Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/19 ("Aragosta" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1122/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1122/19, rješavajući apelaciju "Aragosta" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Aragosta" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 190507 18 Rev od 30. januara 2019.

godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190507 18 Gž 2 od 27. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190507 17 P 2 od 21. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Aragosta" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darko Vidović advokat iz Banjaluke, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190507 18 Rev od 30. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190507 18 Gž 2 od 27. septembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190507 17 P 2 od 21. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da u ostavljenom roku izgradi i preda tužiteljici (T.M.) stambeni prostor (pobliže označen u izreci prvostepene odluke), po sistemu ROH-BAU i garažni prostor (pobliže označen u izreci prvostepene odluke), po sistemu ključ u ruke. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskinu ugovor o udruživanju sredstava zaključen između parničnih stranaka 10. novembra 2005. godine i ugovor o udruživanju sredstava zaključen između parničnih stranaka 20. februara 2008. godine, te da tužiteljica preda apelantu u posjed garažni prostor bliže označen u izreci prvostepene odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se apelant ugovorom od 10. novembra 2005. godine obavezao da za tužiteljicu izgradi sporni stan i da joj ga preda do oktobra 2008. godine, da apelant nije izgradio zgradu u kojoj je bio predviđen sporni stan, pa samim tim nije predao tužiteljici stan, dok je tužiteljica isplatila apelantu kupoprodajnu cijenu za stan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant ugovorom od 20. februara 2008. godine obavezao da za tužiteljicu izgradi spornu garažu i da joj preda tu garažu do juna 2008. godine, ali da apelant ničim nije dokazao da je tužiteljici predao tu garažu, dok je tužiteljica isplatila apelantu kupoprodajnu cijenu za garažu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi usvojili tužiteljičin tužbeni zahtjev (član 124. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utiču apelantovi prigovori da je predao garažu tužiteljici i to tako što je tu garažu predao njenom ocu, vlasniku firme „Hiti Company", jer se apelant u pogledu ispunjenja ugovorene obaveze po osnovu ugovora od 20. februara 2008. godine ne nalazi u materijalno pravnom odnosu s „Hiti Company", već s tužiteljicom. Također, Vrhovni sud je naveo da iz presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 570 Ps 094 146 11 Ps od 9. oktobra 2015. godine ne proizlazi da su navedeni ugovori o udruživanju sredstava (od 10. novembra 2005. i 20. februara 2008. godine) zaključeni radi kompenzacije međusobnih potraživanja apelanta i „Hiti Company“. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tužiteljica nije ispunila ugovorne obaveze, da su stan i garaža dati firmi „Hiti Company“ (čiji je vlasnik tužiteljičin otac) na ime kompenzacije za radove koje je ta firma trebala da izvrši za račun apelanta, a koje nikad nije izvršila, zbog čega je apelant ishodio navedenu presudu od 9. oktobra 2015. godine, kojom je ,,Hiti Company" obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov protivtužbeni zahtjev. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, budući da mu je „protivpravno nametnuta obaveza“ odlukama redovnih sudova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/19 ("Aragosta" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio