Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-538/18 ("ENERGETIKA" d.o.o. Banja Luka u stečaju)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Tužba
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Pasivna legitimacija
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-538/18
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 538/18, rješavajući apelaciju „Energetike“ d.o.o. Banja Luka „u stečaju“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Energetike“ d.o.o.
Banja Luka u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002338 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Energetika“ d.o.o. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Slobodan Bulatović, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002338 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužioca ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka – RJ „Elektrodistribucije“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 3. septembra 2019. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 002338 15 Ps 2 od 21. decembra 2016. godine utvrđeno je da je osnovano potraživanje tužioca – stečajnog povjerioca prema apelantu kao stečajnom dužniku po osnovu utrošene električne energije za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine u iznosu od 2.159.826,90 KM, kao i obračunate kamate u iznosu od 1.892.457,04 KM, pa se slijedom navedenog tužilac uvrštava u tabelu priznatih potraživanja opšteg isplatnog reda. Apelant je takođe obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.520,00 KM, dok je tužiočev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. Ocjenom izvedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da su tužilac i apelant 6. decembra 2001. godine zaključili Ugovor o reprogramiranju obaveza potrošača za utrošenu električnu energiju (u daljnjem tekstu: Ugovor o reprogramiranju obaveza) zaključno sa 31. oktobrom 2001. godine, kojim su ugovorne strane regulisale da apelantov dug prema tužiocu za isporučenu električnu energiju iznosi kao u obrazloženju presude, koji će apelant tužiocu platiti u 24 mjesečne rate. Uvidom u Ugovor o razgraničenju sredstava, prava i obaveza od 25. decembra 2000. godine takođe je utvrđeno da je izvršeno razgraničenje sredstava, prava i obaveza između šest zavisnih i devet samostalnih državnih preduzeća nastalih promjenom oblika organizovanja, izdvajanjem dijela imovine u MDP „Incel Holding“ Banja Luka sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine, kojim ugovorom su dogovoreni principi da se pravno stanje u zemljišnim i drugim javnim knjigama uredi po principima prava svojine, odnosno trajnog prava korišćenja i raspolaganja, faktičkom stanju – stanju posjeda na dan 31. decembar 1999. godine, obezbjeđivanju proizvodno-funkcionalnih cjelina, odnosno zaokruživanje građevinsko-prostornih cjelina u fabrički krug i dr. Navedeni ugovor je usvojen Odlukom Upravnog odbora MDP „Incel Holding“ Banja Luka broj 27/00 od 17. aprila 2000. godine, koji su potpisala sva novonastala preduzeća (nastala podjelom MDP „Incel Holding“ Banja Luka), uključujući i apelanta. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je tim ugovorom apelant preuzeo obavezu po osnovu utroška električne energije sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine. Okružni privredni sud je takođe utvrdio da je nad apelantom 30. juna 2008. godine otvoren stečajni postupak, da je apelant u spornom periodu primao račune koje nije osporavao i koje je djelimično plaćao, da i danas koristi električnu energiju preko istog naplatnog mjesta (broj 115277), kao i da je prema nalazu vještaka finansijske struke apelantov dug po finansijskim karticama na dan 30. april 2007. godine evidentiran u iznosu od 7.755.771,81 KM, a koji iznos se odnosi na glavni dug i kamate od dana otvaranja stečajnog postupka.
7. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te da je apelant istakao prigovor pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim je ukazao da je stvarna legitimacija materijalno-pravni odnos prema predmetu spora i odnosi se na subjekte građansko-pravnog odnosa, odnosno privredno-pravnog odnosa, da je u okolnostima konkretnog predmeta tužilac aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a da je apelant pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu, te da je stvarna legitimacija određena. Prema tome, taj sud je primjenom odredbe čl. 48 i 57 Opštih uslova za isporuku električne energije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/94, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) i čl. 262 i 516 ZOO prigovor tuženog nedostatka pasivne legitimacije odbio kao neosnovan. Navedeno zato što je citiranim odredbama propisano da se isporuka električne energije potrošačima vrši na osnovu ugovora o isporuci električne energije, odnosno ugovora o pristupanju, te da se podnošenjem prijave od strane potrošača za priključenje njegove instalacije na mrežu isporučioca, izvršenjem priključenja i plombiranjem brojila, smatra da je zaključen ugovor o pristupanju. U smislu navedenih odredbi utvrđeno je da se stvarna legitimacija određuje prema licima koja su zaključila ugovor o snabdijevanju električnom energijom, odnosno ugovor o pristupanju, da je apelant oduvijek bio potrošač električne energije na naplatnom broju kao u obrazloženju presude, da je Ugovorom o razgraničenju sredstava, prava i obaveza preuzeo obavezu po utrošenoj električnoj energiji sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine, te da je potpisnik Ugovora o reprogramiranju obaveza s tužiocem. Nadalje, primjenom odredbe čl. 374 i 387 ZOO ovaj sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja, nalazeći da je tužilac podnesenom tužbom prekinuo zastarjelost, te kako je apelant s tužiocem zaključio Ugovor o reprogramiranju duga 6. decembra 2001. godine, na koji način je priznao dug i prekinuo zastaru, prvostepeni sud je visinu apelantovog duga utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, imajući u vidu da tužilac potražuje glavni dug za period od 1. januara 2001. do 30. aprila 2007. godine, pa je iznos duga utvrđen nalazom vještaka umanjio za iznos računa od maja 2007. do 2008. godine i utvrdio da apelantov glavni dug iznosi 2.159.826,90 KM, dok obračunata zakonska kamata od dospijeća svakog pojedinačnog računa pa do otvaranja stečajnog postupka iznosi 1.892,04 KM, iz kojih razloga je Okružni privredni sud tužiočev zahtjev djelimično usvojio.
8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 002338 17 Pž 2 od 10. aprila 2017. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda od 21. decembra 2016. godine potvrđena, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe odbijen kao neosnovan.
9. Viši privredni sud je ukazao da apelant pobija presudu ukazujući da je proizvoljan stav prvostepenog suda jer se u konkretnom slučaju radilo o subjektivnom preinačenju tužbe od strane tužioca, tako da je prvostepeni sud bio dužan tužiočevu tužbu u ovoj pravnoj stvari odbaciti. Ispitujući presudu prvostepenog suda Viši privredni sud je apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je ukazao na odredbu čl. 58 i 57 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), navodeći da kod subjektivnog preinačenja tužilac tuži drugo lice umjesto prvobitno tuženog, i da to obično radi kada u toku postupka utvrdi da prvobitno tuženi nije pasivno legitimisan. Međutim, kako iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužilac prvobitno kao tuženog označio „Incel“ DP Banja Luka, koji je u prigovoru na rješenje o izvršenju (tada označen kao „Incel Holding“ a.d. Banja Luka) istakao da je došlo do statusne promjene prvobitno označenog „tuženog“ na način da je 31. decembra 1999. godine, odnosno 25. decembra 2000. godine došlo do podjele i izdvajanja dijela imovine u MDP „Incel Holding“ Banja Luka, što je dovelo do organizovanja šest zavisnih preduzeća i devet samostalnih državnih preduzeća, te da su novonastala preduzeća početkom 2000. godine upisana u registar suda u Banjoj Luci, a da su prava i obaveze utvrđene diobenim bilansom. Viši privredni sud je ukazao da je tužilac umjesto prvobitno tuženog kao novog tuženog naznačio jednog od njegovih pravnih sljednika, apelanta, tako da smatra nespornim da se u konkretnoj stvari radi o ispravci tužbe, a ne o preinačenju tužbe u subjektivnom smislu. Stoga, prema ocjeni tog suda, označavanje kao tuženog apelanta kao pravnog sljednika prvobitno označenog tuženog nakon statusnih promjena ne predstavlja subjektivno preinačenje tužbe već njenu ispravku. Viši privredni sud je zaključio da u smislu odredbe člana 58 stav 2 ZPP nije ni potreban pristanak apelanta kao novog tuženog jer se ne radi o novom licu koje stupa u parnicu umjesto prvobitno tuženog („Incel“ DP Banja Luka), nego o njegovom pravnom sljedniku. Dalje, Viši privredni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno cijenio prigovor pasivne legitimacije. Naime, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, primjenom čl. 48 i 57 Opštih uslova, ukazao da se stvarna legitimacija određuje prema licima koja su zaključila ugovor o snabdijevanju električnom energijom, odnosno ugovor o pristupanju, odnosno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant bio potrošač električne energije na naplatnom broju kao u obrazloženju presude (115277), da i danas koristi električnu energiju preko istog naplatnog mjesta, da je s tužiocem zaključio Ugovor o reprogramiranju duga, pa stoga cijeni pravilnim stav prvostepenog suda da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002338 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i presuda Višeg privrednog suda od 10. aprila 2017. godine preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu umjesto ranije dosuđenog iznosa naknadi troškove postupka u iznosu od 1.490,40 KM. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
11. Vrhovni sud je naveo da je tužilac 5. januara 2001. godine prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi naplate isporučene električne energije. Po izjavljenom prigovoru na rješenje o izvršenju postupak je nastavljen kao po tužbi. U tom prijedlogu za izvršenje (tužbi) tužilac je kao izvršenika (tuženog označio prednika apelanta „Incel“ DP Banja Luka). Pri takvoj oznaci tuženog tužilac je ostao i nakon što mu je prvostepeni sud tužbu vratio na uređenje, prema pismenom podnesku tužioca od 18. maja 2007. godine (pri čemu je u petitu tužbenog zahtjeva zatraženo da se „Incel Holding“ Banja Luka obaveže na plaćanje duga). Vrhovni sud je dalje naveo da prema dokazima u spisu predmeta (Ugovoru o razgraničenju sredstava, prava i obaveza od 25. decembra 2000. godine i izvodima iz sudskog registra) u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (5. januara 2001. godine), a pogotovo u vrijeme dostavljanja podneska od 18. maja 2007. godine, kao pravni subjekat nije egzistirao „Incel“ DP Banja Luka (već MDP „Incel Holding“ Banja Luka), što znači da je tužilac u tužbi označio pravno lice koje kao takvo nije postojalo (pa nije ni moglo biti tuženo), usljed čega je tužiočeva tužba bila neuredna. Vrhovni sud je naveo da je tužilac tužbu uredio tek pismenim podneskom od 27. jula 2007. godine kada je kao tuženog označio apelanta. U vezi s tim, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode kojim je ukazao da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na povredi odredbe člana 58 stav 2 ZPP jer je tužilac prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom označio jedan pravni subjekat, a tek pismenim podneskom od 27. jula 2007. godine kao tuženog je označio apelanta, te da nije trebala njegova saglasnost budući da se u konkretnom slučaju ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe u smislu člana 58 st. 1 i 2 ZPP (označavanju drugog lica kao tuženog umjesto prvobitno označenog tuženog). Navedeno iz razloga jer je tužilac do tada neurednu tužbu uredio tako što je kao tuženog označio pravno lice koje egzistira, zbog čega nije bila potrebna apelantova saglasnost za stupanje u predmetnu parnicu (član 58 stav 2 ZPP). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nije pasivno legitimisan zato što iz izvedenih dokaza kao nesporno proizlazi da je u spornom periodu bio potrošač električne energije na mjernom mjestu pod brojem kao u obrazloženju presude ovog suda, koji je Ugovorom o razgraničenju sredstava, prava i obaveza preuzeo dug za isporučenu električnu energiju za prethodni period, a Ugovorom o reprogramiranju duga zaključenim s tužiocem za raniji period i dio spornog perioda, kao i da apelant i sada električnu energiju prima na istom mjernom mjestu. Kako su navedene činjenice relevantne za zasnivanje apelantove obaveze na plaćanje isporučene električne energije (član 262 stav 1 ZOO) to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, irelevantna činjenica koju apelant ističe u reviziji da je dokumentacija tužioca (kartice potrošača) za to mjerno mjesto prvobitno glasila na MDP „Incel Holding“ Banja Luka, a tek od 2015. godine na apelanta i da apelant tužiocu nije dostavio bilo kakav zahtjev za priključenje na elektro-mrežu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant osnovano prigovara odluci o troškovima postupka, da je primjenom odredbe člana 386 stav 2 ZPP utvrdio da tužiocu pripada pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka, te kako je tužilac u odnosu na istaknuti zahtjev (7.755.771,81 KM) uspio u procentu od 27% to je zaključio da mu na ime troškova postupka pripada iznos od 1.490,40 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava jer, kako navodi, i dalje ostaje pri istaknutom prigovoru subjektivnog preinačenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, kao i prigovoru nedostatka pasivne legitimacije. Naime, apelant smatra da Vrhovni sud uopšte nije imao u vidu činjenicu da je iz same kartice kupca 115277 na dan 13. decembar 2000. godine, koji dokument je kao takav sačinio sam tužilac, vidljivo da je ona vođena za kupca koji je označen kao „Incel“ DP Banja Luka iako je u tom periodu apelant već bio registrovan kod nadležnog suda kao posebno (zasebno) pravno lice, odnosno kao poseban (zaseban) subjekat prava i obaveza. Kako je riječ o različitim subjektima prava i obaveza, jasno je da je upravo tužilac bio taj koji je svojom voljom označio tuženog prema svojoj evidenciji, a što ni u kom slučaju nije i ne može biti apelantov propust. U tom pogledu apelant smatra da on „ne može biti talac ničijih pogrešnih odluka, pa ni samog tužioca“. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dijelu odluke o troškovima postupka. Smatra da je taj sud jedino tužiocu dosudio navedene troškove iako je tužilac u predmetnom sporu uspio u procentu od svega 27%. Stoga smatra da je kod takvog stanja stvari taj sud pogrešno primijenio odredbu člana 386 stav 2 ZPP jer apelantu nije dosudio troškove postupka srazmjerno njegovom uspjehu u sporu „u preostalih 73%“.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda, koja nije dovedena u pitanje apelacionim navodima, pa da shodno navedenom smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, smatra da pobijana odluka nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni člana 58 stav 2 ZPP.
14. Viši privredni sud apelantove razloge na kojima zasniva apelacione navode smatra neosnovanim. U vezi s tim ističe da ostaje pri razlozima iz presude ovog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Okružni privredni sud apelantove navode takođe smatra neosnovanim. U vezi s tim ističe da je taj sud u postupku donošenja navedene odluke pravilno primijenio odredbe ZPP kada je u pitanju institut subjektivnog preinačenja tužbe, a koji stav je potvrdio i Viši privredni sud.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.
(1)Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
17. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 – odluka US, 45/2009 – odluka US, 49/2009 i 61/2013) relevantne odredbe glase:
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
Član 58.
Tužilac može, do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti drugo lice.
Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu namjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Lice koje stupa u parnicu namjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa. Član 293. stav 3.
U toku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlašćenja kad su ona potrebna.
Član 386. stav 2.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002338 17 Rev od 26. oktobra 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena je 25. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. U vezi s apelacionim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su osporenom odlukom Vrhovnog suda primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25,. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
28. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci kao konačnoj u predmetnom postupku, zasnovanom na činjeničnom stanju utvrđenom u postupku pred nižestepenim sudovima, dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto apelantovi navodi nisu osnovani. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe u smislu člana 58 st. 1 i 2 ZPP (označavanju drugog lica kao tuženog umjesto prvobitno označenog tuženog), imajući u vidu da je tužilac do tada neurednu tužbu uredio tako što je kao tuženog označio pravno lice koje egzistira, zbog čega nije bila potrebna apelantova saglasnost za stupanje u predmetnu parnicu (član 58 stav 2 ZPP). U vezi s tim, apelant je pasivno legitimisan jer iz izvedenih dokaza kao nesporno proizlazi da je u spornom periodu bio potrošač električne energije i koji je Ugovorom o razgraničenju sredstava, prava i obaveza preuzeo dug za isporučenu električnu energiju za prethodni period, a Ugovorom o reprogramiranju duga zaključenim s tužiocem za raniji period i dio spornog perioda, kao i da apelant i sada električnu energiju prima na istom mjernom mjestu. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu apelantove obaveze plaćanja troškova postupka tužiocu, imajući u vidu odredbe člana 386 stav 2 ZPP prema kojim tužiocu pripada pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka, te kako je tužilac u odnosu na istaknuti zahtjev (7.755.771,81 KM) uspio u procentu od 27% to je zaključio da mu na ime troškova postupka pripada iznos od 1.490,40 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, te zaključuje da je ovaj postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava nije posebno obrazložio i da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima na kojima se zasnivaju navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada nije proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda ni u pogledu stava da li se radilo o preinačenju ili ispravci tužbe i u vezi s tim pasivne legitimacije apelanta, niti u pogledu odluke o troškovima postupka.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević