Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-912/19 (Z.Š.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-912/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-912/19, rješavajući apelaciju Z. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 101278 18 Rev od 29. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 101278 18 Rev od 29. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezana je apelantica da tužiocu (UniCredit bank d.d. Mostar) isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju drugostepene presude od 13. marta 2018. godine Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da iz stanja spisa slijedi da su parnične stranke zaključile ugovor o tekućem računu i apelantica je svojim potpisom, između ostalog, prihvatila da ukoliko se nađe u nedozvoljenom prekoračenju da se na svako prekoračenje mimo dozvoljenih uslova zaračunava zatezna kamata. Osim toga, stranke su zaključile i ugovor o kreditu i svojim potpisom apelantica je prihvatila sve elemente predmetnog ugovora pa i član 9. kojim je data mogućnost tužiocu kao kreditoru da ima pravo otkazati kredit ukoliko se korisnik kredita - apelantica ne pridržava bilo koje odredbe ugovora i u tom slučaju cjelokupna tražbina dospijeva na naplatu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kao stručan i objektivan, sačinjen shodno pravilima nauke i struke i temeljem istog je utvrdio ukupan dug apelantice prema tužiocu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su zatezne kamate posljedica kašnjenja ispunjenja određene novčane obveze i teku sve do njenog ispunjenja, zbog čega su dok glavni dug ne bude isplaćen nedjeljive od njega i zajedno čine cjelinu. Kantonalni sud je naveo da do raskida ugovora tužiocu pripada ugovorna zatezna kamata na neisplaćeni iznos glavnice, a nakon raskida ugovora do isplate glavnice pripada mu zatezna kamata do isplate duga. S tim u vezi, kako je tužilac potraživao ukupan iznos u koji su uključeni i glavnica i zatezna kamata, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud istu dosudio od dana podnošenja tužbe pa do isplate, jer je članom 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je sporazum o izmirenju duga nevažeći dokaz, jer je tuženi pokrenuo sudski postupak. Naime, apelantica se istim obavezala da će u 24 mjeseca u utvrđenom vremenskom periodu izmiriti predmetni dug zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima, sukcesivnim uplatama od najmanje 1.000,00 KM mjesečno, te da ukoliko izostane samo sa jednom dogovorenom ratom po tom Sporazumu, tužilac zadržava pravo da sporazum proglasi nevažećim i potraživanja naplati sudskim putem. Kantonalni sud je naveo da iz prednjeg slijedi da je nevažeći način izmirenja duga apelantice tužiocu po navedenom sporazumu, ali sporazum nije nevažeći kao dokaz u tom postupku. Kantonalni sud je naveo da budući da apelantica nije dokazala da je postupala po zaključenom sporazumu i nije prvostepenom sudu prezentovala niti jednu uplatu iz koje bi se utvrdilo vrijeme i visina izmirenja duga, tužilac je imao mogućnost naplate svojih potraživanja samo u sudskom postupku. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je apelantica tačno ukazala da je prvostepeni sud propustio raspraviti prigovor zastare, zbog čega će ga raspraviti taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da potraživanja tužioca u vezi sa ugovorom o tekućem računu proizilaze iz sporazuma o izmirenju duga od 23. novembra 2010. godine, najranije od 1. decembra 2010.godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je ugovor o kreditu apelant raskinuo otkaznim pismom od 17. decembra 2010.godine kada su po istom dospjele sva potraživanja tužioca prema apelantici. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužba podnesena 28. oktobra 2011.godine, pa je u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisan petogodišnji zastarni rok, prigovor zastare istaknut od apelantice neosnovan. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da to što je prvostepeni sud propustio raspraviti prigovor zastare istaknut od apelantice nije bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 124., člana 277., člana 1052., člana 1053. i člana 1058. Zakona o obligacionim odnosima, te su ispravno odlučili kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev, te su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da sud nije ispravno obračunao zakonsku zateznu kamatu, odnosno prigovara jer je obračunao zateznu kamatu na ugovorenu kamatu u sklopu cjelokupnog potraživanja. Apelantica dalje navodi da sud nije odgovorio na njen prigovor zastare potraživanja, kao i da sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, jer uz njega nije priložena relevantna dokumentacija. Osim toga, apelantica ističe i da je Sporazum o namirenju duga nevažeći dokaz, budući da je stavljen van pravne snage momentom kada je banka pokrenula sudski postupak naplate potraživanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, ovakvu odluku Kantonalnog suda u potpunosti je podržao Vrhovni sud. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević