Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-404/18 (G.Š.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
- Propisano zakonom
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-404/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 404/18, rješavajući apelaciju G. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija G. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 137501 12 P od 23 novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. G. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 137501 12 P od 23. novembra 2016. godine. Apelant je 21. januara 2018. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje Presude Okružnog suda i bilo kakvu prepravku hodnika u pravcu smanjenja obima njegovih prava“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud Odluka o privremenoj mjeri broj AP 404/18 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tuženih „Ledenac“ d.o.o. Banja Luka, „Elmont“ a.d. Banja Luka i „Energomont“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. februara 2018. godine, Osnovni sud 5. marta, a drugotuženi 2. marta 2018. godine, dok prvotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 137501 12 P od 23. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti – poslovnog prostora površine 137,40 m , koji se nalazi u prizemlju zgrade u objektu poslovnog i servisnog centra za montažerske djelatnosti „Energomont“, zaključen 18. novembra 2011. godine između prvotuženog kao kupca te drugotuženog i trećetuženog kao prodavaca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da mu se naknade troškovi postupka koje odredi sud. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom i trećetuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.159,00 KM.
7. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je apelant 15. februara 2012. godine podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora koji su zaključili tuženi (drugotuženi i trećetuženi kao prodavci, a prvotuženi kao kupac). Apelant je u navodima tužbe dalje naveo da je on posjednik i nosilac prava korišćenja poslovnog prostora površine 24,51 m na osnovu ugovora o prodaji zaključenog 27. maja 2009. godine između Gorana Šikanjića kao prodavca i apelanta kao kupca. U tužbi je dalje navedeno da je apelant svom poslovnom prostoru pristupao zajedničkim hodnikom (u daljnjem tekstu: predmetni hodnik), kojim su se koristili i ostali vlasnici i korisnici poslovnih prostora u predmetnom objektu, sve dok ga u tome nije spriječio prvotuženi tako što je nakon zaključivanja spornog ugovora na ulazu u predmetni hodnik postavio vrata, a nakon toga na cjelokupnoj površini hodnika započeo s izvođenjem građevinskih radova s ciljem njegovog prilagođavanja namjeni svog poslovnog prostora – ambulante, te neposredno ispred apelantovog poslovnog prostora postavio pult. Budući da predmetni hodnik služi svim vlasnicima poslovnih prostora, da predstavlja zajednički dio predmetnog objekta u kojem se nalaze poslovni prostori, apelant smatra da on ne može biti u prometu bez saglasnosti ostalih vlasnika tih prostora i da se ne mogu mijenjati uslovi njegovog korišćenja. Stoga je apelant Osnovnom sudu predložio da utvrdi da je sporni ugovor pravno ništav.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da je, na osnovu brojnih izvedenih dokaza koje je pobrojao i čiji sadržaj je detaljno prezentovao (str. od 2 do 13 obrazloženja presude), između ostalog, uvidom u zk. izvadak od 4. oktobra 2011. i 27. jula 2015. godine, utvrdio da su predmetni objekat i poslovni prostori koji se nalaze u prizemlju tog objekta u zemljišnim knjigama upisani kao društvena svojina s dijelom 1/1. Imajući u vidu izvedene dokaze, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je u momentu zaključivanja spornog ugovora bio upisan kao vlasnik poslovnog prostora shodno ugovoru od 27. maja 2009. godine, zaključenim s Goranom Šikanjićem kao prodavcem navedenog prostora. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelant nije dokazao da ima pravni interes da vodi predmetni spor, niti da ima aktivnu legitimaciju za vođenje tog spora jer apelant nije dokazao da je vlasnik poslovnog prostora koji koristi prema ugovoru od 27. maja 2009. godine, što se, prema ocjeni Osnovnog suda, dokazuje upisom u javni registar. Osnovni sud, takođe, smatra da apelant neosnovano tvrdi da ga je prvotuženi postavljanjem vrata na ulazu u njegov poslovni prostor spriječio da do svog poslovnog prostora dolazi korišćenjem predmetnog hodnika jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je prvotuženi apelantovoj supruzi dao ključ od navedenih vrata kako bi apelant imao nesmetan pristup svom poslovnom prostoru, te je obrazloženo da su se ta vrata tu uvijek i nalazila. Osim toga, prvostepeni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su tuženi zaključivanjem spornog ugovora prometovali i predmetnim hodnikom ili da je bilo ko stekao svojinu ili susvojinu nad njim. U vezi s tim je istaknuto da to jasno proizlazi iz odredbe člana 5.3 spornog ugovora, kojom je regulisano da je predmetni hodnik u statusu prava korišćenja, dakle koje pravo je ograničeno pravom služnosti u korist apelanta i ostalih korisnika poslovnih prostora. Takođe je na osnovu iskaza Gorana Šikanjića utvrđeno da je on kao prodavac apelantu kao kupcu prodao poslovni prostor, bez bilo kakvih prava na predmetnom hodniku, odnosno da je apelant prilikom kupovine poslovnog prostora prema ugovoru od 27. maja 2009. godine od bivšeg vlasnika kupio samo poslovni prostor koji i koristi, a da pristup svom poslovnom prostoru ima korišćenjem predmetnog hodnika, s tim da nema nikakvih susvojinskih prava na njemu. Istaknuto je da je on kao apelantov prednik od drugotuženog kao prodavca kupio samo predmetni poslovni prostor, koji je zatim prodao apelantu, i da se odrekao bilo kakvih prava u odnosu na predmetni hodnik, te da ima samo „pravo da koristi hodnik radi pristupa svom poslovnom prostoru, te je na takav način [apelantov prednik] izvršio upis u zemljišne knjige i katastarski operat“. Navedeno je da je apelantov prednik ugovorom isti obim prava prenio i na apelanta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su tuženi spornim ugovorom prometovali predmetnim hodnikom bez njegove saglasnosti, ocijenivši da je apelant ugovorom od 27. maja 2009. godine „platio samo površinu koja čini njegov poslovni prostor i na osnovu toga stekao idealni dio koji se odnosi na isti, i to pravo korišćenja predmetnog hodnika“. Stoga je Osnovni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan jer apelant nije naveo, niti dokazao razloge za ništavost spornog ugovora i jer u smislu odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao činjenične navode na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, dok je o troškovima postupka Osnovni sud odlučio u skladu sa članom 386 stav 1, članom 387, a u vezi sa članom 396 stav 1 ZPP.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda od 23. novembra 2016. godine potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 702,00 KM, kao i zahtjev drugotuženog i trećetuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.842,75 KM. Okružni sud je naveo da apelant u cijelosti osporava presudu prvostepenog suda iz svih zakonom propisanih razloga iz člana 208 stav 1 ZPP s prijedlogom da se njegova žalba usvoji i presuda tog suda preinači. Ispitujući osporenu presudu Okružni sud je naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja među parničnim strankama sporno da li je sporni ugovor ništav, a samim tim i osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Smatra da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno ocijenio da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je u momentu zaključenja spornog ugovora bio upisan kao vlasnik i posjednik svog poslovnog prostora u predmetnom objektu, niti da je bio upisan kao nosilac prava korišćenja, na osnovu čega je zaključio da apelant nije dokazao da ima pravni interes da se predmetna parnica vodi, odnosno, prema shvatanju ovog suda, apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju za vođenje predmetne parnice, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Suprotno apelantovim žalbenim navodima, Okružni sud smatra da se odluka prvostepenog suda zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s apelantovim žalbenim navodima koji se odnose ne utvrđivanje ništavosti spornog ugovora Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 103 stav 1 i člana 109 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo i da na ništavost ugovora sud pazi po služenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice. Navedeno je da se, u principu, na ništavost ugovora mogu pozvati sva zainteresovana lica, a to su, prije svega, ugovorne strane, kao