Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-165/19 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-165/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-165/19, rješavajući apelacije Jugobanke a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Jugobanka a.d. Beograd u stečaju protiv:

-Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 097359 18 Rev od 20. septembra 2018. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 097358 18 Rev od 2. oktobra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-165/19

1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097359 18 Rev od 20. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu na ime preuzetog duga od RO Fabrika sode OUR Proizvodnja Lukavac, po osnovu bankovnih garancija, plati određeni novčani iznos sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant obezbjeđivao garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi kredita koje su dobijali na inostranom tržištu, pa je tako u konkretnom slučaju za dužnika RO Fabrika sode OUR Proizvodnja Lukavac bio garant kredita garancija prema ino-povjeriocu DA BANK Berlin. Kako su sredstva iskorištena, a nisu vraćena ino-povjeriocu to su prednje obaveze pretvorene u kreditne obaveze i vanjski dug Republike Srbije prema Pariškom klubu. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 1083. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije, da će mu za slučaj, da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu, ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji. Dok je odredbama člana 1013. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da jamac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da je Republika Srbija preuzela obavezu isplate i plaćanje duga ino-povjeriocima za obaveze dužnika RO Fabrika sode OUR Proizvodnja Lukavac, a apelant nije dokazao da je navedena sredstva isplatio Republici Srbiji, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije aktivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari da traži isplatu duga od tuženog.

2. AP-641/19

4. Apelant, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097358 18 Rev od 2. oktobra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu na ime preuzetog duga od RO - „Bilećanka“ OOUR Tvornica trikotaže Čapljina, iz osnova prijavljenog potraživanja na ime povjerilaca u Pariškom klubu, plati određeni novčani iznos sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant obezbjeđivao garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi kredita koje su dobijali na inostranom tržištu, pa je tako u konkretnom slučaju za dužnika RO - „Bilećanka“ OOUR Tvornica trikotaže Čapljina bio garant kredita garancija prema ino-povjeriocu Daba bank Berlin. Međutim, sredstva su iskorištena, a nisu vraćena ino-povjeriocu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Vlada Bosne i Hercegovine zaključila Sporazum o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji spoljnih dugova sa Vladom SR Njemačke kojim je BiH prihvatila obaveze prema Njemačkoj (kao inokreditoru po Pariškom klubu povjerilaca). Vrhovni sud je naveo da u tom sporazumu jeste navedeno da te obaveze snose entiteti po principu krajnjeg korisnika, odnosno da obavezu snosi onaj entitet na čijem području se nalazi krajnji korisnik. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su ugovorne strane SR Njemačka kao povjerilac Pariškog kluba, te BiH kao druga ugovorna strana iz čega slijedi da tužena Federacija BiH po tom sporazumu nije pasivno legitimisana, jer dug krajnjeg korisnika koji se nalazi u Federaciji BiH nije ušao u reprogram prilikom zaključivanja tog sporazuma. Vrhovni sud je naveo da je razlog za to činjenica da je za krajnjeg korisnika kredita garant bila banka van teritorije BiH, odnosno apelant. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da obaveza tužene da je preuzela dug dužnika sa teritorije njenog entiteta nema zakonsku osnovu u odredbi člana 43. stav 1. Zakon o dugu, zaduživanju i jamstvima F BIH, odnosno, tužena nije pasivno legitimisana u toj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-165/19.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili i slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5511/15 od 10. aprila 2018. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2469/16 od 19. juna 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-165/19 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju) | Sudska praksa | Aktio