Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/19 (J. B.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-932/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-932/19, rješavajući apelaciju Jovana Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Begović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 P 029521 16 Rev od 7. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 029521 15 Gž od 25. decembra 2015.
godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 029521 14 P od 2. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 029521 16 Rev od 7. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 029521 15 Gž od 25. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 029521 14 P od 2. oktobra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se solidarno obavežu tuženi (BiH, FBiH i Općina Goražde) da apelantu isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime pričinjene materijalne štete zbog uništene porodične kuće (bliže označene u izreci prvostepene odluke).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete nastale na njegovim nekretninama (pobliže opisanim u izreci prvostepene odluke) u periodu od 1992. (kada ih je napustio) do 2003. godine kada je podnio zahtjev za njihov povrat. Naime, Vrhovni sud je naveo da su se zastarni rokovi iz člana 376. st. 1. i 2. istog zakona navršili prije podnošenja tužbe 9. oktobra 2014. godine, čak i da je rok zastarjelosti prekinut podnošenjem zahtjeva CRPC-u (koji je odlukom od 28. oktobra 1999. godine potvrdio da je apelant bio savjestan posjednik sporne nekretnine), te zahtjeva za povrat te nekretnine 2003. godine. Naime, da to znači (član 392. st. 1. i 3. istog zakona) da je rok zastarjelosti počeo teći iznova 28. oktobra 1999. godine, te 25. septembra 2003. godine kada je apelantu vraćena u posjed sporna nekretnina. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da trećetužena (općina Goražde) za nastalu štetu ne odgovara po odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (čija primjena je prestala 4. aprila 1998. godine donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana), jer apelant nije dokazao da je bilo prije bilo poslije stupanja na snagu navedenog zakona apelantove nekretnine stavila pod svoju upravu niti ih bilo kad dala na korištenje privremenim korisnicima. Vrhovni sud je naveo da tuženi za nastalu štetu ne mogu odgovarati po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), jer su štetu počinila treća nepoznata lica, te da ne mogu odgovarati ni po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 3. i član 172. istog zakona), odnosno po odredbama člana 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi, odnosno za nezakonit ili nepravilan rad svojih organa uprave, jer njihovi organi nisu mogli niti su bili dužni spriječiti takvu štetu. Također, Vrhovni sud je naveo da tuženi za nastalu štetu ne mogu odgovarati ni po odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, jer do štete na apelantovoj imovini nije došlo uslijed akata nasilja ili terora (član 146. tada važećeg Krivičnog zakona), već neovlaštenim radnjama nepoznatih lica, a za štetu prouzrokovanu tim krivičnim djelom odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi vlasti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da je „sud pogrešno cijenio početak roka zastare apelantovog potraživanja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević