Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/19 (S. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3651/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3651/19, rješavajući apelaciju Silvije Kokanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Silvija Kokanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 086722 18 Rsž od 21. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 086722 17 Rs od 21. februara 2018.

godine; zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Silvija Kokanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 20. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 086722 19 Rev od 21. augusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 086722 18 Rsž od 21. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 086722 17 Rs od 21. februara 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2095/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 086722 19 Rev od 21. augusta 2019. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluke prvotužene (JU Gimnazija "Filip Višnjić" Bijeljina), što bi prvotužena i drugotužena (V.Nj.) bile dužne priznati i trpjeti. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelantica tražila da se prvotužena obaveže da na osnovu rezultata javnog konkursa zaključi sa apelanticom ugovor o radu radi zasnivanja radnog odnosa na radnom mjestu nastavnik hemije, puna norma, pripravnik na neodređeno vrijeme. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim apelantica tražila da se prvotužena obaveže da joj naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade koju bi ostvarila na navedenom radnom mjestu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj uplati poreze i doprinose na osnovu penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među strankama bilo sporno to da li je drugotužena ispunjavala uslov u konkursu kojim se tražen prijem u radni odnos lica bez iskustva, odnosno pripravnika. Prvostepeni sud je naveo da je članom 77. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da poslove nastavnika i stručnog saradnika može da obavlja i pripravnik (stav 1), da nastavnik i stručni saradnik koji je stekao radno iskustvo van škole, u trajanju od najmanje godinu dana u struci, može biti izabran za nastavnika odnosno stručnog saradnika ako položi stručni ispit (stav 7), te da lice iz stava 7. nema status pripravnika, a stručni ispit polaže pod istim uslovima predviđenim za pripravnika (stav 8). Nadalje, prvostepeni sud je naveo da su članom 2. Pravilnika o polaganju stručnog ispita u srednjoj školi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisani svrha i uslovi polaganja stručnog ispita, a da su članom 16. Pravilnika određeni uslovi koje kandidat koji obavlja poslove vaspitno-obrazovnog rada mora imati da bi mogao pristupiti polaganju stručnog ispita, među kojima je pod tačkom 3) određeno da mora imati najmanje jednu godinu neposrednog vaspitno-obrazovnog rada u struci i rada pod nadzorom mentora. Pri tome, prvostepeni sud je naveo da kandidat da bi pristupio polaganju stručnog ispita za rad u vaspitno-obrazovnom procesu (školi) mora ispuniti uslove za rad na poslovima vaspitno-obrazovnog radnika u školi i mora biti osposobljeno za samostalno izvođenje vaspitno-obrazovnog rada u trajanju od godinu dana (mora obaviti pripravnički staž). Prvostepeni sud je naveo da okolnost što je drugotužena po ugovoru o volonterskom radu, bez zasnivanja radnog odnosa, obavljala poslove u Službi za laboratoriju i laboratorijske poslove a.d. „Vodovod i kanalizacija“, nije bila zakonska smetnja za konkurisanje po raspisanom konkursu prvotužene. Ovo iz razloga jer Zakon dozvoljava da poslove nastavnika obavlja i pripravnik i da drugotužena u vrijeme raspisivanja konkursa nije bila osposobljena za samostalno izvođenje vaspitno-obrazovnog rada, odnosno nije obavila poseban pripravnički staž za rad u vaspitno-obrazovnoj ustanovi što je uslov za polaganje stručnog ispita za rad u školi. Prvostepeni sud je naveo da je iz prednjih razloga stava da se drugotužena mogla smatrati licem bez iskustva za rad u školi, te da je ispunjavala sve propisane uslove raspisanog konkursa. A kako je drugotužena ostvarila najveći broj bodova u odnosu na ostale kandidate to je, prema stavu prvostepenog suda, opravdano i zaključila predmetni ugovor o radu. Slijedom iznesenog, prvostepeni sud je naveo da su osporena rješenja po stavu tog suda zakonita, te da je iz tog razloga odbio i preostali dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je sud u parničnom postupku ovlašten isključivo na ispitivanje, odnosno kontrolisanje zakonitosti provedene konkursne procedure i zakonitosti odluka donesenih na osnovu raspisanog konkursa, a ne i o prijemu kandidata po istom, budući da se ne radi se o sporu pune jurisdikcije. Stoga čak i da su osporena rješenja poništena, prvostepeni sud je naveo da ne bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se prvotužena obaveže da na osnovu rezultata javnog konkursa zaključi sa apelanticom ugovor o radu.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer su u postupku donošenja presude od strane prvostepenog suda utvrđene sve činjenice bitne za pravilno odlučivanje u meritumu u tom sporu, na koje činjenice je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, te je dao razloge za donošenje odluke koje kao potpune, dovoljne i jasne u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da o ostalim žalbenim navodima nije posebno raspravljao, jer je uvjerenja da isti nisu od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje u tom sporu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/19 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio