Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-33/18 (M.M.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 33/18, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 048555 18 Rev od 13. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 048555 16 Gž 2 od 28. novembra 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 048555 16 Gž 2 od 28. novembra 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 33/18. Apelacija je registrirana u upisniku za 2018. godinu.

2. Apelant je posredstvom istih pravnih zastupnika 26. februara 2019. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 048555 18 Rev od 13. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 048555 16 Gž 2 od 28. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 884/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP 33/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od J. M. (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi) i od G. M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 3. septembra do 30. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju, odnosno da Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) dostavi dostavnicu o uručenju osporenog rješenja apelantu.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 26. septembra do 14. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 9. oktobra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi poništenja ugovora, utvrđenja postojanja bračne stečevine, predaje u posjed i isplate.

8. Općinski sud je donio Presudu broj 53 0 P 048555 12 P od 14. juna 2013. godine, koja je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 53 0 P 048555 13 Gž od 9. decembra 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 53 0 P 048555 15 P 2 od 12. februara 2016. godine kojom je utvrdio da bračnu stečevinu apelanta i prvotužene, s udjelima od po ½, čini poslovni prostor u Čapljini (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), te je utvrdio da je apsolutno ništav ugovor o prodaji od 16. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o prodaji). Istom presudom je utvrdio da bračnu stečevinu apelanta i prvotužene, s udjelima od po ½, čini stan u Čapljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je utvrdio da je apsolutno ništav ugovor o darovanju od 22. jula 2005. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o darovanju), te da su tuženi dužni apelantu priznati pravo suvlasništva od ½ dijela na predmetnom poslovnom prostoru i stanu, te trpjeti da se apelant s iskazanim udjelom prava suvlasništva uknjiži u zemljišnim knjigama, kao i da je drugotuženi dužan apelantu predati u suposjed predmetni poslovni prostor i stan, slobodan od lica koja čine njegovo domaćinstvo i stvari koje mu pripadaju. Tuženi su dužni apelantu solidarno naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog da je apelant bio u braku s prvotuženom (1983–2009. godine), da su za vrijeme trajanja braka kupili predmetni poslovni prostor i stan. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li predmetni poslovni prostor i stan predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i prvotužene jer prvotužena tokom čitavog postupka tvrdi da je predmetni poslovni prostor kupila vlastitim sredstvima, te novcem poklonjenim od svog oca, dok je predmetni stan kupila na kredit, da su živjeli odvojeno i da među njima nije bilo faktičke zajednice života, a sudski su se razveli krajem juna 2009. godine. S druge strane, apelant tvrdi sasvim suprotno, tj. da je i on učestvovao u kupovini predmetnog poslovnog prostora, odnosno predmetnog stana, sve za vrijeme trajanja braka. Među strankama nije sporna činjenica da je prvotužena prodala, odnosno poklonila drugotuženom – svome sinu predmetne nekretnine.

11. Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 251, 252, 253. i 254. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ), zatim odredbe čl. 103. i 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, naglasivši da je na nedvojben način utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, da bračnu stečevinu apelanta i prvotužene čini i predmetni poslovni prostor, kao i predmetni stan, jer su obje nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice. Pri tome je Općinski sud naglasio da je tokom trajanja postupka prvotužena pokušala dokazati da je predmetni stan isključivo ona kupila vlastitim sredstvima – kreditom od banke (na njeno ime), kao i predmetni poslovni prostor vlastitim sredstvima i pozajmicom, odnosno poklonom učinjenim isključivo njoj od njenog oca.

12. Općinski sud je dalje naveo da je prvotužena zaključenjem ugovora o prodaji sa svojim sinom (drugotuženim), kao i ugovora o darovanju, postupala suprotno odredbama čl. 252. stav 1. i

253. PZ, te je iz tih razloga, a na osnovu člana 103. stav 1. ZOO, utvrdio da su apsolutno ništavi navedeni ugovori, posebno imajući u vidu načelo rimskog prava da „niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga ima“, dakle prodala je, osim svog suvlasničkog dijela 1/2, i suvlasnički dio apelanta od 1/2 dijela. Općinski sud nije prihvatio iskaz prvotužene, kao ni iskaze svjedoka na okolnost da je predmetni poslovni prostor posebna imovina prvotužene jer joj je novac u iznosu od 35.000,00 KM dao, odnosno poklonio njen otac, kao i da je predmetni stan kupila isključivo ona vlastitim sredstvima – kreditom, a zato što prvotužena nije pružila niti jedan materijalni dokaz da je otac učinio poklon isključivo njoj, a sve u smislu člana 251. stav 2. PZ. Pri tome je Općinski sud ocijenio da su iskazi prvotužene, te svjedoka njenog oca, brata i sestara pristrasni, te ih ne može prihvatiti kao uvjerljive i istinite. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da prvotužena nije, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, pružila uvjerljive i vjerodostojne dokaze na okolnost kupovine poslovnog prostora poklonjenim novcem svoga oca, tj. da je on poklon uručio samo njoj (član 252. stav 2. PZ).

13. Općinski sud je također ocijenio da nisu uvjerljive tvrdnje prvotužene i drugotuženog da je faktička zajednica života u braku prestala već 1994. godine, te da od tada apelant i prvotužena žive odvojeno, svako u svojoj sobi, jer iz iskaza svjedoka proizlazi da se prvotužena sve vrijeme zajedničkog življenja s apelantom do 2008. godine (kada su tuženi napustili stan) ipak brinula o njemu, prala ga, peglala, kuhala mu, a iz čega sasvim jasno proizlazi da su stranke živjele u istom domaćinstvu, tj. apelant i prvotužena su bili u državini predmetnog stana, kao i da je apelant imao svoj ključ od predmetnog poslovnog prostora, što znači bio je u državini i predmetnog poslovnog prostora. Kako je iz svih izvedenih dokaza Općinski sud na nedvojben način utvrdio da apelant i prvotužena nisu drugačije ugovorili podjelu bračne stečevine, to je na osnovu odredbi člana 252. stav 1. PZ u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev da predmetni poslovni prostor i stan čine bračnu stečevinu apelanta i prvotužene sa 1/2 dijela, te je na osnovu čl. 103. i 104. ZOO, a u vezi sa članom 47. ZOO utvrdio da su predmetni ugovor o prodaji i ugovor o poklonu apsolutno ništavi, te da kao takvi ne mogu proizvoditi nikakva pravna dejstva jer su oba ugovora suprotna prinudnim propisima PZ.

14. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 048555 16 Gž 2 od 28. novembra 2017. godine kojom je žalbu tuženih usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka (preciznije navedeno u izreci presude).

15. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su bivši bračni drugovi živjeli odvojeno, odnosno da među njima nije bilo faktičke zajednice bračnog života već od 1995. godine, kako to tvrdi prvotužena, ili je bračna zajednica bila u trajnom kontinuitetu do 2009. godine (kada su se bivši supružnici razveli), kako to tvrdi apelant. Također je među parničnim strankama sporno da li predmetne nekretnine, odnosno predmetni poslovni prostor i stan, predstavljaju bračnu stečevinu, odnosno da li su te nekretnine stečene zajedničkim radom bračnih partnera za vrijeme trajanja bračne zajednice kako to tvrdi apelant ili je to posebna imovina prvotužene kako to tvrdi prvotužena.

16. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 30. PZ koja propisuje prava i dužnosti bračnih partnera, naglasivši da, ukoliko se bračni drugovi ne mogu sporazumjeti ili se ponašaju suprotno naprijed navedenim pravima i dužnostima bračnih partnera, onda ne postoji ni zajednica života, pa se u takvoj situaciji ne može govoriti ni o zajedničkom stjecanju imovine u braku, niti o zajedničkom radu, odnosno o bračnoj stečevini. Kantonalni sud je istakao da je tokom prvostepenog postupka saslušanjem većeg broja svjedoka nedvojbeno dokazano da između apelanta i prvotužene nije egzistirala faktička bračna zajednica unazad desetak i više godina prije zvaničnog razvoda braka bez obzira na to što je njihov brak formalno postojao. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da brak između apelanta i prvotužene od samog početka nije funkcionirao, da je prvotužena stalno u kontinuitetu bila žrtva nasilja u porodici koje je nad njom, a kasnije i nad zajedničkim djetetom – drugotuženim provodio apelant, koji je sve vrijeme trajanja braka bio alkoholičar i svoju zaradu trošio na opijanja i provode, ničim nije doprinosio domaćinstvu i izdržavanju djeteta, da između apelanta i prvotužene, osim na početku braka, nije postojala emocionalna veza, da nisu imali intimne odnose, te da su odvojeno živjeli bez obzira na to što su stanovali u istom stanu.

17. Kantonalni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza, saslušanih svjedoka (sin apelanta i prvotužene, odnosno drugotuženi, zatim T. D., R. Ć., N. N. i Z. K.) kojima je poklonio punu vjeru i pažnju s obzirom na to da se radi o licima koja su najbliži srodnici prvotužene, koji su do u detalje bili upoznati s cjelokupnom situacijom u vezi s brakom apelanta i prvotužene, pa su o braku i odnosima u braku apelanta i prvotužene sudu mogli prezentirati realno i objektivno sve ono što se dešavalo, evidentno je da, iako su apelant i prvotužena bili formalno u braku do 2009. godine kada je njihov brak razveden sudskom odlukom, oni nisu bili u stvarnoj i faktičkoj bračnoj zajednici već od 1994/1995. godine, od kada zajedno ne privređuju, ne dogovaraju se o važnim pitanjima u vezi s vaspitanjem djeteta, ekonomisanjem i funkcioniranjem domaćinstva, zajedno se ne hrane, spavaju u odvojenim sobama, ne održavaju intimne odnose i ponašaju se potpuno kao dva posebna subjekta, nezavisna jedan od drugog i bez bilo kakvih kontakata jednog s drugim.

18. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predmetni poslovni prostor, Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 251. stav 2. i 254. stav 2. PZ kojima je propisano šta čini bračnu stečevinu, a šta čini posebnu imovinu, naglasivši da je u konkretnom slučaju u toku prvostepenog postupka nedvojbeno dokazano da predmetni poslovni prostor predstavlja posebnu imovinu prvotužene s obzirom na to da joj je novac za njegovu kupovinu poklonio njen otac, iz čijeg iskaza, kao i iskaza svjedoka D. T., R. Ć., N. N., Z. K. i Ž. K. jasno i nedvojbeno proizlazi da je poklonodavac učinio poklon, odnosno dao iznos od 35.000,00 KM, samo jednom od bračnih partnera, odnosno isključivo svojoj kćerci – prvotuženoj. Kantonalni sud je u tom pravcu još pojasnio da iz svih navedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni poslovni prostor prvotužena kupila od novca koji joj je poklonio otac, da se radilo jedino i isključivo o njenoj posebnoj imovini koja, kao takva, na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne ulazi u bračnu stečevinu bračnih partnera, pa je prvotužena sasvim slobodno mogla tom svojom posebnom imovinom raspolagati, prodati taj poslovni prostor svom sinu, odnosno drugotuženom, kao što je i učinila, a što je vidljivo iz ugovora o kupoprodaji.

19. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predmetni stan, Kantonalni sud je naveo da su u toku prvostepenog postupka tuženi dokazali, saslušanjem predloženih svjedoka, da i predmetni stan predstavlja posebnu imovinu prvotužene jer je kupljen isključivo njenim novčanim sredstvima, a koja je prvotužena osigurala podizanjem hipotekarnog kredita u iznosu od 30.000,00 KM, gdje je pod hipoteku založila predmetni poslovni prostor, da joj je sestra R. Ć. pozajmila novčana sredstva u iznosu od 15.000,00 KM, te da je uz nešto svog ušteđenog novca kupila predmetni stan za iznos od 50.000,00 KM. Kantonalni sud je pojasnio da su način na koji je prvotužena osigurala novčana sredstva za kupovinu predmetnog stana potvrdili svjedoci D. K., R. Ć., Z. K., Ž. K. i N. N. uz određene materijalne dokaze pobliže navedene u obrazloženju presude. Kantonalni sud je naveo da iz svih provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni stan kupljen isključivo od posebne imovine prvotužene, djelimično od novca u iznosu od 30.000,00 KM dobivenog podizanjem kredita kod Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar, koji je podigla i u cijelosti otplatila isključivo drugotužena, dijelom od novca u iznosu od 15.000,00 KM koji joj je posudila sestra R. Ć., te manjim dijelom svojom ušteđevinom, od kojeg iznosa je kupljen predmetni stan čija je cijena bila 50.000,00 KM. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se i u odnosu na predmetni stan, kao i u odnosu na predmetni poslovni prostor radilo jedino i isključivo o posebnoj imovini prvotužene, pa je ona u skladu s odredbama čl. 251. i 254. PZ mogla raspolagati tom svojom posebnom imovinom na način kako je htjela, te taj stan pokloniti svom sinu – drugotuženom ugovorom o darovanju.

20. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da predmetni poslovni prostor i stan ne predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i prvotužene, da navedene nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prvotužene kojom je ona mogla raspolagati na način kako je i raspolagala, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 048555 18 Rev od 13. decembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi. Kako je označena vrijednost spora u tužbi 11.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena sa stanovišta primjene odredbe člana 237. stav 2. ZPP, niti bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbe stava 3. navedenog člana Zakona.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra, kako je to navedeno u apelaciji registriranoj kao AP 33/18, da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji opširno iznosi svoje viđenje činjenica u predmetu i izvedenih dokaza, te smatra da je Kantonalni sud izvršio povredu odredbi parničnog postupka tako što je prekršio odredbe člana 217. ZPP na način da je donio odluku bez održavanja rasprave. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio samo dokaze tužene strane, ne analizirajući dokaze druge strane, kao da ih nije ni bilo, te da mu je u vezi s tim povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Ističe da tuženi nisu dokazali da se bračni partneri nisu mogli sporazumjeti ili su se ponašali suprotno pravima i dužnostima bračnih partnera, kako je to pogrešno i paušalno naveo drugostepeni sud, zaključujući na kraju da ukoliko nije bilo stvarne zajednice života, nema ni zajedničkog stjecanja imovine, a time ni bračne stečevine. Osim toga, apelant je naveo da se Kantonalni sud nije osvrtao na njegov iskaz na okolnost da je brak funkcionirao kao i svaki drugi brak, da je bilo uspona i padova, te da su živjeli zajedno kao normalan bračni par. Apelant dalje navodi da nije bilo nasilja u porodici, te se opravdano pita zašto prvotužena uslijed navodnog nasilja prema njoj i djetetu nije napustila bračnu zajednicu. Ističe da je dao svoj doprinos vraćanju podignutog kredita za predmetni stan, te da se on ima smatrati bračnom stečevinom njega i prvotužene. Apelant je naveo da je Kantonalni sud zanemario da je apelant davao svoju plaću u zajedničko domaćinstvo, od koje se kupovala hrana, plaćali računi i slično.

24. Nadalje, iz navoda apelacije koja je registrirana kao AP 884/19 proizlazi da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, odnosno da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena u vrijeme važenja starog ZPP kojim je kao vrijednosni cenzus za izjavljivanje revizije bio predviđena iznos od 10.000,00 KM. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju kao vrijednost spora u predmetnoj pravnoj stvari označen iznos od 11.000,00. Apelant je ukazao na odredbu člana 456. stav 1. ZPP, koju je citirao, naglasivši da je prvostepena presuda u predmetnoj pravnoj stvari bila ukinuta presudom Kantonalnog suda od 9. decembra 2014. godine, dakle prije stupanja na snagu odredbi „novog“ ZPP, pa je u konkretnom slučaju Vrhovni sud trebao primijeniti odredbe „starog“ ZPP koje predviđaju vrijednosni cenzus od 10.000,00 KM za izjavljivanje revizije. U predmetnoj apelaciji, apelant je ponovio navode istaknute u ranijoj apelaciji koja je registrirana kao AP 33/18.

II.Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su se u konkretnom slučaju, po pitanju vrijednosti predmeta spora, trebale primijeniti ranije važeće odredbe ZPP, što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljivo. Naime, odredba člana 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15) ne daje nimalo osnova za ovakav apelantov stav i zaključak, imajući u vidu i odredbu člana 456. stav

1. ZPP kojom je određeno da ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je raniju presudu Općinskog suda ukinuo Kantonalni sud, što znači da se njom postupak pred prvostepenim sudom ne završava, nego tek donošenjem nove presude Općinskog suda od 12. februara 2016. godine (u vrijeme kada su na snagu stupile odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je očigledno da su se na konkretan postupak trebale primijeniti sada važeće odredbe ZPP, pa i one koje uređuje pitanje cenzusa za dopuštenost revizije, a kako je i postupljeno.

26. Kantonalni sud je naveo da je osporenu presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredbi parničnog postupka dajući za nju razloge navedene u pobijanoj presudi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije izvršena povreda prava na pravično suđenje, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Općinski sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je postupak vođen uredno i hitno, te da je odluka u cijelosti zasnovana na zakonu i stavovima brojne sudske prakse.

28. Tuženi su naveli da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud potpuno i pravilno cijenio žalbene navode i žalbu tuženih uvažio i preinačio prvostepenu presudu, o čemu je dao jasne i prihvatljive razloge, pa ne stoje navodi apelacije kojima se to pokušava osporiti. Tuženi su naveli da apelant neosnovano navodi da je drugostepeni sud morao zakazati raspravu radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, te da je time povrijedio pravila postupka. Suprotno tome, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4, a u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 5. ZPP, žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Tuženi su dalje naveli da apelantu ni u jednoj fazi postupka nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. U drugostepenom postupku mu je također data mogućnost da odgovori na žalbu tuženih, ali on to nije iskoristio. V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

1. Tužba i njena sadržina Član 53. stav 2. tačka 5.

(2) Tužba mora da sadrži:

5) naznačenje vrijednosti spora;

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

1. Revizija Član 237. st. 2. i 3.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Član 456. stav 1.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po dosadašnjim propisima.

30. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49.

Član 237. mijenja se i glasi:

"[…] (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

[…]".

Član 106.

(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.

(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.

Član 107.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

31. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

5. Osobna prava i dužnosti bračnih partnera Član 30.

(1) Bračni partneri ravnopravni su u braku.

(2) Bračni partneri dužni su jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati.

(3) Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja.

(4) Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.

a) Bračna stečevina Član 251. stav 1. i 2.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Upravljanje bračnom stečevinom Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

c) Posebna imovina Član 254. stav 2.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije broj AP 884/19 u vezi s osporenim rješenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je izuzetno razmatrao apelacije podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda o odbacivanju revizije zbog neispunjavanja zakonom propisanog cenzusa (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu praksu Ustavnog suda u navedenom predmetu, te uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud će izuzetno, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, ispitati da li je Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 048555 18 Rev od 13. decembra 2018. godine došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. U kontekstu toga, Ustavni sud konstatira da protiv navedenog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zatim, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 19. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

35. Nadalje, razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije broj AP 33/18 Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom (u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje) parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 048555 16 Gž 2 od 28. novembra 2017. godine, protiv koje je apelant izjavio reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 048555 18 Rev od 13. decembra 2018. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Zatim, konačna odluka je donesena 28. novembra 2017. godine, a apelacija broj AP 33/18 je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

36. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja bračne stečevine i ništavosti ugovora, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju izvršio povredu odredbi parničnog postupka tako što je prekršio odredbe člana 217. ZPP na način da je donio odluku bez održavanja rasprave, kao i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza. Također smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju osporenim rješenjem, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP jer je u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe „starog“ ZPP koje predviđaju vrijednost cenzusa od 10.000,00 KM za izjavljivanje revizije.

43. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

45. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da predmetni poslovni prostor i stan predstavljaju bračnu stečevinu njega i prvotužene, kao i da je ništav ugovor o prodaji i ugovor o darovanju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza (većeg broja svjedoka, i to drugotuženog – sina apelanta i prvotužene, zatim D. T., R. Ć., N. N. i Z. K.) nedvojbeno dokazano da apelant i prvotužena, u smislu člana 30. PZ, nisu bili u faktičkoj bračnoj zajednici već od 1994/1995. godine, od kada zajedno ne privređuju, ne dogovaraju se o važnim pitanjima u vezi s vaspitanjem djeteta, ekonomisanjem i funkcioniranjem domaćinstva, zajedno se ne hrane, spavaju u odvojenim sobama, ne održavaju intimne odnose i ponašaju se potpuno kao dva posebna subjekta, nezavisna jedan od drugoga i bez bilo kakvih kontakata jednog s drugim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da predmetni poslovni prostor i stan ne predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i prvotužene, te da navedene nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prvotužene. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda slijedi da iz iskaza svjedoka (N. T., D. T., R. Ć., N. N., Z. K. i Ž. K.) i određenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da je novac za kupovinu predmetnog poslovnog prostora prvotuženoj poklonio njen otac, a da je predmetni stan kupljen isključivo njenim novčanim sredstvima (kredit i pozajmice), kojima je mogla sasvim slobodno raspolagati na način kako je i raspolagala (ugovor o prodaji i ugovor o darovanju), sve u smislu odredbi čl. 251. stav 2. i 254. stav 2. PZ. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud izvršio povredu odredbi parničnog postupka tako što je prekršio odredbe člana 217. ZPP na način da je donio odluku bez održavanja rasprave, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana

217. ZPP propisano pod kojim uvjetima drugostepeni sud može zakazati raspravu. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, te okolnost da je Kantonalni sud u apelantovom slučaju zaključio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kad je osporenu odluku donio bez održavanja rasprave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2070/10 od 25. juna 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći obrazloženje osporene presude u vezu s odredbama propisa na koje se Kantonalni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.

47. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio samo dokaze tužene strane, ne analizirajući dokaze druge strane, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako proizlazi iz činjenica predmeta i osporene odluke, i činio, te su stoga u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom, prema ocjeni Ustavnog suda, neosnovani.

48. U vezi s apelacionim navodima iznesenim u apelaciji broj AP 884/19, kojima ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo jer je u konkretnom slučaju primijenio novi ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (iz 2015. godine), a ne u tekstu koji je važio prije stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna gdje cenzus za izjavljivanje revizije iznosi 10.000,00 KM, Ustavni sud ukazuje da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP shodno odredbi člana 107. navedenog zakona, u dijelu relevantnom za konkretan predmet, stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ (23. decembra 2015. godine), dakle znatno prije nego što su donesene prvostepena i drugostepena presuda (12. februara 2016. godine, odnosno 28. novembra 2017. godine dakle prije nego što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Ustavni sud dalje ukazuje da je odredbom člana 106. Zakona izmjenama dopunama ZPP propisano: „Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona. Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.“ Imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenicu da je u konkretnom predmetu ranije donesenu prvostepenu presudu ukinuo drugostepeni sud, dakle prestala je da egzistira i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u kojem je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi proizvoljnost u primjeni te zakonske odredbe, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da u okolnostima apelantovog slučaja treba primijeniti ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2840/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle Vrhovni sud je nedozvoljenost revizije, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, detaljno obrazložio na strani 3 obrazloženja rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom važećeg člana 237. stav 2. ZPP propisano: „Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.“ Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i logično obrazložio svoj zaključak da je revizija (s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude) nedozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni procesnog prava. Ustavni sud, također, smatra da je Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložio svoj zaključak prema kojem nema mjesta odlučivanju o izjavljenoj reviziji ni u smislu navedene zakonske odredbe, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u njenoj primjeni.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u pogledu primjene relevantnih propisa, koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku donošenja osporene odluke kada je Kantonalni sud preinačio drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da predmetni poslovni prostor i stan predstavljaju bračnu stečevinu njega i prvotužene, kao i da je ništav ugovor o prodaji i ugovor o darovanju i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredbi PZ i ZPP, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Iz činjenica konkretnog slučaja također ne proizlazi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku u pogledu ocjene dokaza.

52. Ustavni sud, također, smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-33/18 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio