Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4147/18 (H. I.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4147/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4147/18, rješavajući apelaciju Hajrudina Imamovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Hajrudina Imamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016975 14 Rsž od 12. siječnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 23. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016975 17 Rev od 8. svibnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016975 14 Rsž od 12. siječnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 227/17 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 544/17 koju je apelant podnio 10. veljače 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016975 14 Rsž od 12. siječnja 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. studenog 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 8. do 21. studenog 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 4. veljače 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža.

7. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 12. travnja 2013. godine.

8. Općinski sud je održao pripremno ročište 4. studenog 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 23. prosinca 2013. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016975 13 Rs od 23. siječnja 2014. godine obvezan je tuženi apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplatiti iznos od 1.030,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka.

10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da je apelant kao uposlenik tuženog (MUPTK) 1. travnja 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog radnog staža u državnim organima. Općinski sud je ukazao da je člankom 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenici imaju pravo na isplatu jubilarne nagrade. Dalje je naveo da je ovom odredbom utvrđeno pravo namještenika na jubilarnu nagradu i da se predmetna naknada ne predviđa kao mogućnost već kao obveza koju osigurava organ uprave. Općinski sud je istaknuo da je Vlada Federacije člankom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu s Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da se visina ostvarenog prava na jubilarnu nagradu utvrđuje primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora kojim je propisano će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to, između ostalog, i za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, a osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednja tri mjeseca. Općinski sud je istaknuo da iz navedenog proizlazi da je apelant kao uposlenik kod tuženog za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža stekao pravo na isplatu jubilarne nagrade u visini od 1,25 prosječne plaće ostvarene u FBiH u prethodna tri mjeseca, te je sud utvrdio da je prosječna plaća za prethodna tri mjeseca u odnosu na travanj 2012. godinu kada je apelant stekao pravo na jubilarnu nagradu iznosila 824,75 KM tako da 1,25% prosječne plaće iznosi 1.030,94 KM.

11. Tuženi je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu 7. veljače 2014. godine.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016975 14 Rsž od 12. siječnja 2017. godine usvojena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da tuženi, unatoč nespornoj činjenici da apelant ima status policijskog službenika, nije u obvezi isplatiti mu predmetno potraživanje. U svezi s tim je istaknuo da Općim kolektivnim ugovorom nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, te da je odredbom članka 69. stavak 1. točke 2., 3. i 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine propisano da danom stupanja na snagu tog zakona (30. srpnja 2010. godine) prestaje primjena odredaba Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odredaba Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredaba Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene ovim zakonom. Nadalje je naveo da, s obzirom na to da Zakonom o policijskim službenicima, niti podzakonskim aktom nije propisan način utvrđivanja visine ove naknade, njezina visina se imala utvrditi primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora. U svezi s tim je ukazao da je odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 20 godina neprekidnog staža u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće (stavak 1.), te da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca (stavak 2.). Kantonalni sud je istaknuo da, s obzirom na to da iz podataka spisa proizlazi da je tuženi tijekom prvostupanjskog postupka isticao, a to ponavlja i u žalbi, da je kao apelantov poslodavac u godini koja je prethodila ostvarivanju uvjeta za isplatu predmetne jubilarne nagrade poslovao s deficitom u proračunu, te da je tuženi i u 2012. godini poslovao s gubitkom, što apelant nije pobijao, a što proizlazi i iz podataka o izvršenju proračuna Tuzlanskog kantona za 2011. godinu i iz odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu, Kantonalni sud je ukazao da ni shodno odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi ne bi bio u obvezi apelantu isplatiti predmetnu jubilarnu nagradu. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je tuženi dokazao da njegove materijalne mogućnosti u 2011. i u 2012. godini nisu dopuštale isplatu jubilarne nagrade, tuženi nije dužan isplatiti apelantu jubilarnu nagradu. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi u cijelosti uspio s podnesenom žalbom, pa je u skladu sa člankom 397. stavak 2. u svezi sa člankom 386. stavak 1. ZPP, te uz primjenu članka 31. Odvjetničke tarife, obvezao apelanta da tuženom naknadi pripadajuće troškove parničnog postupka (koji se sastoje od putnih troškova za dolazak/povratak na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu u sjedište suda na relaciji Tuzla

– Kalesija – Tuzla), za čiju naknadu je tuženi i stavio određen zahtjev do zaključenja glavne rasprave, a pri tom zahtjevu je ostao i u žalbi.

14. Apelant je protiv drugostupanjske presude 6. veljače 2017. godine izjavio reviziju.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs016975 17 Rev od 8. svibnja 2018. godine apelantova revizija je odbačena.

16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, propisan odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu odredaba članka 237. stavak 3. ZPP. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je zauzeto stajalište da tuženi nije bio u obvezi isplatiti mu jubilarnu nagradu za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža. Navodi da mu to pravo pripada po Zakonu o policijskim službenicima kojim je to propisano kao obveza i nije uvjetovano poslovanjem tuženog, te da je materijalna uvjetovanost propisana aktom niže pravne snage kojem, shodno načelu lex superior derogat legi inferiori, nema mjesta primjeni u konkretnom slučaju. Također navodi da je obveza tuženog osigurati sredstva za isplatu jubilarnih nagrada, a tuženi u proračunu uopće nije planirao sredstva za tu namjenu. Nadalje navodi da je Kantonalni sud u predmetu s istom činjeničnom i pravnom osnovom donio Presudu broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž u kojoj je zauzeo stajalište da materijalne mogućnosti tuženog nisu od utjecaja na ispunjavanje njegove zakonske obveze isplate jubilarne nagrade, na koji način je došlo do povrede načela zabrane diskriminacije. Apelant navodi da tuženog u predmetnom postupku nije zastupalo Federalno pravobraniteljstvo, već Kantonalno pravobraniteljstvo, te da nije bilo mjesta za određivanje troškova postupka s pozivom na odredbu članka 395. ZPP, koji propisuje da Pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka, ali ne propisuje i nagradu koju je dosudio Kantonalni sud. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da je od podnošenja tužbe (4. veljače 2013. godine) do donošenja odluke Kantonalnog suda prošlo četiri godine. Apelant detaljno navodi tijek postupka i citira odredbe ZPP koje se odnose na postupanje sudova i da se radi o hitnom postupku, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ukupnom iznosu od 1.500 KM, te 900,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije. II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava i da je spis na odlučivanje tom sudu dostavljen 13. ožujka 2017. godine, a odluka je donesena 8. svibnja 2018. godine u kojoj je obrazloženo iz kojih razloga je apelantova revizija nedopuštena i odbačena. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

19. Kantonalni sud je istaknuo da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja predmeta, te da je stoga i apelantov predmet iznesen na sjednicu vijeća ovog drugostupanjskog suda 12. siječnja 2017. godine, nakon čega je i donesena drugostupanjska presuda. Smatra da nema mjesta navodima i prijedlogu apelacije, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Općinski sud je naveo kronološki tijek postupka naveden u činjeničnom dijelu ove odluke, te da je postupak pred tim sudom trajao relativno kratko i da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da ovaj sud nije poštovao pravo na suđenje u razumnom roku. Smatra da apelacija nije utemeljena, te predlaže da se apelacija odbije.

21. Tuženi je naveo da se pobijane odluke temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neutemeljeni i da nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva, kao i da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na apelantovo predmetno potraživanje uz poštovanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine te da su odluke donesene u razumnom roku.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 386. stavak 1.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

Članak 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobraniteljstvo. Nagrada pravobranitelju određuje se na temelju Zakona o pravobraniteljstvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95, 12/98 i 18/00).

Članak 397. stavak 2.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijeloga postupka.

23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federaciji BiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravak, 97/13, 18/16 i 89/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravak) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće

• 10 godina 1 prosječne mjesečne plaće

• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće

• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće

• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

24. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

25. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 45/10, 111/12 i 20/17) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 69. stavak 1. točke. 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs016975 17 Rev od 8. svibnja 2018. godine (koje je apelant primio 26. lipnja 2018. godine) kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016975 14 Rsž od 12. siječnja 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati točan datum kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda, s obzirom na to da je donesena 12. siječnja 2017. godine, a apelant je apelaciju u predmetu broj AP 544/17 podnio 10. veljače 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

31. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak tiče apelantovog prava na isplatu jubilarne nagrade, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na predmetni postupak. U odnosu na pobijane odluke

32. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li pobijane odluke redovnih sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke kao konačne u predmetnom parničnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 4776/16 od 1. veljače 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3683/17 od 15. studenog 2017. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3752/17 od 6. lipnja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje toga koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, s obzirom na to da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda u odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno naveo da je, budući da je tuženi u cijelosti uspio s podnesenom žalbom, odluku o troškovima donio u skladu sa člankom 397. stavak 2. u svezi sa člankom 386. stavak 1. ZPP, te uz primjenu članka 31. Odvjetničke tarife, pa je obvezao apelanta da tuženom naknadi pripadajuće troškove parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijane odluke neutemeljeni.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

36. S obzirom na to da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud će predmetni postupak razmotriti i s tog aspekta.

Relevantna načela

37. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.). Razdoblje koje se uzima u obzir

38. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 4. veljače 2013. godine kao dana podnošenja tužbe do 12. siječnja 2017. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko tri godine i 11 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu jubilarne naknade, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

40. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom okončan u roku oko 11 mjeseci, u kojem je razdoblju Općinski sud održao dva ročišta i donio meritornu presudu. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u njegovom radu jer je drugostupanjsku presudu donio tri godine nakon podnošenja žalbe, a što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo duljini trajanja predmetnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se pravo na pravično suđenje, pa i suđenje u razumnom roku kao jedan segment toga prava, mora cijeniti u odnosu na postupak u cjelini, te se razdoblja pasivnosti suda u jednoj fazi postupka mogu nadoknaditi u drugoj fazi postupka. Stoga, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, te uzimajući u obzir da je postupak ukupno trajao oko tri godine i 11 mjeseci (zahvaljujući pravovremenom postupanju prvostupanjskog suda), u kojem razdoblju su na dvije sudske instance donesene dvije meritorne odluke, te da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud, unatoč činjenici da se radi o hitnom postupku, koji je od značaja za apelanta, ne nalazi da duljina trajanja predmetnog postupka prelazi okvire „razumnog roka“ u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

41. Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije i zabrane zlouporabe prava. S obzirom na to da navode o povredi prava na imovinu apelant temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a u prethodnim točkama ove odluke je zaključeno da su ti navodi neutemeljeni, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo po kojoj osnovi je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz na temelju kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekoj zabranjenoj osnovi, te su stoga ovi navodi neutemeljeni. U svezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja članka 17. Europske konvencije (zabrana zlouporabe prava), Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da pobijana odluka, suprotno apelantovim navodima, nije utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pa, u tom segmentu, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije unatoč činjenici da se radi o postupku koji je hitne prirode, s obzirom na to da su redovni sudovi u razdoblju od tri godine i 11 mjeseci donijeli dvije meritorne odluke na dvije sudske instance.

43. Ustavni sud zaključuje da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava temelje na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje u situaciji kada apelant nije naveo po kojoj osnovi je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz na temelju kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije.

45. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević