Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2870/18 (DOO „Spektar Commerce“ Bihać)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2870/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2870/18, rješavajući apelaciju DOO „Spektar Commerce“ Bihać na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Spektar Commerce“ Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014136 15 Rev od 15.

februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „Spektar Commerce“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Nermina Osmančević, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 014136 15 Rev od 15. februara 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 014136 11 P od 20. decembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik nekretnine pobliže precizirane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), a koja presuda bi bila osnov za upis prava vlasništva apelanta na spornom poslovnom prostoru, te da se tužena M.H. (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu naknadi troškove parničnog postupka. Također, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporna činjenica da je tužena upisana kao vlasnik spornog poslovnog prostora koji se nalazi u Ključu, te da je vlasništvo stekla na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključen sa Općinom Ključ. S druge strane, istaknuto je da je među strankama sporno to što apelant smatra da je Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između tužene i Općine Ključ nezakonit jer je Općina Ključ tuženoj prodala sporni poslovni prostor koji je vlasništvo apelanta. Također, ukazano je da tužena smatra da joj apelant tužbom osporava pravo vlasništva na nekretninama, međutim dokazima u tužbi ne dokazuje ništa osim pravnog sljedništva IRO „Veselin Masleša“ Sarajevo koji je 1980. godine imao potpisan kupoprodajni ugovor sa SIZ za stambenu i komunalnu oblast Ključ o kupovini određenog poslovnog prostora, pobliže preciziranog u obrazloženju presude, čime apelant ne dokazuje niti identičnost tog poslovnog prostora sa poslovnim prostorom tužene niti da je prednik apelanta stekao pravo vlasništva na tom prostoru.

4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je ocjenom dokaza utvrdio da je Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora od 7. jula 1980. godine zaključen između SIZ za stambenu i komunalnu oblast Ključ i IRO „Veselin Masleša“ Sarajevo OOUR „Trgovina na veliko“ Bihać u kojem je utvrđeno da se prodaje određeni poslovni prostor, te za koliki novčani iznos, način plaćanja, vrijeme početka korištenja tog prostora od strane kupca, kao i vrijeme kad se prodavač može uknjižiti, sve precizirano u obrazloženju presude. Zatim, utvrđeno je da je Ugovorom o zakupu određenog poslovnog prostora od 30. oktobra 1996. godine DOO ,,Bigros“ Bihać ustupio kao zakupodavac STR „Pink Panter“ Ključ poslovni prostor u Ključu, pobliže preciziran u obrazloženju presude, kao i da je Ugovorom o zakupu određenog poslovnog prostora od 28. maja 1997.godine DOO „Bigros“ Bihać kao zakupodavac dao u zakup poslovni prostor, pobliže preciziran u obrazloženju presude zakupoprimcu DJL „Pink Panter“ Ključ. Nadalje, utvrđeno je da je Ugovor o kupoprodaji od 22. juna 2007.godine zaključen pred notarom, a između Općine Ključ kao prodavca i tužene kao kupca a predmet kupoprodaje da su nekretnine u vlasništvu Općine Ključ, uključujući sporni poslovni prostor, pobliže opisane u obrazloženju presude, a taj ugovor je dopunjen Anexom ugovora od 27. septembra 2007. godine i u članu 1. utvrđeno da su predmet kupoprodaje nekretnine u vlasništvu Općine Ključ, pobliže precizirane u obrazloženju presude. Također, utvrđeno je da je Rješenjem zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 13. marta 2008. godine dozvoljena uknjižba prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru na tuženu sa dijelom 1/1.

5. Isto tako, Općinski sud je istakao da je vještačenjem i identifikacijom nekretnine utvrđeno da je predmetna sporna nekretnina upisana na tuženu sa dijelom 1/1, da je upis u predmetni zemljišnoknjižni uložak izvršen na osnovu Ugovora o kupoprodaji i Anexa tog ugovora o prodaji, pri čemu je uknjiženo pravo vlasništva na parceli, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Nadalje, utvrđeno je da zatečeno stanje na terenu odgovara stanju pripadajućeg katastarskog plana i stanju upisa u zemljišnu knjigu, da je i dograđen dio na osnovu odobrenja Općine Ključ a ukupna površina dograđenog dijela je u skladu sa Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Također, utvrđeno je da je parcela označena na određeni način i upisana u zemljišnoknjižni uložak na ime Općine Ključ sa dijelom 1/1, osnovna parcela na kojoj su vršena cijepanja prije prometovanja predmetne nekretnine, te nakon toga se formirala parcela sa novom oznakom koja je nakon upisa na nove posjednike upisana u novi zemljišnoknjižni uložak na ime tužene sa dijelom 1/1. Isto tako, ukazano je da je vještak nakon što mu je prezentiran kupoprodajni ugovor od 7. jula 1980. godine izjavio da određeni poslovni prostor, preciziran u obrazloženju presude, ne odgovara parceli, a samim tim ni predmetnoj nekretnini koja je bila predmet njegovog vještačenja s obzirom da se radi o osnovnoj parceli označenoj kao u obrazloženju presude.

6. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da u svakom slučaju apelant na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da je ikad bio uknjižen u zemljišnim knjigama kao posjednik ili vlasnik spornog poslovnog prostora. Također, ukazano je i na činjenicu da je Općina Ključ odlukom općinskog vijeća od 11. decembra 1998. godine preuzela sporni poslovni prostor kao i ostale poslovne prostore koji su se vodili kao društvena svojina, a korisnik bio SIZ za stambenu i komunalnu oblast Ključ. Isto tako, Općinski sud je naveo da apelantovo pozivanje na to da Općina Ključ nije bila vlasnik spornog poslovnog prostora, može biti predmet samo posebne parnice s obzirom da apelant ukazuje na ništavost zaključenog ugovora, na koju ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, istaknuto je da se u konkretnom slučaju i radilo o ništavom ugovoru, sud takav ugovor u konkretnoj pravnoj stvari nije mogao poništiti bez zahtjeva stranaka, a apelant takav tužbeni zahtjev nije ni postavio. Budući da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tužena je dokazala da je na spornom poslovnom prostoru stekla pravo vlasništva na osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji u skladu sa odredbom člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Općinski sud je naveo da nije mogao pružiti zaštitu apelantu, pa je odlučio kao u izreci presude.

7. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 014136 14 Gž od 8. decembra 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva apelanta utvrđenje prava vlasništva na nekretnini pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je bilo kada bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora u katastar ili zemljišnu knjigu, niti da je postao vlasnik po osnovu Ugovora o privatizaciji što je pokušao dokazati. Naime, navedeno je da je apelant tvrdio da je osnov njegovog sticanja prava vlasništva Ugovor o privatizaciji državnog kapitala zaključen između prednika apelanta i Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona a predmet ugovora je bila prodaja društva DOO „Bigros“ Bihać upisom dionica. Shodno tome, navedeno je da u žalbi apelant navodi da je dokazao da je u procesu privatizacije kupio navedeno društvo, a sporni poslovni prostor je bio vlasništvo tog društva koji prostor je kupio njegov pravni prednik Ugovorom o kupoprodaji poslovnog prostora od 7. jula 1980. godine.

