Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-726/18 (Z.B. i E.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-726/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-726/18, rješavajući apelaciju Z.B. i E.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z.B. i E.B. protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009174 17 U 2 od 12. decembra 2017. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog Kantona broj 11/2-23-255-UP-2/2014 od 22. avgusta 2014. godine i rješenja Općinskog načelnika Općine Bihać - Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Bihać broj 03/1-23-1-765/13 od 6. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.B. i E.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Elvedin Alagić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 009174 17 U 2 od 12. decembra 2017. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-255-UP-2/2014 od 22. avgusta 2014. godine i rješenja Općinskog načelnika Općine Bihać - Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/1-23-1-765/13 od 6. juna 2014. godine.

2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je, Služba odlučujući u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 03/1-23-1-765/13 od 6. juna 2014. godine kojim je data je urbanistička saglasnost F.V. iz Bihaća (u daljnjem tekstu: investitor) za legalizaciju dograđenog dijela stambeno-poslovnog objekta na određenom zemljištu, te je određeno da je investitor dužan pridržavati se urbanističko-tehničkih uslova (koji su detaljno precizirani u stavu 2. izreke rješenja), izraditi investiciono-tehničku dokumentaciju i platiti naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta (sve kako je to detaljno opisano u st. 3. i 5. izreke rješenja). Takođe, rješenjem je određeno da isto prestaje da važi ako se u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti tog rješenja ne zatraži odobrenje za legalizaciju dograđenog dijela stambeno-poslovnog prostora.

3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je, postupajući po uputama drugostepenog organa, izvršen uviđaj na licu mjesta u prisustvu punomoćnika apelanata i investitora. Dalje, proizilazi da je tom prilikom utvrđeno da stanje u konkretnom predmetu nije promijenjeno u odnosu na ranije obavljeni uviđaj i da iz unutrašnjosti predmetnog objekta ne postoje otvori, te da je predmetni objekat izgrađen na udaljenosti od 10 cm u jednom dijelu, a 90 cm u drugom dijelu od pretpostavljene međe koja se nalazi na ogradi, kao i da predmetna parcela investitora, osim sa parcelom apelanata, graniči sa preciziranim parcelama čiji su vlasnici precizirana lica (a koja su u postupku pred Službom izjavila da su saglasni sa legalizacijom odnosno izdavanjem urbanističke saglasnosti u konkretnom slučaju). Služba je takođe pribavila mišljenje Urbanističkog zavoda BiH prema kojem se investitorovom zahtjevu može udovoljiti s obzirom da izgrađeni objekat odgovara planiranoj namjeni. Dalje, Služba je pribavila i geodetski snimak izvedenog stanja, urađen od strane Z.T., dipl.ing. geodezije (u daljnjem tekstu: Z.T.), iz kojeg proizilazi da je dograđeni dio objekta investitora koji je predmet konkretnog postupka izgrađen na međi sa parcelom u vlasništvu apelanata. S obzirom da je advokat apelanata u izjašnjenju na dostavljeni geodetski snimak i idejni projekat investitora, između ostalog, ukazivao da objekat investitora, zauzima i dio parcele apelanata, Služba je pozvala Z.T., da u tom smislu pojasni geodetski snimak izvedenog stanja. U vezi sa tim, Služba je konstatovala da je Z.T., preciziranog datuma dostavio svoje stručno mišljenje (detaljno prezentovano na strani 7. rješenja), koje je dostavljeno punomoćniku apelanata i koji je isto osporio, a u kojem mišljenju je Z.T. pojasnio da je predmetni zid izgrađen na međi odnosno „neutralnom zemljišnom prostoru koji ne pripada vlasnički niti posjednički niti jednoj strani“.

4. Imajući u vidu navedeno, Služba je utvrdila da je investitor dogradio dio stambeno-poslovnog objekta na udaljenosti manjoj od zakonom propisane udaljenosti u odnosu na susjednu parcelu, a koja udaljenost, shodno članu 67. Odluke od provođenju urbanističkog plana grada Bihaća (u daljnjem tekstu: Odluka o provođenju urbanističkog plana) iznosi 2.00 m. Međutim, imajući u vidu da je u toku postupka na osnovu izvršenog uviđaja na licu mjesta utvrđeno da investitor nema fasadne otvore prema parceli apelanata odnosno da je utvrđeno da je prozorski otvor na predmetom objektu zazidan i da su pločice kojim je obložen zid na kojem je bio navedeni otvor iz istog vremenskog perioda, kao i pločice u cijelom poslovnom prostoru, odnosno da je stanje nepromijenjeno u odnosu na ranije izvršeni uviđaj, Služba je zaključila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 10 . stav 1. tačka c) Odluke o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina na području općine Bihać („Službeni glasnik Općine Bihać“ broj 8/12; u daljnjem tekstu: Odluka o legalizaciji).

5. Apelanti su podnijeli žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu rješenjem broj 11/2-23-255-UP-2/2014 od 22. avgusta 2014. godine.

6. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je Služba dala pravilne i zakonite razloge za svoju odluku. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da i pored uskraćivanja davanja saglasnosti investitoru od strane apelanata, a cijeneći činjenicu da predmetni objekat nema otvora prema parceli koja je u posjedu apelanata, Služba je pravilno postupila kada je primjenom člana 10. stav 1. Odluke o legalizaciji investitoru izdala urbanističku saglasnost za predmetni zahvat u prostoru. Naime, Ministarstvo je istaklo da je odredbom člana 10 stav 1. Odluke o legalizaciji propisano da će se legalizacija građevina na području općine Bihać koji nisu locirani shodno odredbama Odluke o provođenju urbanističkog plana i Odluke o prostornom uređenju područja općine Bihać, izvršiti pod sljedećim uslovima: a) da namjena predmetne građevine nije u suprotnosti sa planskim dokumentom; b) da je građevinska linija građevine u odnosu na javnu površinu u skladu sa planskim dokumentom, c) da orjentirana fasada građevine koja je izgrađena na udaljenosti manjoj od propisane u odnosu na susjednu građevinu ne sadrži: fasadne otvore, osim otvora za ventilaciju;

d) da su svi istaci na građevini – strehe, vijenci, balkoni konzolni propusti, izvedeni u granicama građevinske parcele, e) da se odvodnja oborinskih voda s građevinskih parcela bespravno izgrađenih građevina rješava na način da se iste skupljaju unutar vlastite građevinske parcele; f) da su pribavljene uvjetovane saglasnosti i mišljenja javnih preduzeća, direkcija i ustanova.

7. Vezano za žalbene navode da je izgrađeni objekat investitora na samoj međi i da gorni dio objekta prelazi međašnu liniju i prelazi u posjed apelanata, Ministarstvo je napomenulo da je u posebnim uslovima osporenog rješenja investitoru naloženo da ukloni dio ploče koja je prepuštena iznad zida ugrađena na međi između investitorove i parcele apelanata, a sve prije izdavanja odobrenja za legalizaciju dograđenog stambeno-poslovnog objekta, te da osigura da se odvodnja oborinskih voda sa građevinske parcele rješava na način da se ista skuplja unutar vlastite građevinske parcele kao i da svi istaci na građevini – strehe, vijenici, balkoni, konzolni propusti budu izvedeni u granicama građevinske parcele. U vezi sa navodima apelanata kojima se osporavala blagovremenost podnesenog zahtjeva, Ministarstvo je ukazalo da su isti neosnovani budući da je članom 126. Zakona o prostornom uređenju Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje naknadne lokacijske informacije odnosno urbanističke saglasnosti za legalizaciju bespravno izgrađene građevine do 31. decembra 2016. godine.

8. Apelanti su podnijeli tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 009174 14 U od 19. januara 2016. godine. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da su apelanti podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, koji je Kantonalni sud presudom broj 01 0 U 009174 17 Uvp od 13. jula 2017. godine uvažio te je ukinuo tu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je, rješavajući nejavno, donio presudu broj 01 0 U 009174 17 U 2 od 12. decembra 2017. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanata.

10. U obrazloženju presude je zaključeno da su osporeno i prvostepeno rješenje pravilni i zakoniti. U vezi s navodima iz tužbe, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da su neosnovane i netačne tvrdnje apelanata da sporni objekat koji je predmet legalizacije ima otvor na fasadi prema objektima i parceli apelanata, budući da su te tvrdnje u suprotnosti sa sadržajem zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 6. marta 2014. godine na kojem je prisustvovao i njihov punomoćnik, kao i sadržajem zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 1. jula 2013. godine. U odnosu na tvrdnje apelanata vezane za nepravilnu dostavu pismena, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja upravnog spisa proizilazi da je prvostepeni organ u toku prvostepenog postupka i prilikom dostavljanja prvostepenog rješenja, dostavljanje pismena vršio suprotno odredbama člana 94. Zakona o upravnom postupku. Međutim, zaključio je da taj propust sam za sebe, iako predstavlja povredu odredaba postupka, nije od takvog značaja da je u konkretnom slučaju imao uticaja na pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja odnosno da nije od odlučnog značaja za rješavanje konkretne upravne stvari. Takođe, konstatovao je da ni apelanti u konkretnom postupku nisu ukazivali da im je na taj način uskraćeno pravo na zaštitu njihovih prava i interesa ili da zbog tog propusta prvostepenog upravnog organa nisu mogli ostvariti svoja prava u prvostepenom upravnom postupku, a niti su naveli na koji način je ta povreda uticala na ostvarivanje i zaštitu njihovih prava i pravnih interesa, budući da su i pored navedenih propusta prvostepenog upravnog organa, blagovremeno izjavili žalbu protiv prvostepenog rešenja. U odnosu na navode apelanata da su organi uprave pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu uvažili njihove prigovore da je investitor propustio prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenog objekta propisan odredbom člana 7. Odluke o legalizaciji, te kada je umjesto odredaba te Odluke primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju, Kantonalni sud je ukazao da Odluka o legalizaciji i Zakon o prostornom uređenju i nisu pravni akti iste pravne nage, budući da je navedena Odluka niže pravne snage u odnosu na navedeni Zakon, shodno čemu, u situaciji kada su odredbe navedene Odluke i citiranog Zakona u međusobnoj koliziji, upravni organ je u obavezi da primijeni važeće odredbe Zakona, a ne Odluke, kako su to u konkretnom slučaju pravilno postupili upravni organi prilikom donošenja rješenja u konkretnom slučaju.

11. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukom povrijeđena prava iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te tim u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i na povredu procesnih odredba. Naime, apelanti navode da su organi uprave i redovni sud u konkretnom slučaju pogrešno zaključili da dograđeni dio poslovno stambenog objekta investitora ne sadrži fasadne otvore u odnosu na susjednu građevinu apelanata. Tvrde da u prilog tome govore i dvije fotografije tog objekta koje su dostavili uz tužbu, a iz kojih, kako navode, proizilazi da sporni objekat u odnosu na susjednu građevinu apelanata ima fasadni otvor, dok sa unutrašnje strane prozor nije zazidan, nego su samo privremeno polijepljene pločice, koje će se po okončanju postupka ukloniti i otvoriti prozor. Ukazuju da se taj sporni objekat investitora nalazi na samoj međi i da su po nalogu nadležnog organa Općine Bihać uklonili dio svog građevinskog objekta, dok to njihov susjed - investititor nikada nije uradio. Dalje, smatraju da je zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti u konkretnom slučaju podnesen neblagovremeno u smislu Odluke o legalizaciji, koja, po njihovom mišljenju, ima jaču pravnu snagu od Zakona o prostornom uređenju. Takođe, ukazuju na povrede odredaba Zakona o upravnom postupku prilikom dostavljanja osporenog prvostepenog i drugostepenog rješenja u konkretnom predmetu, s obzirom da, kako tvrde, ista nisu uručena njihovom punomoćniku, već je prvostepeno rješenje pribijeno na ulazna vrata kuće apelanata, da drugostepeno rješenje nisu nikada lično primili. Apelanti tvrde da Kantonalni sud nije dao mogućnost da budu saslušani na okolnosti koje su od značaja za odlučivanje u konkretnom slučaju i da neposredno pred sudom izvedu dokaze, već da je samo paušalno naveo da su navodi tužbe neosnovani.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji zapravo isključivo odnose na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u„Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud, kao i organi uprave u obrazloženjima svojih odluka, u konkretnom slučaju, nasuprot apelantovom mišljenju, dali jasne i argumentovane razloge za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 10. stav 1. Odluke o legalizaciji za izdavanje urbanističke saglasnosti investitoru za legalizaciju dograđenog dijela stambeno-poslovnog objekta na preciziranom zemljištu koje graniči sa zemljištem u posjedu sa apelanata. Pri tome, u vezi sa apelacionim navodima da Kantonalni sud nije dao mogućnost apelantima da budu saslušani na okolnosti koje su od značaja za odlučivanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je nesporno apelantima omogućeno sudjelovanje u predmetnom postupku u kojem su koristili pravne lijekove, te da, prema stanju spisa, apelanti u tužbi nisu tražili da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava pred Kantonalnim sudom u skladu s odredbom člana 28. Zakona o upravnim sporovima. U odnosu na ostale apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tvrdnjama apelanata, osporenim odlukama Kantonalnog suda i organa uprave obrazloženo zašto apelantovi navodi, koje zapravo ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa relevantnim odredbama propisa na koje su se redovni sud i organi uprave pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-726/18 (Z.B. i E.B.) | Sudska praksa | Aktio