Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-954/18 (I. V.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Uporedive situacije
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-954/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 954/18, rješavajući apelaciju Ismeta Valjevca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ismeta Valjevca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Valjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 19. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016777 17 Rev od 7. prosinca 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 185/17 koju je apelant podnio 16. siječnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke, Ustavni sud je konstatatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. i 24. rujna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 25. rujna do 10. listopada 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 11. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate naknade na ime jubilarne nagrade.

7. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rs od 4. rujna 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obvezan je tuženi na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplatiti apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženi isplatiti apelantu troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant zaposlenik tuženog, te da je navršio 20 godina neprekidnog staža u državnim organima. Dalje je ukazao da je odredbama članka 45. stavak 1. točka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe i odredbama članka 94. stavak 1. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona propisano da namještenik, odnosno policijski službenik ima pravo na jubilarnu nagradu. Dalje je naveo da se jubilarne nagrade i ostale naknade iz članka 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe ostvaruju prema Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba). Također je naveo da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu s Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), a sve u skladu sa člankom 11. Uredbe. Općinski sud je naveo da se visina ostvarenog prava na jubilarnu nagradu utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora kojim je predviđeno da će se službeniku jubilarna nagrada za neprekidan rad u organu uprave isplatiti u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće, a kao osnovica se uzima prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Potom je naveo da se tuženi neutemeljeno pozivao na primjenu odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim nije regulirana isplata jubilarne nagrade jer apelant svoje pravo na isplatu crpi iz odredbi članka 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe Federacije BiH, a zbog postojeće pravne praznine glede visine ove naknade, ona se utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora. Također je ukazao da okolnost na koju se pozivao tuženi da nije bio u materijalnoj mogućnosti isplatiti jubilarnu nagradu ne može biti na apelantovu štetu, koji je ispunio uvjete za isplatu ove naknade u smislu navedenih zakonskih odredbi. Općinski sud je ukazao da je isplata jubilarne nagrade zakonom propisana kao obveza, a ne mogućnost, te je propisana zakonom. Potom je naveo da se primjenjivost članka 28. Kolektivnog ugovora odnosi na parametre kojima se utvrđuje obračun visine jubilarne nagrade za ostvarene godine neprekidnog radnog staža, ali ne i na materijalnu uvjetovanost, odnosno ishod poslovanja tuženog. Općinski sud je ukazao da propust tuženog da planira sredstva za predmetnu nagradu ne može ići na štetu proračunskih korisnika, niti na štetu primjene zakonskih propisa. Dalje je ukazao da je obveza tuženog bila da sa sindikatom kao predstavnikom službenika i namještenika organa uprave sudske vlasti u Federaciji BiH i Vladom Federacije BiH zaključi kolektivni ugovor kojim bi se ugovorila i visina jubilarne nagrade. Općinski sud je naveo da je upravo zbog propusta tuženog da to učini omogućena primjena odredbi članka

28. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je naveo da je neutemeljeno pozivanje tuženog na odredbe Zakona o plaćama u institucijama vlasti Federacije BiH, kojim su odredbe o plaćama i naknadama i Zakona o namještenicima u organima državne službe Federacije BiH stavljene izvan snage stupanjem na snagu tog Zakona jer je tuženi bio dužan donijeti poseban zakon o plaćama u institucijama vlasti Kantona, pa kako to još uvijek nije učinio, to se odredbe o plaćama u Zakonu o namještenicima u organima službe Federacije BiH i dalje imaju primjenjivati.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je apelant obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 42,00 KM.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da pravo na isplatu jubilarne nagrade nije propisano odredbama Općeg kolektivnog ugovora budući da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, niti je tom Ugovoru naknadno pristupio u propisanoj proceduri. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 3. stavak 1. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se tim Ugovorom ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovi rada, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim Kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, da se za zaposlenika ima primijeniti najpovoljnije pravo. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se kod takve regulative Općeg kolektivnog ugovora, apelantovo pravo na isplatu jubilarne nagrade temelji na odredbama Zakona o namještenicima u organima državnih službi, te Uredbe Vlade Federacije BiH o izmjenama i dopunama Uredbe. Potom je ukazao da je prvostupanjski sud zanemario da je 30. srpnja 2010. godine stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, te da je odredbama članka 69. tog Zakona propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje primjena odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe koje se odnose na plaće i naknade namještenika, kao i odredbi Uredbe koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene tim Zakonom. Također je ukazao da je zanemareno da je 7. rujna 2010. godine Vlada Federacije BiH donijela Uredbu o naknadama koje nemaju karakter plaće, kojom je u članku 8. propisano da danom stupanja na snagu te Uredbe prestaje da važi Uredba. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da Općim kolektivnim ugovorom nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, niti je odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, čije se odredbe prema članku 1. tog Zakona primjenjuju i na državne službenike i namještenike i u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji, propisano pravo namještenika na jubilarnu nagradu. Kantonalni je ukazao da takvo pravo nije propisano ni novom Uredbom Vlade Federacije BiH o naknadama koje nemaju karakter plaće, niti Uredbom Vlade TK o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, niti drugim propisom tuženog, niti se u konačnom odnosu na tuženog može primijeniti Kolektivni ugovor jer tuženi nije potpisnik tog Kolektivnog ugovora. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istaknuo da je tuženi pravilno ukazao u žalbi da se apelantov tužbeni zahtjev nije mogao prihvatiti kao utemeljen. S obzirom na to da je tuženi u cijelosti uspio sa žalbom, Kantonalni sud je naveo da je u skladu s odredbama članka 397. stavak 2., u svezi sa člankom 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obvezao apelanta da tuženom naknadi potraživane troškove parničnog postupka koji se sastoje od putnih troškova za dolazak na jedno ročište u sjedište suda u iznosu od 42,00 KM.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016777 17 Rev od 7. prosinca 2017. godine odbačena je apelantova revizija.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi limitirajući iznos, Vrhovni sud je istaknuo da revizija sa stajališta naprijed citirane zakonske odredbe nije dopuštena, kao i da u konkretnom predmetu nema osnove za iznimno odlučivanje o reviziji u smislu odredbi članka 237. stavak 3. ZPP i ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

14. Apelant je naveo da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke povrijedio odredbe procesnog zakona, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje je naveo da se proizvoljna primjena materijalnog prava Kantonalnog suda ogleda u proizvoljnoj ocjeni da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, te je ukazao da je Zakon o policijskim službenicima TK u konkretnom slučaju lex specialis. Također je ukazao da je suvišno napominjati da Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH nije stavljen izvan snage Zakon o policijskim službenicima TK, te da apelantu prema tom zakonu pripada pravo na jubilarnu nagradu. Apelant je naveo da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu (jedne odluke utemeljene su na stajalištu da je Zakon o policijskim službenicima TK stavljen izvan snage donošenjem Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, dok druge odluke temelji na odredbama Zakona o policijskim službenicima TK), te je naveo da se nedosljednost Kantonalnog suda ogleda u načinu primjene članka 28. Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je zbog različitog postupanja Kantonalnog suda, Vrhovni sud morao ne samo dopustiti nego i usvojiti reviziju, te je ukazao da je u takvoj situaciji povrijeđena zabrana diskriminacije (apelant je dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine).

15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je uskraćen za predmetnu naknadu uz odgovarajuću zateznu kamatu. Osim toga, naveo je da mu je pravo na imovinu povrijeđeno i odlukom Kantonalnog suda o troškovima postupka, koja je proizvoljna i suprotna članku 395. ZPP, odredbama Zakona o Pravobraniteljstvu TK, Zakona o Federalnom pravobraniteljstvu i članka 31. stavak 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u FBiH. Apelant je naveo da tuženog nije zastupalo Federalno pravobraniteljstvo, pa nije bilo mjesta za primjenu članka 395. ZPP, te je ukazao da stranka koju zastupa Pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka, ali ne i na nagradu, a Kantonalni sud je tuženom dosudio nagradu za uporabu vlastitog automobila, što je u suprotnosti sa člankom 43. Zakona o Pravobraniteljstvu TK.

16. U svezi s navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo kronologiju postupka, te je ukazao na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim je istaknuo zahtjev za naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

17. Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog postupka, te je ukazao da je postupak pred tim sudom trajao sedam mjeseci i 15 dana.

18. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda donesena u smislu odredbi Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, o čemu je dano činjenično i pravno obrazloženje, te je istaknuo da nisu utemeljeni apelacijski navodi i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Također je naveo da je predmetni spis na postupanje po žalbi dostavljen 7. studenog 2013. godine i ukazao da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja starih predmeta, slijedom čega se apelantovo pozivanje na duljinu trajanja postupka i zahtjev za naknadu nematerijalne štete ne može smatrati utemeljenim.

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje odluke, te je ukazao da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao. Vrhovni sud je naveo da je predmetni spis na postupanje po reviziji dostavljen 16. veljače 2017. godine. Dalje je ukazao da je odluka donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH"“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 386. stavak 1.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

Članak 397. stavak 2.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijeloga postupka.

21. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 69.

Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

[...] 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

22. Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/10).

III - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 8.

Danom stupanja na snagu ove uredbe, prestaje da važi Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06).

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 185/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak u povodu apelantove revizije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016777 17 Rev od 7. prosinca 2017. godine (apelant primio navedeno rješenje 8. veljače 2018. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 185/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 185/17 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016777 13 Rsž od 23. studenog 2016. godine apelant podnio 16. siječnja 2017. godine, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu presudu

30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, tvrdeći da je taj sud, preinačenjem prvostupanjske presude u odnosu na isplatu jubilarne nagrade i obvezivanjem apelanta da tuženom nadoknadi troškove postupka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise.

31. U svezi s tim, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na relevantne zakonske odredbe, te je jasno i detaljno obrazložio razloge kojima se rukovodio prilikom preinačenja prvostupanjske presude, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine i AP 952/18 od 10. rujna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

33. U odnosu na apelantove navode koji se tiču odlučenja drugostupanjskog suda za naknadu troškova parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da apelant u tom dijelu također ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao ga nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka koji se sastoje od troškova prijevoza zakonskog zastupnika tuženog (Kantonalno pravobraniteljstvo Tuzla). U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je Kantonalni sud imao u vidu odredbe članka 397. stavak 2. ZPP, kojima je, između ostalog, propisano kako će sud odlučiti o troškovima postupka u situaciji kada preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek i slijedom navedene zakonske norme obvezao apelanta, kao stranku koja je u cijelosti izgubila parnicu (članak 386. stavak 1. ZPP), nadoknaditi tuženom troškove postupka.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka

35. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 11. siječnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 23. studenog 2016. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je oko tri godine i 10 mjeseci.

37. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o isplati naknade na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko osam mjeseci, a da je drugostupanjska presuda donesena nakon tri godine od dana zaprimanja predmeta po žalbi. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebice imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, žurne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

39. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

40. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

43. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

44. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi s primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Zabrana zlouporabe prava

45. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud u svojoj presudi dao argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od oko tri godine i 10 mjeseci, u okviru kojeg razdoblja su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević