Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-333/18 (Z. H.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-333/18
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 333/18, rješavajući apelaciju Z. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. H. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 025602 17 Gž od 15.
decembra 2017. godine i S1 3 P 025602 17 P od 13. novembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Apelant Z. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Nedžad Beća, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 025602 17 Gž od 15. decembra 2017. godine i S1 3 P 025602 17 P od 13. novembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore 11. novembra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 025602 17 P od 13. novembra 2017. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su nezakonite i bez pravnog djelovanja odluke tužene od 18. januara 2016. godine kojima je stavljeno van snage rješenje tužene od 13. juna 2011. godine kojim se apelantu odobrava naknada troškova izrade magistarskog rada te kojim je stavljen van pravne snage ugovor između tužene i apelanta od 23. juna 2011. godine (stav 1). Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime ispunjenja ugovora o reguliranju prava i obaveza po osnovu finansiranja stručnog obrazovanja koji su parnične stranke zaključile 23. juna 2011. godine isplati iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 29. decembra 2016. godine pa do konačne isplate (stav 2). Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 240,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude (stav 3).
6. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant kao zaposlenik tužene 8. juna 2011. godine podnio molbu tuženoj za finansijsku pomoć u iznosu od 3.500,00 KM za izradu magistarskog rada jer se nalazio u fazi njegove izrade po principu predbolonjskog procesa. Tužena je rješenjem od 13. juna 2011. godine apelantu odobrila isplatu naknada za pripremu, izradu, štampanje i prezentaciju magistarskog rada iz oblasti arheologije. Nakon toga su apelant i tužena 23. juna 2011. godine zaključili ugovor o reguliranju prava i obaveza po osnovu finansiranja stručnog obrazovanja, kojim su definirane ugovorne obaveze stranaka i kojim se tužena obavezala da će apelantu isplatiti ugovoreni iznos nakon podnošenja odgovarajućeg računa. Utvrđeno je da je apelant nakon što je ispunio svoju obavezu i uspješno magistrirao 21. decembra 2015. godine dostavio tuženoj izvještaj troškova za pripremu, izradu, štampanje i prezentaciju magistarskog rada. Tužena je, u vezi s tim, 18. januara 2016. godine donijela odluku kojom je stavila van snage rješenje od 13. juna 2011. godine i ugovor od 23. juna 2011. godine, a koju odluku je apelant primio 15. marta 2016. godine.
7. Utvrđeno je i da se apelant nakon dospijeća duga više puta obraćao tuženoj zahtjevom za isplatu ugovorenog iznosa, te je, u tom smislu, od nadležnog Ministarstva pravde pribavio tumačenje propisa od 17. marta 2016. godine, koje tumačenje u pogledu osporavanih akata upućuje na primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, i to na osnovna načela, dok u pogledu uspostavljenog ugovornog odnosa između tužene kao poslodavca i apelanta kao zaposlenog upućuju na primjenu odredaba obligacionog prava. Također je utvrđeno da je iz Kancelarije za reviziju institucija BiH u izvještaju o obavljenoj reviziji kod tužene ukazano na neosnovanost isplate naknada za stručno obrazovanje zaposlenih iz budžetskih sredstava jer Vijeće ministara BiH nije donijelo odgovarajuće programe za tu oblast. U vezi s tim, navedeno je da je tužena istakla prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbenog zahtjeva koji je Sud BiH cijenio kao osnovan.
8. Sud BiH je u vezi s navedenim obrazložio da je odredbom člana 83. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je njegovo pravo povrijeđeno, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu utvrđene činjenice, Sud BiH je utvrdio da je predmetna tužba podnesena nakon proteka roka propisanog članom 83. Zakona o radu. Ovo stoga jer je apelant odluku tužene od 18. januara 2016. godine primio 15. marta 2016. godine, a tužba je podnesena 29. juna 2017. godine. Osim toga, Sud BiH je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže na isplatu 3.500,00 KM na ime ispunjenja ugovornih obaveza iz ugovora zaključenog 23. juna 2011. godine zbog toga što je otpao pravni osnov za isplatu novčane naknade za izradu magistarskog rada jer je taj sud tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da su nezakonite i bez pravnog djelovanja naprijed citirane odluke tužene odbacio kao neblagovremen. Sud BiH je u vezi s troškovima postupka obrazložio da se odluka o troškovima zasniva na odredbama čl. 320, 332. i 333. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), a dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 240,00 KM odnose se na prisustvo pripremnom ročištu 17. oktobra 2017. godine, a shodno odredbama čl. 12. i 13. stav 1. tačke a) i b) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Sudu BiH (apelaciono vijeće) koji je Presudom broj S1 3 P 025602 17 Gž od 15. decembra 2017. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da pravo na naknadu troškova dodatnog stručnog obrazovanja i usavršavanja za obavljanje radnih zadataka predstavlja jedno od prava koja proističu iz radnopravnog statusa, pripadaju zaposleniku i osigurava ih poslodavac prema odredbi člana 50. stav 4. tačka e) Zakona o radu i prema odredbi člana 44. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Kako je obrazložio taj sud, odlukom kojom su stavljeni van snage rješenje o odobrenoj naknadi troškova magistarskog rada i ugovor tužena kao poslodavac odlučivala je o apelantovom pravu iz radnog odnosa na koji način se jasno determinira da je tužbom za utvrđenje nezakonitosti predmetnih odluka tužene pokrenut radnopravni spor u kojem se pobijaju odluke poslodavca kojim je odlučeno o nekom od prava apelanta kao zaposlenika.
10. Shodno iznesenom, Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud odlučujući o blagovremenosti tužbe pravilno primijenio odredbe člana 83. Zakona o radu koje reguliraju pravo na sudsku zaštitu u roku od jedne godine od dostavljanja odluke, odnosno saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Nadalje, prvostepeni sud je, prema mišljenju Suda BiH, pravilno utvrdio datum prijema odluka čija se zakonitost osporava i kada je apelant podnio tužbu sudu, pa utvrđenje da je sudska zaštita zahtijevana istekom roka od jedne godine nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza. Činjenice na koje žalba ukazuje (da osporavane odluke stavljaju van snage obligacioni ugovor jednostranom izjavom volje) ne mogu, prema mišljenju tog suda, biti predmet raspravljanja jer je apelant izgubio pravo da u sudskom postupku preispituje pravilnost i zakonitost predmetnih odluka zbog nastupanja prekluzije. Zbog istih razloga nema mjesta raspravljanju o bilo kojem razlogu nezakonitosti predmetnih odluka tužene, pa i onima na koje upućuje akt Ministarstva pravde BiH na koji se žalba poziva. Preispitujući blagovremenost tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je, prema mišljenju drugostepenog vijeća, utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje i pravilno primijenio odgovarajuće odredbe radnopravnog zakonodavstva. Prema obrazloženju tog suda, pravilno je primijenjena i odredba člana 34. stav 1. tačka 2. ZPP kod odluke o odbacivanju, ali je prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu kako stoji u odredbi, a ne tužbeni zahtjev jer se on ne može odbacivati, nego se odbija ili usvaja shodno odredbi člana 158. stav 3. citiranog zakona. Međutim, kako je obrazloženo, ovaj propust prvostepenog suda nije utjecao na zakonitost odluke, niti bi otklanjanjem propusta za tužioca nastupila drugačija pravna posljedica.
11. Osim toga, navedeno je da je u vrijeme donošenja rješenja od 13. juna 2011. godine, kojim je apelantu odobrena novčana naknada od 3.500,00 KM, koje rješenje je bilo osnov za zaključenje ugovora, na snazi bila odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za obrazovanje i stručno usavršavanje u institucijama BiH. Navedena odluka u članu 4. st. 1. i 3, kako je obrazloženo, propisuje da se pravo na naknadu za stručno obrazovanje ostvaruje na osnovu programa stručnog usavršavanja koje donosi Vijeće ministara BiH u kojem programu će se regulirati i pitanje visine naknade. Kako program stručnog usavršavanja nije donijet, proizlazi da je tužena u rješenju od 13. juna 2011. godine visinu odobrene naknade samoinicijativno odredila, a za što nije ovlaštena podzakonskim aktom čime je ugovor čija se realizacija zahtijeva tužbenim zahtjevom, kako je obrazloženo, imao osnov koji je protivan prinudnom propisu, usljed čega je ništav. Činjenica da nije donesen akt koji utvrđuje obim prava ukazuje da nisu bile stečene materijalnopravne pretpostavke da tužena na sebe preuzme ugovornu obavezu povodom navedenog pitanja. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu, pri tome ističući da je prvostepeni sud, vezujući rok za isplatu troškova za datum prijema presude, imao u vidu početak dobrovoljnog roka za ispunjenje obaveze, pa apelantovo ukazivanje u žalbi na rokove koji teku u slučaju prinudnog izvršenja presudu prvostepenog suda ne čine nezakonitim.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim slobodama. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da se na njegov slučaj nije mogao primijeniti Zakon o radu i Zakon o plaćama u institucijama BiH, već isključivo ZOO jer se nesporno ne radi o pravu koje proizlazi iz radnog odnosa, već o obligacionopravnom odnosu. Apelant smatra da ni pod kakvim uvjetima tužena nije mogla raskinuti navedeni ugovor. Smatra da je takvim postupanjem diskriminiran, te da su navedene odluke donesene suprotno praksi Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2587/05. Navodi i da osporene presude nisu zakonite ni zbog činjenice da u njima nije utvrđen rok za isplatu naknade troškova postupka, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je naveo da apelant neosnovano ukazuje na kršenje ustavnih prava jer je nesporno da mu prava u postupku pred tim sudom nisu prekršena. Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o pravu koje proističe iz radnog odnosa i na koje se primjenjuje zakonodavstvo iz radnopravne oblasti po osnovu kojih odredbi je i cijenjena blagovremenost podnošenja apelantove tužbe.
14. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05 – prestao da važi član 48. stav 2, 50/08, 60/10, 32/13 i 93/17) relevantne odredbe glase: Zaštita prava iz radnog odnosa Član 83.
1. Zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
2. Poslodavac je obavezan riješiti zahtjev pismeno, u roku od 30 dana od dana kada je zahtjev podnesen.
3. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred Sudom Bosne i Hercegovine.
4. Zaposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog povrede prava iz radnog odnosa, kao i u slučaju da poslodavac nije riješio zahtjev u roku iz stava 2. ovog člana. 5. Zastarjelost nastupa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Član 50. stav 4. tačka e) i stav 6.
4. Zaposlenik ima pravo na naknadu za:
e) troškove dodatnog stručnog obrazovanja i usavršavanja za obavljanje radnih zadataka na odgovarajućem standardu;
6. Visina naknade iz st. 3., 4. i 5. ovoga člana utvrđuje se aktom Vijeća ministara, aktom poslodavca ili ugovorom o radu
16. U Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17 i 25/18) relevantne odredbe glase:
Član 44.
(Naknada za obrazovanje i stručno usavršavanje) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine imaju pravo na naknadu troškova potrebnih za stručno obrazovanje, usavršavanje i obučavanje, a u skladu s podzakonskim aktom koji donosi Vijeće ministara, na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH.
17. U Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za obrazovanje i stručno usavršavanje u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 77/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
(Predmet Odluke) Ovom Odlukom uređuje se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za stručno obrazovanje, usavršavanje i obučavanje, u skladu sa članom 44. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i članu 50. stav 4. tačka e) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 2. stav 1.
(Pojam i vrste stručnog obrazovanja, usavršavanja i obučavanja) (1)Pod stručnim obrazovanjem, u smislu člana 44. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, podrazumijeva se sticanje višeg stepena obrazovanja i time povećanje radnih i stručnih sposobnosti, a isto obuhvata specijalističke, magistarske i doktorske studije.
Član 4. stav 1.
(Ostvarivanje prava na naknadu za stručno obrazovanje) 1)Pravo na naknadu za stručno obrazovanje zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ostvaruju na osnovu programa stručnog obrazovanja koji za pojedine oblasti donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na prijedlog resornog ministarstva i uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva finansija i trezora i Ureda za zakonodavstvo.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 025602 17 Gž od 15. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana prava koja proizlaze iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
26. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na konkretan slučaj primijenili odredbe Zakona o radu i Zakona o plaćama i naknadama, kao i odredbe Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za obrazovanje i stručno usavršavanje u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: odluka), te da nema ništa što bi ukazivalo da su takvim postupanjem proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, nesporno je da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene, da je iz tog radnog odnosa, shodno odredbama Zakona o radu i Zakona o plaćama i naknadama, proizašlo apelantovo pravo na naknadu troškova stručnog obrazovanja i usavršavanja. Također je nesporno da je navedenim zakonskim odredbama propisano da se naknada za stručno obrazovanje i usavršavanje određuje shodno odluci koju je donijelo Vijeće ministara i koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 77/09. Međutim, nesporno je i da navedena odluka dodatno propisuje da pravo na naknadu za stručno obrazovanje zaposleni u institucijama BiH ostvaruju na osnovu programa stručnog obrazovanja koji za pojedine oblasti donosi Vijeće ministara BiH na prijedlog resornog ministarstva i uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva finansija i trezora i Ureda za zakonodavstvo. Iz činjenica predmeta proizlazi da je nakon donošenja spornih odluka koje se odnose na priznavanje prava apelantu na naknadu za stručno obrazovanje utvrđeno da program stručnog obrazovanja koji je predviđen u navedenoj odluci u konkretnoj oblasti nije donesen.
29. S druge strane, Ustavni sud zapaža i da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 2587/05 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i predmet vratio na ponovno odlučivanje redovnom sudu. Ustavni sud je u navedenoj odluci broj AP 2587/05 utvrdio kršenje apelantovog prava u tom predmetu na pravično suđenje, ukinuo presudu Kantonalnog suda u Tuzli osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio Kantonalnom sudu u Tuzli na ponovni postupak. U navedenoj odluci navedeno je: „Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da je nedostatak propisa koji bi regulirali isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, analognom primjenom tužiočevih akata koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, u suprotnosti sa članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji koji propisuje pozitivnu obavezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih organa da sve zakone koji reguliraju pitanja sudija i tužioca, pa prema tome i prava na isplatu regresa usklade sa ovim zakonom, a da će se do usklađivanja primjenjivati odredbe Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir finansijsku konstrukciju za provođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se provodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno provođenje je donošenje potrebnih propisa u skladu sa članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant. Ni nedostatak novca kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da ni ostalim budžetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda s direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava.“
30. Dovodeći u kontekst navedene činjenice konkretnog predmeta sa stavom koji je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 2587/05, Ustavni sud ukazuje da se i u navedenom i u konkretnom predmetu radi o situacijama u kojima nije donesen akt iz kojeg bi proizlazila prava apelanata na naknade koje proistječu iz radnog odnosa, odnosno u konkretnom slučaju nije donesen program stručnog obrazovanja i usavršavanja i visina naknade na koju bi apelant imao pravo. Međutim, navedeni stav iz predmeta broj AP 2587/05 ne može se primijeniti na konkretan slučaj jer je nesporno utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio nakon proteka roka propisanog za podnošenje tužbe u slučaju kršenja prava koja proizlaze iz radnog odnosa, s obzirom na to da se u ovom slučaju i radi o pravu koje je proisteklo iz radnog odnosa. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se drugostepeni sud u konkretnom slučaju i nije trebao baviti pitanjem merituma predmeta i izvoditi zaključke u vezi sa „osnovom koji je protivan prinudnom propisu, usljed čega je on ništav“ s obzirom na to da predmetna tužba nije ispunjavala formalni uvjet blagovremenosti, ali da navedeno nije od utjecaja na odluku Ustavnog suda jer bi apelantov pravni položaj ostao isti. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud utvrdio rok za naknadu troškova postupka i to 15 dana od prijema presude, što je vidljivo iz citiranih činjenica predmeta i da je taj sud pri tome obrazložio osnov za dosuđenje troškova tuženoj, a taj stav je prihvatio i drugostepeni sud. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, te da iz toga proizlazi i da nema osnova ni za dosuđenje naknade nematerijalne štete koju je apelant tražio.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo iz člana
14. Evropske konvencije i iz člana 14. Međunarodnog pakta kojim je propisana, između ostalog, jednakost svih pred sudovima. Apelant tvrdnje o kršenju navedenih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, kako nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano različito u odnosu na lica u istoj ili sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kako pred redovnim sudovima tako i od tužene, to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 14. Međunarodnog pakta.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen, odnosno neosnovan jer nije podnesen u roku i na način propisan Zakonom o radu i Zakonom o plaćama.
34. Nema kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 14. Međunarodnog pakta kada apelant navode o kršenju tih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, kao i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano različito u odnosu na lica u istoj ili sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kako pred redovnim sudovima tako i od tužene.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević