Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/19 (R. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1425/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1425/19, rješavajući apelaciju Radovana Mlađenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radovan Mlađenović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 K 016687 18 Kvlz od 8. marta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 K 016687 18 Kž od 2. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 K 016687 16 K od 4. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Mlađenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 28. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 K 016687 18 Kvlz od 8. marta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 K 016687 18 Kž od 2. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 K 016687 16 K od 4. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobra ćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS i izrečena mu je uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ova kazna ne će izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Također, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušala, dok je oštećeni G.Đ. upućen da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku. Naime, apelant je oglašen krivim jer je kritičnog datuma i vremena u Hranči, općina Bratunac, kao učesnik u saobraćaju u svojstvu vozača TMV, krećući se regionalnim putem iz pravca Bratunca ka Konjević Polju, protivno članu 36. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, prilikom vršenja radnje lijevog skretanja nije se uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, a istovremeno je bio svjestan da ovakvom nepropisnom vožnjom može doći do povređivanja ljudi s teškim tjelesnim povredama, ali je olako držao da ovakve teže posljedice neće nastupiti, u momentu kada je motociklista (oštećeni), koji se kretao u istom smjeru, započeo radnju preticanja apelantovog vozila pri nedozvoljenoj brzini od 102 km/h, pri čemu je došlo do sudara apelantovog vozila i motocikla, u kome je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da su mu predočeni nalazi vještaka C.L. i G.M. koji su se u bitnom razlikovali, pa je angažovao vještaka G.M. (član 276. stav

2. Zakona o krivičnom postupku RS), koji je dostavio pismeni nalaz. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je vještak G.M., koji je svojom analizom došao skoro do istih rezultata kao i vještak kojeg je angažovao sud, obrazložio da prekoračenje brzine oštećenog nije uzrok nastanka saobraćajne nesreće (kao što je to našao vještak C.L). Nadalje, prvostepeni sud je naveo da se po nalazu vještaka kojeg je angažovao sud saobraćajna nezgoda dogodila apelantovim propustima, da je apelantovo vozilo za oštećenog bilo iznenadna i neočekivana prepreka jer mu je presjekao putanju izvođenjem radnji lijevog skretanja koju oštećeni nije imao razloga da očekuje, da je apelant lahko mogao uočiti motocikl koji je tada bio u fazi preticanja i da bi odustajanjem od sporne radnje izbjegao stvaranje opasne situacije i nastanak nezgode, te da brzina kretanja motocikla nije uzročno vezana za nastanak saobraćajne nezgode. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da prostorna analiza vještaka G.M. i vremenska analiza vještaka kojeg je angažovao sud dovode do istog zaključka o apelantovim propustima u vožnji kamiona, te naglasio da zaključak vještaka kojeg je angažovao sud potvrđuje i izjavu oštećenog, zbog čega je prihvatio njegov nalaz. Prvostepeni sud je naveo da su navedeni vještaci detaljno analizirali saobraćajnu situaciju, dokumentovali je fotografijama s lica mjesta, te da je vještak C.L. na CD snimku s lica mjesta jasno i vidljivo rekonstruisao kretanje apelantovog vozila na dionici gdje se saobraćajna nesreća odigrala, zbog čega je odbio apelantov prijedlog za rekonstrukciju događaja (član 158. stav 1. navedenog zakona).

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant osporava pravilnost činjenične osnove drugostepene presude i time pravilnost zaključka o apelantovoj krivici. Vrhovni sud je naveo da to predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, a da se po tom osnovu zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može podnijeti (član 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS). Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant osporava nalaz vještaka saobraćajne struke kojeg je predložio sud i na kojem nalazu je zasnovao svoju odluku, te ističe da je „prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za rekonstrukciju događaja“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/19 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio