Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3645/18 (F. B.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3645/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3645/18, rješavajući apelaciju Fatime Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Fatime Begić.

Utvrđuje sa povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 060336 18 Rsži od 10. aprila 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantici Fatimi Begić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Fatimi Begić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku i Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fatima Begić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 060336 18 Rsži od 10. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 18. odnosno 21. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 30. oktobra do 5. novembra 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju (i dodatnu dokumentaciju), dok izvršenik nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 7. januara 2015. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave – pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 51 o Rs 060336 12 Rs od 20. decembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: izvršna isprava).

6. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 51 0 Rs 060336 15 I od 3. marta 2015. godine određeno je izvršenje po prijedlogu apelantice kao tražioca izvršenja protiv izvršenika radi izvršenja na nekretninama na osnovu izvršne isprave. Rješenjem je dalje naloženo Zemljišnoknjižnom uredu ovog suda da evidentira zabilježbu izvršenja na nekretninama izvršenika bliže opisanim u izreci rješenja, te određeno da se ovaj predmet pripaja predmetu ovog suda broj 51 0 Rs 067128 13 I, a predmetni postupak voditi će se u tom postupku i pod tim brojem. Rješenjem su apelantici, zastupanoj po punomoćniku advokatu, dosuđeni troškovi na ime sastavljanja prijedloga za izvršenje u određenom novčanom iznosu, a odbijena je sa zahtjevom za naknadu troškova na ime klauzule pravomoćnosti i izvršnosti, te je apelantica oslobođena plaćanja sudske takse.

7. Izvršenik je podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Rs 060336 15 I od 17. augusta 2017. godine usvojen je prigovor izvršenika, izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje, te prijedlog za izvršenje odbačen.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku predmetnog izvršnog postupka zaključkom od 26. maja 2016. godine naložio apelantici (tražiocu izvršenja), zastupanoj po punomoćniku advokatu, da dostavi račun na koji se eventualno imaju prenijeti sredstva ostvarena u toku postupka. Dalje je naveo da je u podnesku od 6. juna 2016. godine apelanticin punomoćnik šire elaborirao osnovanost potraživanja isplate novčanih sredstva prema punomoći u predmetu, te naveo da postupa u ime i za račun tražioca izvršenja i da je isplata tražena za tražioca izvršenja u skladu s ovlaštenjima u punomoći. Općinski sud je istakao da je u prijedlogu za izvršenje kao predmet i sredstvo izvršenja predloženo provođenje izvršnog postupka na nekretninama izvršenika. Dalje je obrazložio da je prema punomoći u predmetu precizirano da se novčana sredstva ostvarena u toku postupka, koja su utvrđena izvršnom ispravom na osnovu koje je podnijet prijedlog za izvršenje, prenesu na račun punomoćnika tražioca izvršenja u okviru ovlaštenja koja su navedena u punomoći. Općinski sud je citirao odredbu člana 36. stav 1. i člana 39. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te obrazložio da iz navedenih odredbi proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražiocu izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražioca izvršenja.

10. Općinski sud je supsidijarnom primjenom Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se primjenjuje u izvršnom postupku shodno članu 21. stav 1. ZIP-a, odlučujući o prigovoru izvršenika, po službenoj dužnosti ispitao rješenje o izvršenju u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, odnosno u odnosu na povrede izvršnog prava koje u postupku donošenja rješenja o izvršenju predstavljaju pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, obrazloženo je da su izvršnom ispravom, glavni dug, kamate i troškovi postupka dosuđeni apelantici kao tražiocu izvršenja, a ne njenom punomoćniku. Dalje je obrazložio da izuzetak od pravila identiteta izvršne isprave i prijedloga za izvršenje, odnosno da ime dužnika iz izvršnog naslova (presude ili drugog akta iz člana 23. ZIP-a) mora biti identično imenu izvršenika u prijedlogu za izvršenje, propisan je odredbom člana 30. ZIP-a koji pod naslovom „Prelaz potraživanja ili obaveza“ određuju da se u postupku izvršenja mogu pojaviti i lica koja nisu označena u izvršnoj ispravi. Istakao je da takvo lice mora dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na njega prešlo potraživanje odnosno obaveza, što nije slučaj u ovom predmetu.

11. Kako je prijedlogom za izvršenje predloženo da se glavni dug, zatezne kamate, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršnog postupka uplate na račun punomoćnika apelantice kao tražioca izvršenja, dakle suprotno izvršnoj ispravi, Općinski sud je shodno obavezi iz člana 66. i člana 336. stav 1. ZPP apelantici vratio prijedlog na uređenje. Međutim, apelantica kao tražilac izvršenja, zastupana po punomoćniku advokatu, prijedlog nije uredila ni naknadno, odnosno shodno zaključku suda od 25. maja 2016. godine. Istaknuto je da uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan jer ne odgovara izvršnoj ispravi i da nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju, Općinski sud nalazi u pravnom shvaćanju Kantonalnog suda, iznesenom u odlukama br. 49 0 I 028415 15 Gž od 2. jula 2015. godine, 49 0 I 030424 15 Gž od 9. marta 2006. godine, 51 0 Rs 062036 15 Rsži od 15. marta 2016. godine i 51 0 Rs 067875 16 Rsži od 10. maja 2016. godine. Slijedom svih navedenih činjenica i primjenom odredbi člana 49. ZIP-a, Općinski sud je donio odluku kao u izreci tog rješenja.

12. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda, te je predmet 5. aprila 2018. godine dostavljen Kantonalnom sudu na nadležno postupanje.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 060336 18 Rsži od 10. aprila 2018. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, suprotno razlozima žalbe, supsidijarnom primjenom ZPP, prvostepeni sud ima ovlaštenje da, odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja, po službenoj dužnosti ispituje podneseni prijedlog, odnosno svoju odluku po prigovoru u pogledu primjene relevantnih odredbi izvršnog prava koje, dakle i u postupku donošenja rješenja po prigovoru, predstavljaju pravilnu primjenu materijalnog prava. Dalje je naveo da odredba člana 36. stav 1. ZIP-a u relevantnom dijelu propisuje elemente koje prijedlog za izvršenje mora sadržavati, te da iste elemente mora sadržavati i rješenje o izvršenju shodno odredbi člana 39. stav 1. istog zakona, i iz kojih odredbi nedvojbeno proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa shodno tome i određenje da izvršenik svoju obavezu može izvršiti samo prema tražiocu izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražioca izvršenja. Istaknuto je da je priložena punomoć u izvršnom postupku bez utjecaja na drugačiju odluku i Kantonalnog suda jer na osnovu takve punomoći izvršnom ispravom nije stvorena obaveza na strani tuženog (izvršenika) da izmiri prema punomoćniku tužioca (apelantici), a sada punomoćniku tražioca izvršenja. Stoga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, punomoćnik povjerioca iz izvršne isprave ne može legitimirati kao lice kome u izvršnom postupku može da se isplati potraživanje umjesto povjeriocu i o kojoj legitimaciji sud vodi računa po službenoj dužnosti, a niti je tako nešto predviđeno u ZIP-u. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da se neopravdano osporava prvostepena odluka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa time i povreda odredbi procesnog prava, a naročito odredbi čl. 304. i 305. ZPP.

15. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovlašćenje punomoćnika tražioca izvršenja da može da primi ispunjenje obaveze dužnika, tj. izvršenika, a u konkretnom slučaju ne samo dosuđenih parničnih troškova već i glavnog duga, odnosi se na dobrovoljno ispunjenje obaveze i isto, kao takvo, u postupku izvršenja ne može da mijenja osnovno načelo da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjerioca, tj. tražioca izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi, odnosno u prijedlogu za izvršenje. Istaknuto je da je odredbom člana 39. stav 1. ZIP-a predviđeno da u rješenju o izvršenju moraju da se označe tražilac izvršenja i izvršenik, izvršna isprava, obaveza izvršenika, predmet i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja, a da u konkretnom slučaju apelanticin punomoćnik nema ovlaštenje da traži da se novčana sredstva na ime dugovanog po izvršnoj ispravi prenesu na njegov račun jer on nije tražilac izvršenja. Stoga je zaključeno da odluka prvostepenog suda kojom je apelantici kao tražiocu izvršenja naloženo da uredi prijedlog u ovom dijelu, a zatim zbog nepostupanja po nalogu suda i donesena prvostepena odluka kojom je odbačen takav prijedlog, ne predstavlja proizvoljno tumačenje primijenjenih odredbi materijalnog prava, a niti je kao takva suprotstavljena pravnom stavu iskazanom u Odluci Ustavnog suda broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine, koji stav je iskazan i u ranijim odluka. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na to da su odluke Ustavnog suda obavezujuće, to je i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iznio identično pravno shvaćanje u svojoj Odluci broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine o ovom pitanju, tako da ono glasi: „Punomoćnik tražioca izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražioca izvršenja (glavni dug, kamate i troškove parničnog i izvršnog postupka) putem svog žiroračuna iako je tražilac izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu, shodno odredbi čl. 304. i 305. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH.“ Prema mišljenju Kantonalnog suda, preostali žalbeni razlozi nisu odlučne prirode i kao takvi ni u čemu ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke, pa se apelantica radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na potpuno činjenično i pravno obrazloženje prvostepenog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni člana 21. st. 1. i 3, člana 22, člana 23. stav 1, člana 39. stav 1. i člana 166. stav 4. ZIP-a, što je detaljno obrazložila u apelaciji. U suštini, apelantica, suprotno stavu sudova, smatra da je njen punomoćnik kao advokat ovlašten da naplati potraživanja prebacivanjem na svoj račun, te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom prelazu potraživanja na njenog punomoćnika, već samo o ovlaštenju za naplatu u ime i za račun apelantice kao tražioca izvršenja na osnovu punomoći. Također smatra da je sud propustio na odgovarajući način primijeniti odredbe čl. 304. i 305. ZPP i čl. 89. i 91. Zakona o obligacionim odnosima koje su relevantne za ovo pitanje. U pogledu dužine trajanja postupka navodi da predmetni postupak traje pune tri godine i nepoznato je kada će biti okončan, posebno imajući u vidu da se radi o izvršnom postupku koji je u skladu s odredbama ZIP-a hitan postupak. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 900,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da je osporenu odluku donio u razumnom roku i da je u obrazloženju iznio dovoljno jasne razloge zašto prvostepeno rješenje nije doneseno suprotno relevantnim odredbama ZIP-a, ZPP i Zakona o advokaturi. Dalje navodi da je nakon donošenja osporene odluke, Vrhovni sud donio Odluku broj 65 0 I 640970 18 Spp 3 od 19. oktobra 2018. godine, a koja glasi: „Mijenja se pravni stav Građanskog odjeljenja zauzet po spornom pravnom pitanju broj 65 0 I 640970 17 Spp 2 od 12. 2. 2018. godine, tako da odluka o spornom pravnom pitanju sada glasi: 'Dopušteno je da se potraživanje iz izvršne isprave čija se naplata traži u izvršnom postupku prenese na račun punomoćnika tražioca izvršenja kada je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu punomoći u kojoj je tražilac izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku (advokatu ili advokatskom društvu) da može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje i troškove postupka tražioca izvršenja putem svog računa (član 304. Zakona o parničnom postupku FBiH). U situaciji kada je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu punomoći za vođenje parnice, u kojoj nije pobliže određen obim ovlaštenja u punomoći, punomoćnik (advokat ili advokatsko društvo) ovlašten je da u izvršnom postupku od izvršenika primi dosuđene troškove postupka (parničnog i izvršnog) putem svog računa (član 305. stav 1. tačka 3. ZPP).'“ Shodno naprijed navedenom, Kantonalni sud cijeni da u momentu odlučivanja osporenom odlukom nije povrijedio apelanticina prava na koja ukazuje u apelaciji, a niti ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je postupao prema prijedlogu apelantice kao tražioca izvršenja, onako kako je to i predloženo u skladu s odredbama ZIP-a te smatra da navodima u apelaciji „nema mjesta“.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 37/11 – odluka Ustavnog suda, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda, 46/16 i 55/18 – rješenje Ustavnog suda).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 37/11 – odluka Ustavnog suda, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje Ustavnog suda i 46/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21. st. 1. i 3.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 22.

Osnov za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršnog ili vjerodostojnog dokumenta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

Član 39.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

Član 166. stav 4.

Prinudno izvršenje (4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika sa kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 304.

Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Davanje punomoćja Član 89.

(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.

(3) Punomoćnik može biti i pravno lice.

Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

Ovlašćeno lice Član 305.

(1) Ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od strane samog povjerioca.

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 060336 18 Rsži od 10. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin zastupnik je primio 7. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije je izvršenje apelantica zatražila u izvršnom postupku, pa apelantica uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom odredbi ZIP-a, ZPP i ZOO u postupku izvršenja pravomoćne sudske presude. U vezi s tim, apelantica ističe da je redovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe o punomoći i ovlaštenjima punomoćnika u situaciji kada su redovni sudovi odbacili njen prijedlog za izvršenje jer nije uredila prijedlog za izvršenje u smislu da naznači svoj račun za prenos novčanih sredstava umjesto računa punomoćnika, ukazujući da na osnovu relevantnih odredbi svih naprijed navedenih zakona može u potpunosti disponirati svojim pravom, pa stoga i ovlaštenjem da njen punomoćnik umjesto nje preuzme zahtijevano novčano potraživanje od izvršenika.

31. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Ustavni sud, prije analize okolnosti konkretnog slučaja, napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredbi i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredbi ZPP.

33. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun punomoćnika tražioca izvršenja) razmatrao u Odluci broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato punomoćniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuje.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da punomoćnik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje mogu preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredbi ZIP-a i odredbi ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima punomoćnika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kojeg proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom punomoćniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje punomoćniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. S tog aspekta, Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tač. 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dovodeći navedenu odluku u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Općinski sud, u postupku po prigovoru izvršenika, rješenjem obustavio izvršni postupak, ukinuo sve provedene radnje i odbacio prijedlog za izvršenje. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da iz odredbi čl. 36. i 39. ZIP-a proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražiocu izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema punomoćniku tražioca izvršenja. Također je obrazložio i da se prema odredbi člana 30. ZIP-a u postupku izvršenja mogu pojaviti i lica koja nisu označena u izvršnoj ispravi, koje mora dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na njega prešlo potraživanje odnosno obaveza, što nije slučaj u ovom predmetu. Slijedom navedenog, Općinski sud je ukazao da je apelanticinim prijedlogom za izvršenje predloženo da se glavni dug, zatezne kamate, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršnog postupka uplate na račun punomoćnika apelantice kao tražioca izvršenja, dakle suprotno izvršnoj ispravi, te je apelantici vratio prijedlog na uređenje, ali da apelantica kao tražilac izvršenja, zastupana po punomoćniku advokatu, prijedlog nije uredila ni naknadno. Dalje je ukazao da je uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan jer ne odgovara izvršnoj ispravi i da nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju našao u pravnom shvaćanju Kantonalnog suda izraženom u više odluka. Navedenu odluku Općinskog suda potvrdio je Kantonalni sud u žalbenom postupku, dodatno ukazujući da je priložena punomoć u izvršnom postupku bez utjecaja na drugačiju odluku jer na osnovu takve punomoći izvršnom ispravom nije stvorena obaveza na strani tuženog (izvršenika) da izmiri prema punomoćniku tužioca (apelantici), a sada punomoćniku tražioca izvršenja.

35. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da apelantica smatra da je redovni sud proizvoljno primijenio određene odredbe ZIP-a, odnosno propustio da na odgovarajući način primijeni odredbe ZPP i Zakona o obligacionim odnosima koje su relevantne za ovo pitanje, ističući da je njen punomoćnik kao advokat ovlašten da naplati potraživanja prebacivanjem na svoj račun, te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom prelazu potraživanja na njenog punomoćnika, već samo o ovlaštenju za naplatu u ime i za račun apelantice kao tražioca izvršenja na osnovu punomoći.

36. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 – da li tražioci izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog punomoćnika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP kada su obustavili predmetni izvršni postupak, ukinuli sve provedene izvršne radnje i odbacili apelanticin prijedlog za izvršenje. Pri tome, Ustavni sud ističe da je i Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, ukazao na promjenu pravnog stava Vrhovnog suda o ovom pitanju, tako da je u suštini dopušten prenos potraživanja na račun punomoćnika tražioca izvršenja uz ovlaštenje tražioca izvršenja (vidi tačku 17. odluke). Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelantica kao tražilac izvršenja pokrenula protiv izvršenika radi naplate potraživanja. Iz navedenog proizlazi da se radi o postupku čija priroda zahtijeva određenu hitnost u postupanju prema odredbama ZIP-a, a postupak nije naročito složen u subjektivnom ili objektivnom smislu.

38. Ustavni sud primjećuje da je izvršni postupak pokrenut 7. januara 2015. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje, i da je okončan 10. aprila 2018. godine odlukom Kantonalnog suda. Iz navedenog proizlazi da apelantica tri godine i tri mjeseca od podnošenja prijedloga za izvršenje nije realizirala svoje potraživanje (pravomoćno i izvršno) i da je i dalje neizvjesno da li će ono biti uopće realizirano u izvršnom postupku.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je regulirano odredbom člana 5. ZIP-a. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da je zbog proizvoljnog stava i obrazloženja Kantonalnog i Općinskog suda apelantica spriječena da u periodu od više od tri godine naplati svoje potraživanje koje je utvrđeno u izvršnom naslovu.

40. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da predmetni izvršni postupak neopravdano dugo traje i da je prešao granice „razumnog roka“ u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelantica je zatražila da joj se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, hitnost postupka, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 450,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu

44. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci svoj pravni zaključak o nemogućnosti isplate novčanih potraživanja na račun punomoćnika tražioca izvršenja zasnovao na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZIP i ZPP, zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka, i kada je zbog toga apelantica spriječena da svoje dosuđeno potraživanje realizira u periodu od tri godine i tri mjeseca, čime je prekršeno i njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3645/18 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio