o pitanjima od općeg interesa za javnost. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama ocijenili da, u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, u konkretnom slučaju nema klevete. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su tuženi izraženim mišljenjem ostvarili svoje pravo zaštićeno članom 3. Zakona o zaštiti od klevete, te članom 10. Evropske konvencije.

37. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodi tuženih iz spornog priloga ukazuju da su oni iznijeli svoj vrijednosni sud o apelantu, kao i istinite činjenice koje su potkrijepljene validnim dokazima. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da se mora uspostaviti jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene se ne može ponuditi dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci (kao konačnoj presudi u predmetnom postupku), očitujući se na apelantove revizione prigovore, potvrđujući stav nižestepenih presuda prema kojem sporno izražavanje djelimično predstavlja vrijednosni sud, a djelimično mišljenje tuženih o krizi vlasti, ali i istinitu činjenicu s obzirom na to da su potkrijepljeni dokazima, naveo da tuženi nisu odgovorni za klevetu jer su spornim izražavanjem iznijeli mišljenje i vrijednosni sud, odnosno činjeničnu tvrdnju (koja dokazima nije dovedena u pitanje). Osim toga, sporno izražavanje izneseno u emisiji „60 minuta“ bilo je zasnovano na relevantnoj dokumentaciji i iskazima sagovornika koji su u postupku saslušani u svojstvu svjedoka, što, prema ocjeni redovnih sudova, ukazuje da su tuženi prilikom iznošenja pitanja od javnog značaja o apelantu kao javnoj ličnosti uložili razumne napore u provjeru i postojanje dovoljnog činjeničnog osnova za relevantni period koji takve navode mogu potkrijepiti.

39. S obzirom na sve navedeno, imajući pri tome u vidu relevantne kriterije uspostavljene vlastitom praksom i praksom Evropskog suda, ocjenjujući posebno sadržaj i kontekst spornog priloga, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je u konkretnom slučaju, u jednom dijelu spornog izražavanja, iznesen vrijednosni sud, a u drugom činjenična tvrdnja koja je u postupku dokazana adekvatnim dokazima o apelantu kao nosiocu javne i političke vlasti, te da je odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nepostojanja odgovornosti tuženih za klevetu postignuta pravična ravnoteža između njegovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled kao dijela prava na privatnost zaštićenog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja garantiranu članom 10. Evropske konvencije, te da je u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva zadovoljen princip proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između ova dva prava – prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

40. Stoga, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda da su tuženi kao novinar i urednik u sredstvima javnog informiranja (TV emisiji) izrekli svoje mišljenje i vrijednosni sud o pitanjima od javnog značaja u vezi s apelantovim radom u obavljanju javne dužnosti (premijera Bosansko-podrinjskog kantona), te da je za većinu njih u postupku utvrđeno da su istiniti, slijedom čega ne postoji odgovornost tuženih za klevetu.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženih.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

b)Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Pored toga, apelant je istaknuo i da je predmetni spor pokrenut 2. decembra 2005. godine, na koji način je prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

Suđenje u razumnom roku

47. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

49. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 2. decembra 2005. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 12 godina.

50. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se vodio radi naknade štete zbog klevete. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu radnje dokazivanja koje je trebalo provesti. Naime, tokom predmetnog postupka su saslušani svjedoci A. B., H. P. i Dž. T., te su izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog, uvid u prijepis sadržaja emisije u kojoj je, prema apelantovim navodima, iznesena kleveta koja je predmet tužbe, dopis Izborne komisije, apelantove tužbe protiv tuženog Dž. T., presudu Općinskog suda u Goraždu od 18. novembra 2004. godine i dr.). Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio na zaštitu apelantovog prava na ugled i čast, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka.

51. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao oko 12 godina, što je zaista dug period, bez obzira na činjenicu da se radilo o nešto složenijem predmetu. Ustavni sud zapaža da Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud nisu dostavili razumno i objektivno obrazloženje u vezi s navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, odnosno nisu se izjašnjavali na navode o trajanju predmetnog postupka, već su samo naveli da su osporene presude donesene na zakonit način. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko jednu i po godinu (11. aprila 2007. godine), žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom oko šest godina (15. maja 2013. godine), a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko četiri i po godine (26. oktobra 2017. godine). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prije svega da je Kantonalni sud tek nakon šest godina odlučio o apelantovoj žalbi, kao i da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, tek nakon oko četiri i po godine donio presudu, da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta, da se Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu izjašnjavali na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je predmetni postupak trajao oko 12 godina, pri čemu odgovornost za navedeno snosi, u najvećoj mjeri, Kantonalni sud pred kojim se postupak najduže vodio. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 825,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

56. Apelant ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

57. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

58. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev jer su u bitnom zaključili da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, za što su dali prihvatljivo obrazloženje. Usto, apelant i ne tvrdi da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, pa činjenica da se apelantov stav o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom redovnih sudova per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu odluke Ustavnog suda na koje se apelant pozvao i citirao, ali da u okolnostima konkretnog slučaja te odluke nisu primjenjive. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, odlučujući o troškovima postupka, pozvao na odredbe člana 386. stav 1. ZPP, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

c)Ostali navodi

59. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani.

60. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 70, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantu ustavnu zaštitu.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim presudama obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija i dali jasno obrazloženje u pogledu zaključka o tome da sporno izražavanje u jednom dijelu predstavlja vrijednosni sud, a u drugom dijelu činjeničnu tvrdnju o apelantu kao javnoj ličnosti o pitanjima od općeg interesa, čime je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

62. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao skoro 12 godina, a najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud pred kojim se postupak najduže vodio.

63. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili relevantne zakonske odredbe, i to član 7. Zakona o zaštiti od klevete. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud zaključuje kako je prvostepeni sud na argumentiran i jasan način obrazložio odluku o troškovima postupka i pri tome se pozvao na odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

64. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada se tvrdnje o kršenju navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-116/18 (S.O.) | Sudska praksa | Aktio