i njihovi univerzalni sukcesori. Pored njih, na ništavost se može pozivati i svako drugo lice koje je u mogućnosti da dokaže interes za taj akt. Imajući u vidu navedene odredbe, Okružni sud je obrazložio: „Kod činjenice da [apelant] nije bio stranka ugovornica u osporenom ugovoru, to je prema odredbi člana 109 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima bio u obavezi da dokaže da ima pravni interes da se utvrdi ništavost, u ovoj parnici, osporenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti. S obzirom na to da [apelant] naprijed navedeno nije dokazivao, a ni dokazao, pravilno je odbijen njegov tužbeni zahtjev i njegova žalba ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostepene presude.“ Odluku o troškovima parničnog postupka Okružni sud je donio primjenom odredbe člana 386 stav 1 i člana 387 stav 1 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, u veoma opširnim apelacionim navodima ističe: „Počev od 28. 2. 1992. godine, na dan stupanja na snagu Ustava Republike Srpske i člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava RS, Republika Srpska je posebno pravno područje od kojeg dana su na njenoj teritoriji imovina (sredstva u društvenoj svojini SFRJ) postala imovina u društvenoj svojini Republike Srpske […].“ Takođe navodi: „Privatizacija (promjena oblika svojine) na nepokretnostima iz državne (društvene) svojine Republike Srpske na njenoj teritoriji počev od 28. 2. 1992. godine, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno (sredstva zajedničke potrošnje i slično), isključivo se vrši za propisana sredstva plaćanja, po pravilu u tržišnoj vrijednosti i sprovodi upravnim aktom zakonom nadležnog organa izvršne vlasti ili raspoređuje bez naknade u svojinu pravnih subjekata koji su u svojini Republike Srpske ili lokalne zajednice. Ta pitanja ne spadaju u sudsku nadležnost (čl. 16 i 123 ZPP u vezi s izloženim ustavnim i zakonskim odredbama).“ Dalje ističe da su „sudovi samostalni i nezavisni i da sude na osnovu Ustava i zakona (član 121 stav 2 Ustava Republike Srpske), ali da nisu nezavisni u nepoštovanju odredbi čl. 58 i 113 stav 3 Ustava Republike Srpske u preuzimanju upravne nadležnosti i nepoštovanju upravnih akata RS – Direkcije za privatizaciju Banja Luka, a posebno u omogućavanju privrednom društvu, odnosno preduzeću iz Republike Srpske ili drugog entiteta ili druge države da u svoju imovinsku korist raspolaže sredstvima – nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske iz njene državne svojine u njenom preduzeću, bez naknade“. Dakle, apelant tvrdi da su sudovi osporenim odlukama odlučivali o predmetu koji ne spada u sudsku nadležnost u vezi s ustavnim i zakonskim odredbama RS. Dalje navodi „da sudovi jesu samostalni i nezavisni, ali da nisu nezavisni u nepoštovanju odredbi Ustava RS i u preuzimanju upravne nadležnosti Direkcije za privatizaciju Banja Luka“. Dakle, smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta sudovi osporenim odlukama odlučivali o nepokretnosti (otuđenju nepokretnosti – predmetnog hodnika koji predstavlja zajedničku svojinu), odnosno o pitanju koji ne spada u sudsku nadležnost (član 16 ZPP), već u nadležnost Direkcije za privatizaciju Banja Luka budući da su redovni sudovi, kako apelant navodi, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva „i prekoračenjem tužbenog zahtjeva dozvolili otuđenje hodnika u prizemlju koji je u zajedničkoj svojini, van okvira sudske nadležnosti“. Imajući u vidu navedeno, apelant takođe tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. U vezi s tim ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude na osnovu kojih je apelantova žalba izjavljena protiv presude prvostepenog suda odbijena i presuda tog suda potvrđena. Takođe ističe da suštinski razlog zbog čega je ovaj sud apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude prvostepenog suda odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda je činjenice što apelant nije bio ugovorna strana u spornom ugovoru, zbog čega je, shodno odredbi člana 109 stav 1 ZOO, bio u obavezi da dokaže da ima pravni interes da se utvrdi ništavost spornog ugovora o kupoprodaji. Kako apelant nije dokazao da ima pravni interes za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, njegov tužbeni zahtjev je od strane prvostepenog suda odbijen kao neosnovan, a zatim i žalba izjavljena protiv presude tog suda.
12. Osnovni sud apelantove navode takođe smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
13. Trećetuženi apelantove navode smatra neosnovanim jer smatra da osporenim ugovorom apelantovo pravo na korišćenje „zajedničkog hodnika“ ničim nije umanjeno jer apelant, kao i ostali korisnici poslovnih prostora u predmetnom objektu, ima pravo nesmetanog korišćenja, služnosti istog.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. [...] Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.
(1)Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
[...]
15. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 137501 17 Gž od 26. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se predmetni spor vodio radi utvrđivanja ništavosti ugovora, pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode i da apelant stoga uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
24. U kontekstu apelantovih iznesenih prigovora koji se suštinski tiču pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene procesnog (ZPP) i materijalnog prava odredbe člana 103 stav 1 i člana 109 stav 1 ZOO, jer su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta odlučivali o ništavosti spornog ugovora, odnosno jer su odlučivali o pitanju koje ne spada u sudsku nadležnost.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
27. Ustavni sud takođe podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
28. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da su sudovi osporenim odlukama odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora, koji postupak je okončan konačnom presudom Okružnog suda. Naime, sudovi su osporenim odlukama odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu i apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda, pri tome nesporno vodeći računa da li rješavanje predmeta spora „ništavost spornog ugovora“ spada u sudsku nadležnost (član 16 ZPP), pri tome dajući jasno i argumentovano obrazloženje primjenom odredbe člana 103 stav 1, člana 109 stav 1 ZOO, koje se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom navedenih odredbi ZOO, jasno ukazali da apelant u smislu relevantnih odredbi ZPP-a nije dokazao da ima pravni interes da vodi predmetni spor, niti da ima aktivnu legitimaciju za vođenje tog spora jer nije dokazao da je vlasnik poslovnog prostora koji koristi prema ugovoru od 27. maja 2009. godine, a što se, prema ocjeni sudova, dokazuje upisom u javni registar. Ustavni sud dalje zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant kupovinom poslovnog prostora platio samo površinu tog prostora, na osnovu čega je stekao pravo korišćenja predmetnog hodnika. Iz navedenog slijedi da apelant nije dokazao da je suvlasnik predmetnog hodnika, dok njegovo pravo služnosti navedenim hodnikom, kako je obrazloženo u osporenim odlukama, proizlazi iz odredbe člana 5.3 spornog ugovora, kojom je regulisano da je predmetni hodnik u statusu prava korišćenja, dakle koje pravo je ograničeno pravom služnosti u korist apelanta i ostalih korisnika poslovnih prostora predmetnog objekta. U takvim se okolnostima stoga pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da su redovni sudovi „prekoračenjem tužbenog zahtjeva dozvolili otuđenje hodnika u prizemlju, koji je u zajedničkoj svojini, van okvira sudske nadležnosti“. Dakle, imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova, kao i okolnost da je upravo apelant tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti ugovora, koje pitanje nesporno spada u sudsku nadležnost, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ovo zato što Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova jasno i argumentovano, da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, zbog čega smatra neosnovanim apelantove navode da su sudovi svojim odlučenjem izašli iz okvira ustavne i zakonske nadležnosti u pogledu ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredbi procesnog i materijalnog karaktera na apelantovu štetu. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje sudova u osporenim presudama.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu osporene presude Vrhovnog suda neosnovani. Pravo na imovinu
30. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud pozivanje na kršenje prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Okružni i Osnovni sud jasno i argumentovano obrazložili razloge i ključne činjenice zbog kojih su apelantov tužbeni zahtjev, kao i apelantova žalba izjavljena protiv presude prvostepenog suda odbijeni kao neosnovani, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o povredi prava na imovinu vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević