Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/19 (M.S.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-702/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-702/19, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. S.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 042315 18 Rev od 13. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042315 15 Gž od 21. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042315 12 P od 18.

marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nemanja Zirojević, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 042315 18 Rev od 13. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042315 15 Gž od 21. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042315 12 P od 18. marta 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen zahtjev tužioca („Komunalac“ a.d. Bijeljina) i apelant je obavezan da mu preda u posjed poslovni prostor, upisan na tužioca sa 1/1 dijela. Istom presudom apelant je obavezan da tužiocu isplatu određeni novčani iznos na ime stečenog bez osnova, za precizirani vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom. Tužilac je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. Protivtužbeni zahtjev apelanta da mu tužilac isplati određeni novčani iznos na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor sa zakonskom zateznom kamatom je u cjelosti odbijen.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je na osnovu ugovora o prenosu nekretnina iz 1996. godine zaključenog između Opštine Bijeljina i tužioca preneseno pravo raspolaganja, upravljanja i održavanja na predmetnoin poslovnom prostoru na tužioca, koji se upisao u javnim knjigama kao posjednik i vlasnik. Dalje je utvrđeno da je u postupku koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda odbijen zahtjev apelanta da se utvrdi da na osnovu ugovora iz 1995. godine zaključenog između njega i Holding DD „Rad" Bijeljina on ima jači pravni osnov za sticanje predmetnog poslovnog prostora u odnosu na tužioca. Iz te odluke Vrhovnog suda proizilazi da je apelant sa postavljenim zahtjevom odbijen, jer je ugovor o prodaji zaključen između njega i Holding DD „Rad“ Bijeljina ništav, s obzirom da je protivan tadašnjim prinudnim propisima, konkretno, Zakonu o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposrednc ratne opasnosti ili ratnog stanja. Takođe je utvrđeno da apelant drži u posjedu predmetni poslovni prostor od 1994. godine na način da ga izdaje u zakup drugim licima, te da je u poslovni prostor izvršio određena ulaganja 1996. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan zahtjev tužioca za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora u smislu odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da je tužilac vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a apelant ga drži bez pravnog osnova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano revizijom ističe da je za uspjeh u parnici povodom zahtjeva po osnovu stečenog bez osnova bilo neophodno utvrditi savjesnost sticaoca, jer je odredbama člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, da mu taj naknadi koristi koju je imao od upotrebe. Naime, savjesnost sticaoca, kada je u pitanju zahtjev po osnovu stečenog bez osnova, je bitna samo s aspekta dosude zakonske zatezne kamate, jer je odredbama člana 214. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je podnošenjem tužbe protiv apelanta 1997. godine, a radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, apelant postao nesavjestan držalac predmetnog poslovnog prostora, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su zakonsku zateznu kamatu dosudili od dana postavljenog zahtjeva na ime stečenog bez osnova. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neprihvatljivi razlozi drugostepenog suda na osnovu kojih je odbijen protivtužbeni zalıtjev apelanta, ali da to nije bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke. Naime, Vrhovni sud je naveo da se zahtjev za povrat sredstava na ime izvršenog ulaganja u predmetni poslovni prostor ima „upodobiti“ sa zahtjevom na ime stečenog bez osnova u smislu odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da potraživanje po osnovu stečenog bez osnova zastarijeva u smislu odredaba člana 371. Zakona o obligacionim odnosima u roku od 10 godina od dana izvršenih ulaganja. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je apelant izvršio ulaganje u predmetni poslovni prostor 1996. godine, a da je protivtužbeni zahtjev za povrat sredstava na ime izvršenih ulaganja podnio 2013. godine, odnosno 17 godina nakon izvršenih ulaganja, zbog čega je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili protivtužbeni zahtjev, jer je osnovan prigovor tužioca u pogledu zastarjelosti zahtjeva iz protivtužbe.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je punovažan ugovor kojim je on stekao pravo vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, te da ga je sud neosnovano obavezao na vraćanje većeg iznosa zakupnine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/19 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio