Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/19 (T.J.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-409/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-409/19, rješavajući apelaciju T.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T.J.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 U 006679 14 Uvp od 25. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 65 0 U 006679 14 U od 8. septembra 2014.

godine i Rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne politike SBK/KSB broj 04-35-104/08 od 21. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 26. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 U 006679 14 Uvp od 25. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 65 0 U 006679 14 U od 8. septembra 2014. godine i Rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne politike SBK/KSB broj 04-35-104/08 od 21. januara 2014. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku od 8. septembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo zdravstva i socijalne politike SBK/KSB) od 21. januara 2014. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Centra za socijalni rad Bugojno od 3. januara 2014. godine kojim je apelantu usklađeno pravo na smještaj i ishranu, te produženo pravo smještaja u Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, radi obrazovanja i radnog osposobljavanja za život i rad, s tim da navedena prava počinju teći od 1. oktobra 2010. godine i traju dok postoje zakonski uslovi za korištenje tih prava. Ujedno je odlučeno da će troškove smještaja i ishrane po tom rješenju snositi majka apelanta (A.T.) , obveznik izdržavanja u visini ukupnih mjesečnih prihoda po jednom članu domaćinstva u iznosu od 357,39 KM i Ministarstvo zdravstva i socijalne politike SBK/KSB u razlici cijene smještaja i visine učešća obveznika izdržavanja u mjesečnom iznosu od 66,01 KM, putem Centra za socijalni rad.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku majka mldb. apelanta obavezana da plaća troškove njegovog smještaja u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu, u mjesečnom iznosu od 357,39 KM. Tuženi organ je ovakvu odluku donio iz razloga što je utvrđeno da mldb. apelant živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom i da ukupni mjesečni prihodi porodičnog domaćinstva za 2009. godinu iznose 714,78 KM, što znači da ukupan mjesečni prihod po jednom članu domaćinstva iznosi 357,39 KM za 2009. godinu. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 32. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom SBK/KSB (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) propisano da se obaveza izdržavanja između članova porodice i srodnika utvrđuje u skladu s odredbama Porodičnog zakona. A smatra se da član porodice, odnosno srodnik, nije u mogućnosti izvršavati obavezu izdržavanja ako ukupni mjesečni prihod po članu njegovog domaćinstva ne prelazi 22% iznosa prosječne mjesečne neto – plate ostvarene u prethodnoj godini u Kantonu. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 215. Porodičnog zakona FBiH propisano da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i da u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Dok je odredbom člana 37. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti propisano da osoba koja se radi osposobljavanja za život i rad upućuje izvan mjesta prebivališta, ima pravo na novčanu naknadu za troškove smještaja, prehrane i prevoza samo ako mu to njegova porodica ne može osigurati, a da je prema stavu 2. istog člana udjel korisnika i njegovih srodnika u podmirenju troškova iz stava 1. te odredbe ravan iznosu ukupnih mjesečnih prihoda po jednom članu njegovog domaćinstva. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ iznos ukupnog mjesečnog prihoda po jednom članu domaćinstva apelanta za 2009. godinu utvrdio u visini od 357,39 KM što je znatno iznad 22% prosječne mjesečne neto plate ostvarene u SBK/KSB u 2009. godini, zbog čega se primjena navedenih materijalnih propisa od strane tuženog organa cijeni kao pravilna. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije, pravo na obrazovanje), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/19 (T.J.) | Sudska praksa | Aktio