9. Međutim, ukazano je da apelant u dokaznom postupku nije predložio da se kao dokaz izvede ugovor o kupoprodaji društva DOO „Bigros“ Bihać zaključen u postupku privatizacije niti je dokazao da je apelant jedan od pravnih sljednika tog društva nakon upisa rješenja o odobravanju privatizacije državnog kapitala u sudski registar. Također, navedeno je da svoje pravo na sporni poslovni prostor apelant dokazuje odlukom od 29. novembra 2005. godine skupštine DOO „Bigros“ Bihać o podjeli na dva preduzeća i diobi imovine tog društva na dva nova društva, a jedno je apelant, međutim ta odluka nije osnov upisa u sudski registar već o diobi imovine. Osim toga, istaknuto je da sve i da je apelant pravni sljednik društva DOO „Bigros“ Bihać apelant nije dokazao da je poslovni prostor bio dio imovine koji je privatizovan a koji je morao biti obuhvaćen bilansom početnog stanja preduzeća koje se privatizovalo upisom dionica, pri čemu su citirane relevantne odredbe Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Najzad, Kantonalni sud je naveo da kako apelant nije dokazao da je sporni poslovni prostor bio upisan kao imovina preduzeća DOO „Bigros“ Bihać, te da je on pravni sljednik tog preduzeća, pa tako i njegove imovine, a suprotno tome tužena je dokazala da je valjanim ugovorom kupila sporni poslovni prostor i kao vlasnik se upisala u javne registre-zemljišnu knjigu i katastar to je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 014136 15 Rev od 15. februara 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da protivno navodima apelanta i u slučaju da je dokazao da je pravni sljednik DOO „Bigros“ Bihać ta činjenica sama po sebi ne bi bila dovoljna za osnovanost tužbenog zahtjeva, kao ni tvrdnja da bi iz te činjenice proizilazila njegova aktivna legitimacija. Naime, ukazano je da je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelant na okolnost da je pravni sljednik DOO ,,Bigros“ Bihać nije proveo dovoljan broj relevantnih dokaza, bliže navedenih u obrazloženju drugostepene presude, iz kojih bi se nesumnjivo utvrdila činjenica da je apelant nastao podjelom društva DOO „Bigros“ Bihać i da je predmetni poslovni prostor bio dio imovine koji je privatizovan. Nadalje, navedeno je da je pogrešan stav apelanta da Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka nije od presudnog značaja za predmetni spor. Naime, odredbom člana 2. tog Zakona propisano je da početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka sa kojim ulaze u proces privatizacije, a prema članu 7. tog zakona preduzeća i banke iz člana 1. ovog zakona pripremaju početni bilans sa stanjem 31. decembra 1997. godine, pa je dakle sporni poslovni prostor morao biti naveden u početnom bilansu kao imovina preduzeća DOO „Bigros“ Bihać, a koji dokaz apelant nije proveo u predmetnom postupku. Pored navedenog, Vrhovni sud je naveo kako je u postupku utvrđeno da određeni poslovni prostor koji je bio predmet ugovora od 7. jula 1980. godine, pobliže opisan u obrazloženju presude, a na kojem apelant temelji svoj zahtjev, ne odgovara spornom poslovnom prostoru koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je tužena zaključila sa Općinom Ključ 22. juna 2007. godine, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude, a dopunjen anexom ugovora od 27. septembra 2007. godine, pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan i nedokazan.

12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant tvrdi da je poslovni prostor koji je bio predmet spora uvijek bio u vlasništvu pravnih predaka apelanta i to temeljem ugovora o kupoprodaji iz 1980. godine zaključenog između SIZ za stambenu i komunalnu oblast Ključ i IRO „Veselin Masleša“ Sarajevo, nakon toga DOO „Bigros“ Bihać, a nakon zaključenja ugovora o diobi imovine DOO „Bigros“ Bihać kojim je izvršena dioba imovine tog društva na dva nova društva, a jedno je apelant, i nikad ustvari to vlasništvo nije ni izgubio već mu je oduzeto od strane Općine Ključ. U vezi s tim, apelant ukazuje na odluku općinskog vijeća Općine Ključ od 11. decembra 1998. godine kojom je Općina Ključ preuzela građevinsko zemljište i objekte čime je postala vlasnik odnosno nositelj prava raspolaganja, a u koje vrijeme je znala jasno i precizno da je tada titular vlasništva bio DOO „Bigros“ Bihać i da se radi o nezakonitoj odluci, a time i kasnije o nezakonitoj kupoprodaji odnosno ugovoru zaključenom između Općine Ključ i tužene.

Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

[…]

14. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09).

15. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 12/98 i 40/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije.

[…] Član 7.

Preduzeća i banke iz člana 1. ovog zakona pripremaju početni bilans sa stanjem 31. 12. 1997. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka sadrži dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2870/18 (DOO „Spektar Commerce“ Bihać) | Sudska praksa | Aktio